Odbijam biti žrtva

5

Nikad nisam niti trpila niti se podrazumijevalo da moram trpiti bilo šta i bilo koga. Učili su me da budem korektna i tolerantna, ali učili su me i da zaustavim svakoga ko nije takav prema meni.

Rođena sam u sredini, za koju se usuđujem reći, da je po rodnoj ravnopravnosti bila na daleko većoj razini nego je to danas cijeli region uključujući i Sloveniju kao zemlju s najvećim stepenom rodne ravnopravnosti. Ravnopravnost i emancipacija nisu imale ekvivalent u broju ispijenih čašica ili broju noćnih izlazaka. Ogledale su se u mnogo vrednijim stvarima: jednakom pravu na imovinu, na nasljeđe, jednakom pravu na obrazovanje i traženje posla. (Namjerno izbjegavam reći pravo na zaposlenje jer i onda isto kao i danas mogao si imati pravo koliko hoćeš, ail posla nije bilo. Dakle, jedino su oba spola mogla imati pravo na traženje posla.) I u konačnici, žene odnosno ženska djeca više, podsticane su da ne dozvole bilo kakav oblik zlostavljanja. Ako kažem da su paralelno tome muškarci učeni da poštuju žene, rizikujem da budem ismijana zbog utopističkih iluzija.

Rizikovaću i evo, to ću i reći, ali samo to jer ovdje nije riječ o muškarcima.

Činjenica je da se danas za ženske nevolje krive tradicija i patrijarhalni odgoj gdje je bilo “sramota” pobuniti se, pobjeći, tražiti pomoć, braniti se odnosno, da budem jasnija, potući se kad si ugrožena. Vjerujte, ja za te sramote ne znam niti me iko učio da postoje. Sve, pa i fizički obračuni, bila su dozvoljena sredstva u zaštiti ličnog integriteta. Ne napadati, ali ako si ugrožena onda je sve dozvoljeno da se zaštitiš. Ok, zvuči kao da sam odrastala u prašumama Amazona gdje se jedino slušao i slijedio instikt za samoodržanje. Ipak, nije bilo baš tako. Moji roditelji, a i njihovi roditelji bili su svjesni da svijet nije idealno mjesto. I ne samo oni. Isto je bilo i u komšiluku i u školi. U osmom razredu sam na sred časa odvalila šamar dečku u klupi iza mene koji me pokušao hvatati ispod stola. Dobila sam podršku nastavnika, a i drugova iz razreda. Naravno, za ovo su morali saznati i roditelji. “Spremna si za svijet” – rekao je otac klimajući glavom. ….

Odbijam biti žrtva…

Sve mi koje smo voljele loše momke

3

Lahko sam se identifikovala s Onor Brajt. Ne zato što je bila ćutljivica, ne zato što je bila vješta švalja i pravila tada vrijedne pokrivače. Ništa od toga. S njom sam se identifikovala zato što je odlučila da promijeni život iz korijena kad ju je vjerenik ostavio. I na tom putu sreće lošeg momka u kojeg se zaljubi. Da, to su neke žene radile i prije 165 godina. Barem tako tvrdi Trejsi Ševalije u odličnoj knjizi “Posljednji bjegunac”. Ok, neću preispitivati njene tvrdnje jer bilo ili ne točno potpuno je nevažno. Sve eventualne sumnje padaju u sjenu odlično ispričane priče. Dakle, Onor Brajt sreće lošeg momka i zaljubi se u njega iako zna da je loš. Ni on se ne pretvara da je dobar, ali ovdje nije riječ o njemu. Kad se ona upita zašto je s njim opuštenija nego s mužem ( u međuvremenu se udala iz praktičnih razloga) sama sebi daje odgovor: zato što se s njim ne pretvara, s njim je ono što jest i on je takvu prihvata. Ovo mi je bilo tako poznato. I mnogim mojim prijateljicama i poznanicama je bilo poznato. Svima nama koje smo barem jednom u životu voljele lošeg momka. Zašto? Zato što se nismo trudile impresionirati ga. Zato što je bilo lakše ne biti savršena jer oni koje zovemo dobri momci puno su zahtjevniji. Da razjasnimo: ovdje ne mislim na loše momke na loš način. Ovdje govorimo o lošim momcima koji su loši na dobar način. Dakle onima koji prkose općeprihvaćenim društvenim normama, ali kroz taj prkos ipak probija srce koje nije zlo i iskvareno. Samo temperamentno i neukrotivo.

Jednom davno dok sam bila mlada djevojka bila sam zaljubljena u jednog takvog. Lahko je kloniti se muškarca koji je loš prema svima. Lahko je kloniti se muškarca koji je loš prema tebi. Ali, kako odbiti muškarca koji je loš na mnogo načina, a s kojim se osjećaš kao jedini primjerak dragulja. I baš kao i Donovan za Onor i ovaj moj loši momak, uvijek je bio tu za mene. Svađali smo se, pakostili jedno drugom, prkosili, ali to je bilo između nas. I niko mi drugi nije smio ni prkositi ni pakostiti. Nije se pretvarao, nije se pravdao.  I ma koliko loš bio nikad, ali baš nikad ni jednu riječ uvrede ili poniženja nije meni uputio. I kad smo se svađali svađali smo se tako da se možemo pomiriti i ne stidjeti se jedno drugog i onog izgovorenog. Zato sam se do posljednje sekunde, pardon rečenice nadala da će Onor Brajt s Donovanom otići na zapad kao što joj je to ponudio ranije. Nadala sam se da će ona završiti moju ljubavnu priču. Ipak nije. A nisam ni ja. U jednom trodnevnom bančevanju ovaj moj se oženio. Ja sam sebe suviše poštovala da bih mu takvu grešku oprostila i on je to znao čim smo se prvi put sreli. Gledao me u oči, ali nije vidio što je tražio i to je bio kraj. Ni tada se nije pravdao. Prihvatio je odgovornost jednom jedinom riječju: *ebiga.  To je moglo značiti “*ebiga nije bilo suđeno.” “*ebiga da smo samo bili pametniji…” “*ebiga da nisam bio pijan.”” *ebiga ovo.”” *ebiga ono. “ “*ebiga.” Sve neizgovoreno stalo je u tu jednu riječ. Svako je krenuo na svoju stranu. Nikad više niti sam tražila niti očekivala šta od njega, ali on se ipak našao nekoliko puta pri ruci mojoj porodici. Kao neko njihov. A ja ne mogu, a da se ne nasmiješim svaki put kad se sjetim ludih stvari koje je činio za mene. Odavno sam mu oprostila. Jednostavno, nije nam bilo suđeno. No, na sudbinu se ne žalim. Srela sam drugog koji je dobar i prema drugima i prema meni. Srećom. Jer, nakon onog koji je bio loš prema svima, a dobar prema meni mogla sam naletjeti na nekog koji je dobar prema svima osim prema meni. Istina takav mi ne bi dugo trajao, ali eto ipak da kažem da je moglo biti i tako. Neke žene i takve trpe. Ja ne bih. Nisam morala da biram jer su se pojavili svaki u svoje vrijeme, ali između lošeg momka koji je loš prema mnogima, a divan prema meni i onog dobrog koji je dobar prema drugima, a loš prema meni uvijek bih izabrala prvog.

 

Sve mi koje smo voljele loše momke…

This entry was posted on Decembar 2, 2017, in Dnevnik.

Kako pobjeđujem strah / već sam pisala o ovome al eto…/

3

Sjećam se, kao mala, bojala sam se svega. I mraka i kiše i nepoznatih ljudi i vršnjaka i nastavnika i jedinice … Svega. Izgledalo je da će me strahovi progutati. Bila sam noćna mora svakog roditelja: dijete koje ne smije samo ostati u sobi. Čak iako je kuća bila puna. Uvijek je jedna od starijih sestara morala da me čuva. Očekivala sam da će čudovišta i ko zna šta iskočiti iz ormara čim otvorim vrata, iz sudopera, pa čak i iz wc šolje. Da, danas bi vjerojatno odjurili tražiti stručnu pomoć gdje bi stručnjaci zaključili da sam pretrpjela neku traumu zbog koje se bojim svega i svačega. Odmah da kažem da traume nije bilo jer bukvalno nisam imala priliku za nju.

Ako koga zanima više od ovoga što sam ovdje napisala neka posjeti

Kako pobjeđujem strah…

This entry was posted on Novembar 15, 2017, in Dnevnik.

Ja se vratila

3

 

Ne mogu ćutke ušuljat se, slušat šta pišete / pričate, a da se ne javim. Evo, da vas sve skupa poselamim i pozdravim, a naročito ovu moju staru raju.

Dani i ljudi

2

 

” Postoje ti neki ljudi koji se ujutro probude, protegnu i pomisle da je dan tako grozan. Koga bih danas mogao za***at?

Srećom, postoje i oni koji pomisle da je taj isti dan tako divan. Koga bih danas mogao usrećiti?

Zaključak je da nema dobrih i loših dana. Ima dobrih i loših ljudi.”

by HHE

 

 

Šta žene žele

3

Nakon nekoliko desetljeća u koži žene mogu da konstatujem da sam zbunjena.

Šta žene žele?

Pa bilo bi lahko kad bi i mi same to znale.

Evo, ona jedna prikuplja potpise za peticiju da može na posao u štiklama, a ona druga da ne mora. A mene ni jedna ni druga nisu pitale želim li ta njihova pravila čak i ako se izbore za njih!?

Prvo hoćemo da smo ženstvene i privlačne, a onda nam smeta što nas smatraju lutkama.

Hoćemo da smo ravnopravne dok ne zatreba novac zaraditi kopanjem npr. malina, a onda se sjetimo da smo žene i da će nam se nokti polomiti i na sav glas vičemo da smo slabiji spol.

Hoćemo prava, a da se neko drugi izbori za njih i opet vičemo i pitamo gdje su ti džentlmeni, jesu li izumrli!

Hoćemo pravo da se oblačimo kako hoćemo, a kad nam štikle postanu imperativ onda krvavih i deformisanih prstiju tražimo pravo da ih ne nosimo.

Hoću –neću! Nije ni čudo što muškarci ništa ne razumiju kad ni ja ne razumijem.

Ubi me plaćeni amaterizam

3

Čitam Faktor.ba (print izdanje) odnosno krenem da čitam i na strani 4. članak pod nazivom ” CIK i općinske komisije najveći gubitnici izbora” autora P. Zvjerac.
Morala sam odustati nakon prve rečenice i elementarnog neznanja autora, a i urednika. Naime, u tekstu stoji da je CIK dužan objaviti rezultate izbora do 22. oktobra. ( !? ) Gdje nađoše ovaj datum da mi je samo znati?
Pa Bog vas ne ubio, ako vam je mrsko čitati Izborni zakon i tražiti član 5.32 gdje kaže “u roku od 30 dana” onda pogledajte sajt CIK-a www. izbori.ba, tamo imate Uputstvo http://www.izbori.ba/Documents/Lok_Izbori_2016/Izbori_Administracija_GCB/Uputstva/Uputstvo_05042016A-bos.PDF i sve lijepo piše: i aktivnosti i rokovi i reference na Zakon.
Cccc

This entry was posted on Oktobar 7, 2016, in Dnevnik.

Metoda za prevazilaženje straha

4

„Kako sam prevazilazila strahove? Ozbiljno me pitate? Reći ću vam: nikad ih nisam prevazišla. Samo sam imala metodu uz pomoć koje strahovi nisu bili tako intenzivni. Imala sam metodu koju bi mnogi nazvali morbidnom.

Postavila bih sebi jedno jedino pitanje: „Šta je najgore što ti se može desiti?“

Naravno, ovo „najgore“ se odnosilo na najgore što moj um može zamisliti, a čega se ustvari i boji.

To „najgore“ je kočničar djelovanja i izvor straha.

Onda bih zamislila te „najgore“ situacije.

Oživjela bih strah.

Zagazila u noćnu moru.

U toj, nazovimo je, seansi srce bi mi lupalo kao Big Ben. Tijelo utrnulo. Um zamaglio.

Pa ljudi, imala sam dvoboj sa strahom u svom umu i morala sam pobijediti. A pobijedila bih tako što bih glasno izgovorila dvije riječi: „Pa šta?“.

Nakon „Pa šta?“ sve je bilo lakše. Pa šta ako se desi ovo, pa šta ako se desi ono, pa šta… Pa šta? Ništa. Neka desi. Idem dalje. Do novih „pa šta”. Probajte, vidjećete da fercera.“

AutoR: H.H.E.

Situacije ( 1 )

4

( ovo mi je bio traumatičan period i moram o njemu pisati makar niko ne čitao)

Koliko puta sam pročitala ili čula o nečijem udobnom i mirnom životu, a onda paf: nešto se desi i sve se promijeni. Život više nije udoban, a još manje je miran. Vjerujem da svi ili smo iskusili to ili imamo nekog bliskog ko kroz to prolazi. Situacije i tegobe mogu biti razne: zdravstvene, finansijske, poslovne, obiteljske…Često su međusobno povezane  i nerijetko nastupaju zajedno. Kako zalazimo u godine te „neke situacije“ sve su izglednije.

I ja sam ta osoba čiji se udobni i mirni život prije nekih dvije godine okrenuo za cijelih 180 stepeni. Ranije, u periodu udobnosti, znala sam savjetovati prijatelje da se strpe jer od svake nevolje ima veća nevolja, da ne kukaju jer od kukanja nema ništa.

Kad sam zapala u njihovu situaciju nisam sebe znala savjetovati.

A ni njihovi mi savjeti nisu bili od koristi.

Imala sam svekrvu. Zbog dvije porodične tragedije osim mog muža nije imala nikog da se o njoj brine, a mi nismo imali nikog s kim bi podijelili obaveze. Sjećam se da sam od prije desetak godina strahovala od trenutka kad neće moći ustati iz postelje i molila Boga da i nju i mene sačuva tog iskušenja. Bojala sam se sebe. Bojala sam se da neću dorasti situaciji. Da ću zgriješiti. Da će mi moja slabost, ukoliko me potpuno savlada, rasturiti i porodicu i život. Onda jednog dana dok sam joj pomagala da ode do kupatila, pala je na mene. Bila je nešto malo teža od mene i nisam se mogla pomaknuti. Srećom muž je bio u blizini i sve se tog momenta dobro završilo, ali u meni se oglasilo zvono za paniku. Šta i kako dalje?

Bilo mi je potrebno nekih dva sata da shvatim da je ovo početak  „situacije“ i da se moram prešaltati. Ono što nisam znala jest da je to tek početak prešaltavanja.

Narednih dana su posao i druge porodične obaveze pale na drugo ili čak treće mjesto i ustupile prvo mjesto odjednom nepokretnom pacijentu

Kad pomislite na takvog bolesnika kojem je svakodnevno potrebna liječnička pažnja, uglavnom prva asocijacija su bolnice, klinike, starački domovi…Smjesti ga tamo, obiđi jednom sedmično i to je to. Jer, nema se vremena, a ni uslova za drugačije. Toliko od mene/nas i mirna savjest. I ende.

Onda dođe vrijeme da trebate odlučiti o nekom vašem. Čak iako s tim „nekom vašem“ i niste u krvnoj vezi, ali ga poznajete godinama.Bezbroj ručaka, kafa, bezbroj raznih situacija i sad morate odlučiti kako će dalje ići vaš život.

Jer ta druga osoba ni o čemu ne može više odlučivati.

Dolaze  doktori. Smjenjuju se ekipe hitne pomoći i porodične medicine. I na kraju svakog pregleda rečenica:“Ako želite da je smjestite u bolnicu evo vam uputnica. Samo da znate to joj neće pomoći. Ovdje ima bolje uslove…“

Da, neko će reći, kao što su i meni govorili da se opustim i ne trošim se jer to mi je tek svekrva i to svekrva u godinama. Ipak, nisam se mogla pretvarati da me se cijela teška situacija ne tiče. Ne. Imala sam muža i željela ga imati i dalje. Cijeli zajednički život bili smo podrška jedno drugom. Imala sam djecu i nisam im željela biti primjer osobe koja je digla sidro čim se morala žrtvovati. Na posljetku tu je i ona, svekrva. Bila je nana mojoj djeci, ako ništa drugo.

I na kraju, najvažnije, imala sam savjest.

Tad sam je nazvala je**nom.

Zašto, k vragu, da je ja imam kad mnogi bez nje funkcioniraju? I uopće im nije loše.

E, upravo ovom posljednjem ima da zahvalim što sam cijeli život morala reorganizirati. I što mi je na kraju, kad je sve završilo, trebalo više od tri mjeseca da se počnem vraćati na stari kolosijek.

 

Ko drukčije kaže kleveće i laže

1

uz-marsala-titaNormalan čovjek bi trebao prihvatiti da svako ima svoje mišljenje. I mada se s tim mišljenjem ne slaže ipak će poštovati pravo tog drugog da misli drugačije.

Međutim, deklarativno smo svi za to da se poštuje tuđe pravo na drugačije mišljenje ako smo ti „tuđi“ mi. Ako smo, pak, u situaciji da protiv svog imamo drugo mišljenje, e onda…sve se mijenja.

Imam dugogodišnju prijateljicu još prijeratnu esdepeovku. Dobre smo prijateljice, a i poslovno dobro sarađujemo. Ipak, nerijetko iz nje probije onaj pravi boljševizam, ne socijaldemokratija kao što ona voli da potencira, već pravi pravcati boljševizam. Danas je posebno „nadrkana“ tako da sam prekinula razgovor i poručila joj da malo više izlazi među ljude i da prestane biti isključiva.

Pitala me „ koje ljude“?

Rezime cijele naše kratke diskusije je da je po njoj SDP jedina ispravna opcija, a ostali su lopovi na vlasti i to ni manje ni više. Kad sam pomenula da je i SDP bio na vlasti nekoliko godina poručila mi je da ne brkam ljude i SDP.

Pretpostavljam da je ona posljednji idealista.

Naime, po njoj u SDP su za sve loše uvijek krivi pojedinci dok sve druge stranke i kod nas i u svijetu stoje na   #menebibilostidglasatizanjih  platformi. Bilo je tu još nekih rasprava, o stanju socijaldemokratije u Evropi, pa kod nas, pa malo o Trumpu,  ali sve je završavalo na njenoj isključivosti. Čak je na moje kontraargumente odgovarala sa kako me nije stid to reći. Čuj to!

Razmišljam.

Mi nikada nismo ovako razgovarale. Možda zato što ja nisam htjela. Smatram da je glupo biti bijesan na cijeli svijet što ideja kojoj si odana ne prolazi kod birača. Smatram da je glupo i gubljenje vremena osuđivati sve koji nisu odani toj ideji. I na kraju, došla sam ponovo do zaključka koji sam davno donijela da zaista ni jedna opcija nije isključivija od ove tzv. socijaldemokratije. Ako ti ona tj. ova naša domaća socijaldemokratija nije opcija odmah si i seljak i bedak i lopov i konzervativan ( bilo bi ih stid da žive u Berlinu gdje su ovi pobijedili) i klevećeš i lažeš i netolerantan si i nema šta nisi. Pa ljudi popustite malo! Da ste otvoreni i progresivni koliko vjerujete da jeste ne biste uglavnom tavorili u bekstejdžu s kratkoročnim izlaskom na scenu. Pa znači li to da je narod glup? I kod nas i u Evropi i svugdje gdje neće ovu ideju?

Izgleda da jest.