Archive | April 2015

Naše je samo ono što damo

Moja saradnica pohađa  kurs arapskog jezika. Puna je utisaka. Kao i na svakom kursu šarolika ekipa polaznika garantira i zabavu i nova saznanja. Barem u početku. Kasnije zna postati i zamorno. Ona još dotle nije stigla pa joj je priča još uvijek entuzijastična ( tek kad napisah ovu riječ zamislih se da li ona uopće postoji? Šteta ako nije jer mi se baš sviđa kako zvuči)

Danas mi je pričala o profesoru. To je neki lik koji je negdje u Aziji završio univerzitet. Nije joj baš jasno čime se ovdje bavi, ali hajde.

Uglavnom, ne možete arapski jezik odvojiti od Islama ma koliko pokušavali i kakvi vam polaznici bili. Tako su i oni u nekom momentu u edukaciju uključili  i raspravu o nekim vjerskim pitanjima.

I tada je profesor prezentirao svoje viđenje dove. Ako eventualno treba pojašnjenje dova je obraćanje Uzvišenom s molbom da nam pomogne. Naime, po profesoru, kada se obraćamo Uzvišenom s molbom za pomoć ne trebamo biti skromni. Tada trebamo moliti za puno više nego što nam treba. (!?) Bukvalno, ako molimo za nafaku onda da umjesto plaće od recimo 1000 km molimo za plaću od 5000 km!? Isto tako i za ostale ovozemaljske potrebe. To opravdava idejom da, što nam više Bog da, više ćemo imati za dati i zajednici i pojedincima.(!?)

Zgranuta sam. Zar Bogu treba posrednik u davanju? S druge strane  ako želiš pomoć zajednici i pojedincu zar ti se baš sve mora nadoknaditi? Bolje je  onda da moliš za njih da Bog njima da bez tvog posredništva, ako već od srca ništa materijalno ne možeš otkinuti.

Neću  ni pominjati da ne daje onaj ko ima nego onaj kome je duša puna.

Ja ne posjedujem oficijelno vjersko obrazovanje. To znači da nisam pohađala  vjersku obrazovnu ustanovu dalje od mekteba. Ipak, ono što sam tamo naučila i kasnije stekla znanja iz drugih izvora ne podudara se baš s preporukom ovog profesora.

Pitam gdje je taj studirao i ŠTA je studirao i, na kraju, da li je uopće studirao?

Kao da Allah dž.š. ne zna šta i koliko nama treba i da li nam uopće treba, pa čeka da mu mi kažemo u kakvoj smo situaciji i koliko nam po našoj procjeni treba?

O, zna On i te kako. To vide oni koji žele da vide. Oni drugi nezajažljivo traže i više i bolje i nikad im dosta.

Imam širok spektar poznanika. Među njima ima mnogo onih kojima nikad ničeg nije bilo dosta. Uvijek su tražili još i još. I od ljudi i od sistema. Jesu li tražili od Boga ne znam. Da ne pominjem primjere iz šireg okruženja. U posljednjih deset godina na listi najuspješnijih promijenilo se mnogo ljudi. Onima od prije deset godina ni za trag se ne zna. A bili su glavne hadžije. Neki su opstali. To su oni najveći, ali i među njima ima osipanja, jer ono što je bilo nezamislivo 2010 postalo je očekivano i sasvim normalno 2014. I stalno tako. Vrijeme ide, a sa njim odlaze i ljudi i njihovi „uspjesi“ ukoliko se gomilanje novca sumnjivog porijekla može nazvati uspjehom.

Nije bitan onaj profesor s početka posta. Onakvih kao on je pun svijet. Nažalost takvima se pruži prilika  da svoje ideje prezentiraju većem broju ljudi. Neće svi sve njegove sugestije usvojiti kao što neće ni znanje nekog jezika, ali sama činjenica da se auditoriju zbog materijalizma  sugerira i preporučuje odricanje od  skrušenosti čak i pred Stvoriteljem je zaista poražavajuća.

Šta će onda propagirati neobrazovani ljudi? Hoće li nam njihov životni stil i moto postati vodilja? A možda već i jest jer djeca u školi već odavno imaju krilaticu: “ko uči imat će znanje, ko ne uči imat će imanje”.

Izgleda da bi i oni koji imaju znanje mijenjali ga za imanje.

I nakon ovog “dumanja” koje nikud ne vodi ja se, eto, pitam gdje se i kada izgubila skrušenost? A ako se već izgubila kako se izgubilo i znanje i vjera? Zar je žeđ za, recimo,  kulama Dubaija učinila da se pohlepa provukla i u dovu u osami upućenu Uzvišenom? Ne očekujem odgovor. Samo se pitam.

Da zaključim nečijom rečenicom, a sad se ne mogu sjetiti čija je:“ naše je samo ono što damo.“

 

 

Ona tanana nit

Ja samo razmišljam. Ne znam filozofirati. Ne znam čak ni čitati filozofiju. Probala sam , ali ne ide. A i,pravo da kažem, smatram da je filozofija precijenjena. Naročito kada filozofira o životu. Život je život. Il ga živiš  il ne živiš. Imaš pravila i drži ih se. Prosto, zar ne?

Nekima je privlačan život bez pravila ili s vlastitim pravilima. I meni je. Ali, ipak pravila nema samo u jednom malom dijelu mog života. U ostalom postoje i to čak stroga. Jer ravnoteža mora postojati. I to je to.

Nažalost, toliko se loše snalazimo u tom svom životu sa „malo pravila, malo bez pravila“, da su nam često potrebni savjeti nekih koji se isto tako loše snalaze u svom životu, ali su se dosjetili da nama prodaju imaginarnu sliku uspjeha ili sreće.

Ne mogu procijeniti koliko sam takvih savjeta usmenih i pismenih dobila ili pročitala .: kako postići uspjeh, kako biti sretan i koliko ti za to treba koraka, kako ovo kako ono…

Možda neki od tih savjeta i nisu za baciti, ali lično mislim da se za ono što se dešava u našim životima pita jedino Onaj koji je iznad svega, a onda jednim malim, majušnim dijelom i svako za sebe. Jer, svako od nas ima slobodu misli da na miru i bez tećih osoba, sam sa sobom raspravi i usaglasi što treba. I to je najvažnije. To je jedno od objašnjenja zašto su neki ljudi izdržali nezamislive torture i fizičke i psihičke i opet znaju svoj put, a drugi su se slomili kod sitnice i dezorijentirani su.

Ti savjetodavci, koji uglavnom žive od svojih savjeta, a ne žive i svoje savjete, imaju ciljanu publiku: ljude koji žele bilo uspjeh bilo sreću, ljude iznad površine. To su ljudi koje samo malo treba „pogurati“ u smjeru u kom žele ići i u kom već idu. Oni bi vjerojatno i bez savjeta otišli kuda treba.

Međutim, nerijetko ljudi padaju i ispod površine. Padnu tako duboko da je strah Božiji i gledati i slušati o tolikoj nesreći.

A nesreća je kad ljudi u toj nesreći dignu ruke od sebe pa često i na sebe.

Takve neće spasiti svi ovozemaljski savjeti. Takve spašava samo Onaj u čijoj je moći sve. Za takve uglavnom savjeta nema.

Eto, o čemu ja mislim dok čitam o onoj dvojici što su došli u Sarajevo s namjerom da se, ogrnuti u zastavu Bosne i Hercegovine, zapale. Oni su oni drugi iz moje malopređašnje podjele.  Ima li za njih savjeta? Koliko košta? Ima li za njih puta? Povratka?

Ko zna?

I ne mogu da se ne pitam, kad je kod njih krenulo nizbrdo? Kad se pojavila misao o tom strašnom zločinu prema sebi kao izlaz iz krize i života? Je li u ratu? Ili poslije rata?

Sjetih se teških ratnih godina u kojima sam u jednom periodu živjela sa daidžom i njegovom porodicom. Kuća srušena totalno, neimaština, zima…Daidžin sin, moj rođak, koji mi je bio kao brat , a i dan danas je, odlazio je na Treskavicu, Bjelašnicu, Nišićku visoravan i po tri mjeseca od njega nije bilo ni glasa. Njegova majka je izdržala sve to. I on. Poslije rata nigdje ništa.

Ipak, nikad, ama baš nikad u tim teškim ratnim i poratnim godinama ja svoga brata nisam čula da proklinje ni Aliju ni državu nit pita sebe nit koga drugog zašto je ratovao? Za koga? I ko je taj ko mu treba nadoknaditi ratne godine?

Za njega je to bio čin domoljublja, čin sina koji štiti majku, čin brata koji je spreman da umre za svoju sestru i tu nije bilo mjesta ni za kakva pitanja. Jednostavno, pričao mi je jednom, raščistio je sa sobom još početkom 92-e.Tako mora biti i završeno zapitkivanje. I nikada poslije nit je šta od koga tražio nit šta očekivao. Ima li moj brat PTSP? Nema. Ima vjeru.

Da se razumijemo: njegov odnos prema vjeri smatram vrlo važnim, ali ne tvrdim da oni koji nemaju vjeru obolijevaju od PTSP ili oni koji je imaju ne obolijevaju. Ja samo govorim kako se ljudi sa teškoćama različito nose i kako te teškoće ostavljaju na nekom posljedice pogubne i po njega i po okolinu dok su kod drugih gotovo neprimjetne.

Da li su oni s manjim posljedicama uspjeli sa sobom na vrijeme raščistiti mnogo šta i izvesti na čistac u tim sudbonosnim trenucima kao moj brat?

Neki jesu, a neki ne.

Ipak, bilo da je riječ o ratu ili nekim drugim opasnostima, bilo da je riječ o svakodnevnim stresovima kad bukvalno lebdim iznad cipela,  pokušavam sagledati taj trenutak u 3D-u: realnost, moja očekivanja i treći i najvažniji činilac, oslanjanje na Uzvišenog da će učiniti onako kako je najbolje za mene.

Ja ovako funkcioniram.

Jer, nit između tamo i ovamo je veoma tanka.

 

Prvi post, prvi blog,stari orah i Zehra

Danas sam zaključila da ja imam traume iz djetinjstva. One se manifestiraju u nepresušnoj želji da pišem. Bilo gdje. Pišem na poslu i zato primam plaću. Pišem za druge kad požele da se žale na nešto, a zašto nemaju neku potporu ni u propisima ni među ljudima. Pišem i za sebe. Ovako anonimno po internetu. Ok, ako pročitate  ovaj post zaključit ćete da bi trebalo biti suprotno tj. da trauma ne da da pišem i da radije kopam nego da olovku ili tastaturu  uzmem. I meni je to logično, ali kad sam ja u pitanju davno sam odustala od logike.

Dakle, bilo je to ovako.

Imala sam negdje oko šest godina kada me počela maltretirati jedna djevojka,sad to zovu tinejdžerica, a onda je jednostavno bila – cura.

Išla je u sedmi razred osnovne škole, ali to nije značilo ništa jer je ponavljala neke razrede tako da je vjerojatno bila i starija od tinejdžerskog uzrasta. Ustvari, kao usput je išla u školu dok je ozbiljno ganjala momke.

Ja, naravno, ubijeđena da sam to nečim zaslužila ne prijavim je roditeljima, odnosno majci koja je u našoj sjevernohercegovačkoj odnosno južnobosanskoj kulturi bila zadužena za te stvari tj. za očuvanje i zaštitu potomstva.

I tako, igram se ja sa drugaricama i odjednom se zaori zarazan smijeh:

„Hahahaha vidi kako ona mala (ja) trči!“

ili

„Hahahaha pogledajte joj (meni) dugme na džemperu!“

Ili

„Hahahaha vidi što se cura (opet ja) začešljala! Jel´ to tražiš momka!?“

Uvijek je počinjalo sa „hahahaha“.

Mrzila sam svako “hahahaha”

Ponekad bih samo otrčala kući, a na majčino pitanje zašto sam napustila igru, ne bih ništa rekla. Ponekad bih skupila hrabrost pa bih joj prije odlaska pokazala jezik, a kad sam bila naročito hrabra spomenula bih joj roditelje ili je mršnula najbolje što znam  ili je nazvala kozom i – bjež´!

Začudo,  nikada nije uspjela potaknuti svoje drugarice da joj se pridruže. Neke su je i korile što me zadirkuje, ali je ona to činila i dalje na isti onaj odvratni način da sam se počela kriti i ućutala bih u njenoj blizini, trudila se biti neprimjetna,  ali ni to nije pomoglo.

Nastavilo se, i to jačim intenzitetom kad sam krenula u osnovnu školu. Da baksuzluk bude veći bile smo ista smjena.

Može li neko ko to nije doživio shvatiti i zamisliti sedmogodišnju djevojčicu izloženu stalnom verbalnom  zlostavljanju, podsmijehu, maltretiranju najvjerojatnije petnaestogodišnjakinje,  a možda čak i šesnaestogodišnjakinje?

Ponekad nisam željela ići u školu. Počela sam maštati sam da sam velika i jaka, pa i mišićava poput onog Konana Varvarina ( valjda znate ko je on!?) i da je naklepam onako kako ja mogu i želim, a ona da plače i moli za oprost, ja da je pitam, kao majka mene kad nešto pogriješim: hoćeš li više ikada?, a ona da skakuće oko mene i plačući ponavlja: oj,jao,jao neću više, neću!!!

Nekad bih zamišljala da se iz pećina iznad našeg sela pojavi junak na bijelom konju sa sabljom u ruci i da je kao svaku zlobnicu iz narodnih priča kazni.

Eh, šta sam sve zamišljala i željela!

Onda sam jednog dana svoj jed i muku dječijim rukopisom stavila na papir istrgnut iz male sveske, riječnika za Ruski jezik koji sam ukrala od starije sestre. Otvorila sam dušu i sve što sam osjećala i mislila o njoj izlila sam na papir:. Bilo je tu tvrdnji da je koza, krava, vještica, da jede g**na, da mi nema mrže cure u selu od nje i još svašta…svašta…Taj svoj prvi post sam  anonimno (kao što i sada radim ) z postavila na prototip blog platformi – na stablo velikog oraha koji je stajao nasred sela i uglavnom služio kao oglasna ploča.

Neka pročita ko god naiđe.

Ali, kao i svako veliko djelo i ovo je moralo, pa i indirektno , imati pečat ili potpis autora, ono kao slučajno, nesvjesno ili bilo kako  ali ga mora imati. Sujeta je čudna stvar.

Bila sam mala za sve te komplikovane detalje, a i nisam vjerovala da će se ona, Zehra, sjetiti da taj moj post daunloaduje sa oraha i na poleđini vidi , opet, dječijim rukopisom ispisano moje ime.

Nakon što mi je jedan stariji dječak, moj drug ispričao da je prisustvovao promociji mog rada, ali da je prisustvovala i Zehra i tada zaprijetila da će me ubiti, pažljivo sam je izbjegavala narednih dana. Nisam izlazila van iz kuće ili dvorišta, a u školi sam se vrzmala u blizini zbornice.

Ipak, dan „D“ je morao doći. I došao je.

Tog dana mlađa sestra i ja stigle smo kući ranije nego nas je majka očekivala i našle zaključana vrata. Vrzmale smo se oko kuće, izvirivale, iščekivale…

Pored legendarnog oraha na sred sela stajala je grupa djevojaka, a među njima i ona – Zehretina…Zehrača…

Odjednom, neuobičajeno mehkim glasom, koji je meni zazvučao kao sirena za uzbunu ona me pozva da dođem do nje.

– Neću – rekoh – Što ću ti?

– Dođi da ti nešto kažem. Hajde, ne boj se…neću ti ništa. Dođi…

– Neću – ponovih.

A onda joj se lice izobliči i ona u jednom skoku preskoči poveći kamen i pojuri prema meni. Bez razmišljanja potrčah iz sve snage u suprotnom smjeru, a moja mlađa sestra za mnom. Trčala sam niz kaldrmisanu cestu, a kaldrma mi je igrala pred očima. Uglačani kameni su iskakali sa svog mjesta i vraćali se ponovo.

Negdje uz put sestra je ostala, a ja sam čula progoniteljicu kako joj govori:

– Neću ja tebi ništa…onu ću ja klipaču…

Sestra je nastavila da trči za nama.

I tako: trčim ja, pa nekoliko metara iza mene Zehra, a moja sestra nekoliko metara iza nje.

Odjednom mi se na putu ispriječila drvena vratnica koju je neko ostavio otvorenom. Zaobilaženje je iziskivalo gubitak dragocjenog vremena pa sam utrčala u njivu. Preskakala sam prepreke, a cijelo vrijeme osjećala sam neprijatelja za leđima.

Nijednom se nisam okrenula.

I sada, godinama poslije svega i svašta i viđenog i doživljenog i preživljenog u jedno sam sigurna: nikad, ama baš nikad, nisam osjetila toliki strah kao tog dana.

Stigla sam do zida visokog oko dva i po metra i bez razmišljanja skočila sa njega na cestu koja je bila u nižem nivou, a ona za mnom. S donje strane ceste nalazilo se veliko i staro mezarje.  Potrčala sam nekoliko metara cestom, a onda ponovo preskočila kameni i našla se među nišanima. Tad sam stala. I odahnula

Ona se, kao i većina seljana bojala grobova.  Valjda zbog toga što je znala da ima oraha u džepu.

Stajala sam okružena velikim nišanima, sigurna među njima, pokušavala smiriti žestoko lupanje srca i drhtanje nogu. Ona je poput grabljivice lijevo-desno koračala cestom i motrila me. Stigla je i moja mlađa sestra i sa zida ćutke sve posmatrala. Neko vrijeme Zehra je prijetila i psovala, a kada je uočila da ja nemam namjeru izaći van dok je ona u blizini, promijenila je priču i ubjeđivala me kako će me mrtvi kazniti, uhvatiti za nogu i povući u grob jer oni ne daju da im se po grobu gazi.

Nekako sam se manje bojala mrtvih nego nje pa sam uporno ostajala unutar ograde. Mislim da je to u mom životu bilo presudno pa se nikada više nisam bojala ni mrtvih ni groblja.Shvatila sam da oni nisu mrtvi da bi nekog plašili ili da bi nekog kažnjavali.I nikada više nisam prošla tom cestom, a da nisam zastala i molila Boga da nagradi njihove duše.

Napokon je odustala i odgegala cestom uz prijetnje da će mi svaku kost slomiti na dvoje-troje…Sačekala sam neko vrijeme, a onda oprezno došla kući.

Uz put sestra i ja se dogovorismo da ništa ne govorimo majci.

Izbjegavale smo je. Sestra bi prvo otišla u izvidnicu, a ako je sve bilo čisto izašla bih i ja. Ipak, i pored mjera opreza jednog dana Zehra samo iskrsnu pred nas. Ovog puta nisam imala kuda pobjeći i samo sam stala,  a ona frknu poput mačke, ošinu me pogledom i…ode. Nisam vjerovala da sam preživjela susret s njom. Ništa mi nije bilo jasno osim da više neću morati bježati.

Tek nekoliko godina poslije saznala sam zašto je i kako došlo do onakvog,za mene bezbolnog raspleta: majka je,nakon što je od nekog očevica saznala kako me Zehra onako dušmanski progonila, otišla njenoj kući i pred roditeljima joj zaprijetila da će joj „svaku dlaku sa glave počupati ako me ne ostavi na miru, ako me još jednom pogleda, a ne, ne daj Bože, i dotakne.

Mojim mukama je došao kraj. Nisam morala nabaciti mišiće da joj se osvetim, a majka se jednostavno, onako kako to samo majke znaju i mogu pretvorila u junaka na bijelom konju i oslobodila me patnje.

Eto, to su te moje traume koje me tjeraju da lupkam po tastaturi i lijepim svoje postove po  orahu, ovaj , mislim, blogu.

 

 

Sa sobom danas sravnjavam račune

Dođu  one godine kad svaki razuman čovjek sravnjava račune sam sa sobom. I stalno dodaje čas na stranu „akcepta“ čas na „excepta“ po neku brojku ili slovo sve u želji da prevagne pozitiva i da konačan saldo bude isto tako pozitivan.I meni se već odavno  na dnevnoj bazi, a što je očit znak da sam došla u „one godine“, javlja pitanje jesam li u svom životu, poput onog goluba iz predaje o Ibrahimu alejhiselamu, barem kapljicom vode pokazivala na čijoj sam strani i time dodala koju zeru da pozitiva  pa makar i pozitivna nula, ako takvo što uopće postoji, prevagne? Jesam li učinila onoliko koliko je dovoljno da me savjest, ako već nije sita i mirna, barem ne peče? Ne znam. Na sve strane su i situacije i osobe koje očekuju i od mene i od drugih da se na njih obrati pažnja, da se za njih nešto učini… Za druge ne znam, ali ja sam samo jedna i samo Božji rob bez ikakvih većih sposobnosti osim što sam živa. I hvala Bogu, zdrava. Sasvim obična. Ona sam koja, ne samo da želi već i pokušava biti dobar građanin države koja je moja domovina, ona sam  koja želi i pokušava , a Bog zna koliko uspijeva, nešto dobra učiniti i za zajednicu. I za porodicu.  Sve sam ono što čini običnog čovjeka običnim. I, nadam se, čovjekom. Baš u vrijeme dok sam se ja preispitivala zbog svoje uloge u zajednici za koju sam sama sebi jedva dala nekakvu prolaznu ocjenu , morala sam se suočiti sa velikim porazom zbog druge uloge. S porazom kojeg sam doživjela kao kćerka. S porazom zbog odnosa prema najvažnijoj osobi koju dijete ima: majci. Pitanje kakva sam kćerka, kakva sam bila kćerka poput svrdla mi je rovilo um? Pitala sam se, a plašila se odgovora.. Sve ostalo sam nekako još i dovela u red u svom životu, ali dok sam uredovala  zapostavila sam onu koja me je na svijet dovela. I ne mogu, a da se ne zapitam da li su drugi bolji i sposobniji pa znaju vrijeme rasporediti i iskoristiti, pametniji u donošenju odluka i njihovom sprovođenju? Osjećajniji prema najbližima i najdražima i najvažnijima? Jesam li „zakazala“? Kad su mi situacije postale važnije od ljudi? Nisu važnije, znam to,  ali nažalost na situacije sam trošila više vremena nego na ljude. Tako nekako nastade onaj prostor između mene i onih koje volim koji nije jaz, ali svejedno nije ništa drugo osim prazan prostor. Splet životnih okolnosti. Ili je to, ili ja iznalazim izgovore?

Da se majka nije razboljela, da je samo onako „otišla“ ,nikad ne bih shvatila koliko sam malo uključena u njen i ona u moj život. Koliko se znamo, a ne znamo. Dok je ona obuzeta nama i onom vječnom, neiscrpnom, majčinskom brigom, ja sam obuzeta svojim životom,… Nisam obuzeta sobom. Za to nemam vremena. Obuzeta sam poslom, kućom, djecom…Za sebe nemam vremena. A sve sam ga manje u posljednjih nekoliko godina imala i za majku. Vjerovala sam njenim odgovorima da je dobro, da je sve u redu, da se ne ljuti što ne dolazim  jer „svoja je kuća i svoja porodica najpreča“.Vjerovala sam, a ona mi je umirivala i ono malo savjesti koja bi se s vremena na vrijeme javila, tako da sam čak i umišljala da činim što mogu za nju. Da činim mnogo. A sad je bolesna.

Od trenutka kad mi je sestra saopćila tešku i bolnu istinu postavljam sebi pitanje: zašto mi je to sestra morala saopćiti? Zar to nisam trebala znati i sama!? Ustala sam i bez razmišljanja krenula do majke, krenula kući u kojoj odavno ne živim, ali je, svejedno, zovem svojom kućom.  Preko brda, dolina, jezera…Osjećala sam se kao da sam nakon tumaranja šumom izbila na visoravan i da s te visoravni vidim  onaj put kojim sam došla i koji me ovdje doveo, a samo nazirem onaj kojim trebam krenuti. A misli kao pčele: roje li se roje glavom. Razmišljam tako na toj zamišljenoj visoravni o sebi i onome o čemu sam razmišljala već duži period: o godinama , o računima, o vremenu…

I tu, na toj zamišljenoj visoravni na kojoj je zastala moja duša da se presabere, priznam sebi da nijedan moj uspjeh nije bio potpuno moj. Za svaki sam otrgnula malo od majke. Malo njene duše, malo njenog vremena, a za nagradu joj ostavila koju neisplakanu suzu i samoću.

Borila sam se cijelim putem sa suzama koje mi nisu polazile iz očiju već iz srca. Okrutno sam samoj sebi govorila  da mi je sada kasno plakati.Ipak sam plakala, jer to je jedino što mi je ostalo.

Stigla sam nenajavljena. A ona , moja majka, pokušava biti ona koju znam. Pokušava se nasmijati, očito srećna, zbog mog dolaska. Pričamo i shvatam da godinama nismo ovako pričale. Koristim svaku priliku da je nazovem majkom i to onako punim ustima. Vidim pukotine u njenoj priči, ali pravim se da ne vidim jer tako je lakše i njoj i meni. Uočavam opuštena ramena, spor hod…uočavam sve što sam i prije vidjela, ali odbijala da vidim.Valjda sam podsvjesno željela da majka uvijek bude majka, a ja iako imam djecu, uvijek dijete. A vrijeme neumitno teče. I nema nedodirljivih. Prije nego se okreneš iza sebe ostaviš vrtoglave brojke dana i godina.Tako, željeli mi ili ne, borili se protiv bora i sijedih ili ne, one dođu i ostanu, a sa njima i bolest i nemoć.Starost.

Pokušava da se igra s mojom kćerkicom „cuke i lisica“,njihove omiljene igre koju joj je unučica smislila i u kojoj uživaju. Tek ponekad joj kao kroz šalu kaže da bi voljela i sa mnom malo da priča. Jadna moja majka, bila je čak i razgovora sa mnom željna. Danas kad sam, nakon mnogo vremena , s pažnjom postavljala pitanja i slušala odgovore, ona se jadna i iznenadila i obradovala toliko da sreću nije znala ni sakriti. Kao malo dijete. Jer, odavno su naši razgovori bili skoro pa oficijelni.Oni učtivi razgovori koji nisu vodili ni konfliktu ni razdoru, ali u kojima nije bilo ni saosjećanja ni nježnosti. Sad, kad napokon razgovaram sa njom na taj topao način, ona se gotovo izgubila od sreće i ushićenja. Valjda je osjetila da je ipak voljena iako to odavno nije tako izgledalo.

Pitam je izlazi li, ide li kod komšinica, rodbine…? Kaže, slabo. Strah je da „ne prileti šta“ jer je u posljednje vrijeme „pamet ne sluša“. Okrenem se kao bajagi da dohvatim nešto, ali ustvari da sakrijem suzu koja nezaustavljivo hoće van iz oka. Ona, koja nikada ni sa kim nije imala svađu, preko čijih usana nije ni psovka ni kletva prešla, a ne laž ili ogovaranje, ona se evo boji da „ne prileti“!  A neki ljudi cijelog života žive tako i govore tako i niti se oni srame niti neko obraća pažnju. Govorim kako svako ima problema i da se ne udaljava od ljudi pa šta ako i kaže nešto što baš i ne liči na nju. Nekoliko sati je brzo prošlo. Gotovo ugasli pogled u očima joj je živnuo. A ja sam sebi prigovarala da sam, svojim nemarom, možda i doprinijela da njen nježni pogled zgasne. Mislila sam da je dovoljno što je ne sikiram, što je ne opterećujem svojim problemima pa da bude srećna i mirna. A sad znam da se činilo da sam ravnodušna. Jer, ljubav se ipak mora pokazati. Zagrliti, pitati, pričati, znati…I to tako da to ne izgleda službeno već da se osjeti otkucaj srca. Da osjeti da je voljena.Da nije tako govor ne bi ni postojao, suza ne bi postojala, uši ne bi trebale…A sve postoji i ima svoju funkciju i sve nam treba.

Cijelo vrijeme negdje u zadnjem dijelu moga uma, onom kojeg sam nekada zvala gepek, lelujala je Zijina Majka. I njen tihi život. Njena tuga. Njena ljubav. Je li ostarila Zijina majka? Je li dočekala ove pozne godine kao moja? Je li umrla onako kako umiru srećni: zdrava legla i nije se probudila. U to ne mogu povjerovati. Nijedna majka ne može samo tako umrijeti.

Jer, nakupi se u majčinom životu mnogo svega i svačega da bi samo zdrava legla i ne probudila se. Je li možda oboljela od neke teške i opasne bolesti od koje se ne može ozdraviti? Ili je možda izgubila pamćenje pa postala živa biljka , a čak i najbliži se morali smijati, istina bezazleno, na njene bezbrojne upite ko je ko u porodici, i gdje su oni što su davno pomrli i zašto ih nema na  bajramskom ručku.

Nebrojeno puta sam pročitala Zijinu priču „Majka“. I uvijek dok sam je čitala, ja kao da sam gledala svoju majku. Čak i kao učenica osnovne škole u vrijeme kad je moja majka bila mlada žena i ne tako iscrpljena životom kao Zijina. Istina njegova je ispraćala sina, a moja sina nije imala .Imala je kćerke. Vjerovala sam da su zato ispraćaji bili teži. Ipak nikada nije plakala. Znala sam da brine i da joj je teško. Čitala sam joj u očima.

Živjela je težak život hercegovačke žene. Udala se u devetnaestoj godini za mog dvadesetjednogodišnjeg babu.Često se znala našaliti kako je za tadašnje pojmove bila  cura u godinama. Moj dedo je bio invalid rata. I to onog prvog velikog. Bio je i star i slijep. Sve što su imali i čime su se mogli pohvaliti bio je krov nad glavom. Rodila je nas pet kćerki. Napravila tri kuće i nekoliko kućica – pomoćnih objekata.I o svima brinula: i o mužu i o svekru i o djeci… Odgojila , pored nas pet kćerki i dvije unuke. Ukopala oba roditelja, brata, zaovu, zeta…Brinula o kravi i paradajzu, luku, sijeno kupila i u pojatu unosila. U džamiju išla i Ramazan postila. Svaki. I nas učila da to radimo. Kuhala, prala, dočekivala, ispraćala…I uvijek bila ponizna i nježna, blaga…Pitam se da li je ikada požalila zbog svoje blagosti i poniznosti? Nikad nisam čula da je udarila nogom pod i očitala bukvicu ni nama kćerkama, ni svom mužu, našem babi, ni zajedljivim komšinicama. Nikome. Jesmo li zasluživali da nas ponekad sikteriše? O, da.Itekako. Babo je bio dobrog zdravlja i pun planova. Malo je slušao i manje čuo prigovore. Bio je dobar čovjek, domaćin, vrijedan i pošten , ali , sad to shvaćam, mogao je biti malo topliji prema majci. Ili barem obzirniji.  Mogao je razumjeti da je i njoj, iako je imala svoju djecu, njena majka bila potrebna. Jednom godišnje je nana iz Sarajeva dolazila kod nas i ostajala nekoliko dana. Jednom godišnje je majka odlazila u Sarajevo i ostajala sat-dva. Je li joj to teško padalo? Jest sigurno, ali mi to nismo znale. Kasnije , kad smo obuzete poslovima i karijerama, sestre i ja urijedile dolaziti nikad nije prigovorila. Uvijek je uz onaj blagi pogled govorila: „ Neka, sine, hvala vama kad god došle. Dolazite puno češće nego sam ja išla svojoj majci“. Bože svemogući! Koliko je tuge i žaljenja bilo u tim riječima! Ali, ja nisam uspjela dekodirati njena osjećanja tada. Pored svog obrazovanja, inteligencije ja nisam shvatila da ću se jednog dana kajati. Mislila sam da je dovoljno ono što činim i koliko činim. A u njenoj iscrpljenoj duši bol i tuga su se skupljali i skupljali. Usamljenost. Daljina. Dolazila bih, izljubila se s njom na dolasku i povratku, napravila ručak, kafu popila, provjerila zalihe namirnica i … sjela u auto i vratila se u udobnost svog doma. Nikada nisam ostala da prespavam. Nikad nisam ostala da onako samo pričamo iako joj nisam potrebna ni za što drugo.

Dok pravim kafu, onu našu pravu bosansku u džezvu bakrenjaču i findžane, pitam kako je?  „Hvala Bogu dobro je. Nikad, čini mi se, bolje. Dok sam bila mlađa uvijek me nešto boljelo,sad leđa, sad malokrvna, sad želudac…vazda nešto, a sad ništa hvala Bogu. Što se zdravlja tiče mogla bih dokle god hoćeš na nogama otići“ – odgovara.“Samo me baš pamet ne sluša“ – ponavlja već izrečenu rečenicu.

U pravu je. Sjećam se. Sjećam se njenog slabog zdravlja i teškog seoskog života. I još nečega sam se sjetila: kako sam kao srednjoškolka rekla da ne želim živjeti kao ona, a ona je na to tada uzvratila: „a šta fali mom životu?“ Da, šta mu fali? Za bolji nije znala, ali je zato za nas željela bolji. Bez teškog rada  i neizvjesnog sutra. I sve su učinili, ona i babo, da njihov hercegovački život u kom nijedno vremensko stanje nije za odmor već za nešto drugo: sunčano za sjetvu i berbu,  kiša za pljetidbu, tako se kod nas zvalo uklanjanje korova, hladnoća za skupljanje drva za koje se ljeti u vrijeme ljetine nije imalo vremena, ostane iza nas i da završimo školu i po mogućnosti živimo lagodniji život. A ona je živjela tako, život u kojem je svako vrijeme dobro vrijeme: svako jutro podizala pogled nebu da zna u kom će smjeru tog dana krenuti i šta joj je činiti. Ravnala se po vremenskim prilikama od danas do sutra. Od godine do godine. Od djeteta do djeteta. Od prvog osnovne kćerke do prvog osnovne unuke. A ja tek sada shvatam da naš život jest bio težak, ali lijep. Puna kuća. I smijeha zbog nečijih šala i svađe zbog stvari zbog kojih se moja djeca nikada neće posvađati, ali neće ni nasmijati. I sad s ove distance dok gledam majku i njen gotovo suh pogled obuzima me tuga jer moja djeca u svom izobilju nikad nisu vidjela ljepotu izlaska sunca iznad Bitovinje, ni ljepotu snježnih kapa na Bokševici, Bitovinji, Zecu. Ni pamučastu maglu iznad Jablaničkog jezera. Ni duge, nekad čak i po tri , iznad prelijepe Neretvice. Je li moj život ipak bio lijep ili sam ja ostarila pa mi se čini?  Ili sam zaboravila sve neugodno, a ostalo u sjećanju samo lijepo i ugodno? Vjerojatno ima svega.

„Sjedi dijete moje“ – govori mi majka dok, nakon ručka,  ostavljam suđe u mašinu -“mogu i ja to…nisam toliko ostarila“. „Znam da nisi“ – odgovaram – „ti ćeš sutra, a danas ću ja“. I tako, ponavlja se taj isti dijalog nekoliko puta. Šta god da počnem raditi ona traži od mene da sjednem, da se ne zamaram. Pomislih kako mora da je njoj teško, možda čak i neugodno da sjedi dok ja, iako kćerka ipak gošća, kuham ručak, pravim kafu, sklanjam prljavo suđe, dodajem čašu vode… Jer, bila je oličenje ličnosti za kakvu u ovom mom rodnom kraju kažu „obrazli“. To je nešto više od ijedne moderne riječi. To znaju samo oni koji su rasli uz tu riječ. „Obrazli“ osoba nikad ne misli prvo na sebe, ne boji se biti ponizna, saosjećajna, prva preći preko nesporazuma i svađe, prva pozdraviti i rodbinu i komšije bez obzira jesu li to zaslužili ili nisu, dočekati goste i sve učiniti da im bude ugodno ma kako oni lično dočekivali i ispraćali svoje goste. Obrazli osoba je više od ičega nabrojanog, a u stvari sve to zajedno.

„Sramota je da ja sjedim, a ti sve radiš…ti si gost“. Smijem se.“Nisam gost, ja sam ti kćerka“. Dolazi vrijeme da pođem. Ona grudva u grudima raste i penje se ka grlu. Hoću li uspjeti doći još koji put dok je živa i zdrava. Glavom mi kruži spoznaja da između mene i starosti kao kraja puta samo stoji još živa moja majka. Nekad je tamo na kraju puta stajala nana, majčina majka. Je li moja majka bila hrabrija ili kako ovdje kažu „kuražnija“ dok je ona bila živa i zdrava? Kad je oboljela i kasnije otišla je li se moja majka isto ovako  osjećala? Da se primiče kraju i da između nje i kraja stoji samo nana, a kasnije niko?

„E, moja djeco…drago kad dođete, žao kad pođete…“ – uz uzdah govori. Vidim joj tugu u očima. Bože blagi! U šta sam gledala sve ove brojne prošle godine!? U svačijim očima sam je vidjela samo nisam u majčinim. Grlimo se neprimjetno duže i čvršće nego ranije. Odlazim. Duša puna tuge. Sve svjetske tuge danas su ništa prema ovoj koja mi vri u duši. Vratit ću se majko. Iako si me ispratila kao da se više vidjeti nećemo doći ću ti ako Bog da, pomislila sam.Nisam izgovorila, a trebala sam…

 

Ko zna zašto je nešto dobro

Ja nikad ništa nisam dobila na lijepe oči.  Cijelog života za svaku mrvicu morala sam dobro zapeti i boriti se.

Ušlo mi kasnije u krv pa i kad se nisam morala boriti , ja po inerciji pravac arena. Ko gladijator.

Ne, nije uspjeh ili pobjeda bio motiv. Jednostavno  podrazumijevalo se da ulazim u sukobe ili utakmice ma kakvi mi izgledi bili. A često su mi bili loši. I što je najčudnije i ja sam to znala, ali…

… to sam ja.

Ranije,  dok je na  moju pamet, bilo više godina ispred mene nego iza mene, znala sam  se pitati šta bi od mene bilo da sam inertnija kad i ovako jedva opstajem?

Hm, kao da sam se ja i pitala mnogo.

S vremenom sam postala, kako da kažem, mirnija. Vjerujem da svako ima  svoj put. Vjerujem da nas On čuva i kad sami od sebe dignemo ruke. Vjerujem da  što nam je suđeno neće nas mimoići i što nije neće nam zapasti ma šta činili.

Jednostavno, mislila sam, moja sudbina je takva. Kao i oni moji snovi u kojima se penjem uz onu glatku stijenu iz mog djetinjstva hvatajući se za rijetko trnje.

Ipak, danas sam osjetila nešto kao ljutnju. Na koga? Ne znam., a bojim se i da pokušavam saznati.

Evo  i zašto.

Ima tu kod mene na poslu jedna djevojka. Bukvalno ubi propuh kroz glavu. Završila pravo i to treću godinu u Kiseljaku. Kud god krene i šta god joj se da da uradi slijedi intervencija. Opći smijeh i podsmijeh zbog mikro umnih sposobnosti. Ima ona i onaj ženski zov  ( jel se zove feromon?) pa gdje god stane oko nje se kao muhe na med  ( ili na nešto drugo) sjate muškarci.

Nekim djevojkama baš žuč pukne zbog toga.

Elem, ona tako na Lokalnim izborima pokupi nekih dvjestotinjak glasova i uđe u Općinsko vijeće. Onda joj namjeste volontiranje. U neko doba bez pozdrava ode u Holandiju. Pričali su kako na fejsu kači slike iz noćnih provoda. Nije uspjela srediti papire i vrati se za neki mjesec, a ovamo je sve čeka. Sve kako je i ostavila.

Hajde, mislim ,ko zna ko je na dobitku, a ko na gubitku.

Ipak, danas, nekoliko dana nakon što su volonteri završili volontiranje, vidjeh nju. Čudim se i pitam sekretaricu zašto se ona još vrti ovuda, a ona mi reče da nadoknađuje onih dva-tri mjeseca lunjanja po Holandiji. Pa, stvarno…

I prije nego sam došla sebi opsujem i to onako muški. Zašto ona ničim zasluženo tako olako ide kroz život?

Jednostavno sam zaključila da Allah dž.š. preuzima direktnu brigu o takvim osobama, jer, već im je mnogo uskratio i u iskušenjima kroz koja sam ja prošla njoj i onakvima poput nje ni za trag se ne bi znalo.

Kao očit primjer svoje moći i svoje milosti brine o njima.  Ostale, obdarene umom i snagom stavlja na razne kušnje.

Kad sam se pribrala zahvalila sam na svim onim  silnim porazima i ponekoj pobjedi. Da znam kao što ne znam  ne bih se ni pitala stvari  na koje ne znam odgovor.

Ipak, ko zna zašto je nešto dobro.

Svi bi u manekene, niko neće lopatu

Imam ja jednu rođaku, mislim imam ih više, ali danas ću nešto reći o ovoj.  Ukratko, ona je imala , a ima i danas hvala Bogu, život iz snova. Prelijepa, pažena, njegovana…Ma svi se utrkivali da joj želje ispune.

I ona je divna. Takva je da je jednostavno morate voljeti. A i nisu je pokvarile te silne pažnje. Tako je ona od malih nogu ispunjavala sebi život na način o kojem sam ja naprimjer samo mogla maštati. Trenirala je sve sportove osim futbala i što je najčudnije bila je jako uspješna.

Išla je na sve kurseve koje je mogla uklopiti u raspored, išla na  putovanja za koja joj je jedino bio problem naći društvo koje je to sebi moglo priuštiti.

Tako su je negdje kao srednjoškolku onako lijepu i gracioznu, zapazili oni agenti iz modne industrije. Krene ona u tu školu za manekenke, uživa, obavi one prve probne revije i …pozovu je da potpiše ugovor. Šta je sve bilo u ugovoru ne znam, ali ni ona nije sve čitala. Čim je vidjela da se ni grama ne smije udebljati „jer je na granici dozvoljene težine“ sve je batalila.

Nisu pomogle ni priče o novcu i slavi.

Kad sam je pitala zašto je sve odbila rekla je:

  • Pusti, bona, pa nema glupljeg posla od toga. Zarađuješ novac, a svakodnevno umireš od gladi. Jedino uživaju oni oko tebe.

To je takva istina kojoj se moraš nasmijati. Paradoks manekenskog  posla. Zbog te rečenice, zaista, shvatiš koliko je uspjeh relativan.

Sinoć sam je ponovo pominjala i onu njenu rečenicu.A evo i zašto.

Sasvim slučajno prisustvovala sam prvom času škole za manekenke i manekene.

Tridesetak polaznica osnovnoškolskog uzrasta. Visoke, niske, mršave, punačke…sve pokušavaju uvježbati onaj agresivni hod sa modne piste. Posebno mi je zapala za oko jedna djevojčica od nekih dvanaestak godina koja nikako nije mogla pratiti instruktoricu. Problem je bila orijentacija tj. šta je lijevo, a šta desno. Okret desno izvode svi samo ova curica lijevo. Ali zato dugu, očito ispeglanu kosu zabacuje poput Adriane Lime.

Osim djevojčica tu su bili i roditelji. Uglavnom mame. Vidim poznanicu koja je dovela nećaku.Pozdravi me, a ja otpozdravim.

  • Majko moja, vidi šta nas je – nasmija se kružeći pogledom po sali.- Svi hoće u manekene, niko neće lopatu…

Da. Gledam i ja po sali i vidim ponosne roditelje /  mame s onim nabrijanim izrazom lica osobe koja već u mašti broji zelene američke šuškice i gleda svoju mjezimicu na naslovnicama.

Instruktorica, lijepa i plava, obučena na način da privuče pažnju, u čizmicama „eksericama“ i onim sada modernim (meni ružnim) uskim hlačama.

U jednom trenutku pauze obrati se jednoj polaznici i reče dovoljno glasno da svi čujemo:

  • Vidi – i pokaza na „ekserice“- u čemu ja radim vježbe i vidi linije!

Pored mene stoji muškarac iz njene ekipe, ali nimalo ne izgleda manekenski.

  • Šipak bi ti imala liniju od vježbi da ti ikad išta pojedeš! – reče glasno.

I tad sam se sjetila rodice i njenog odbijanja da gladuje zarad nekog novca ili nečeg drugog.

Koliko ih ima takvih koje ne žele biti lutke?

Ili koliko ima onih koje bi sve dale, gladovale, pa čak koje i vade određene dijelove tijela da izgledaju anoreksično  poput manekenki?

Koliko će ih „uspjeti“ uz silnu žrtvu,  a koliko njih se žrtvovati i ostati, u najboljem slučaju, samo razočarano? Koliko na tom putu propasti?

Ok, neka radi i želi ko šta hoće ili neće. Neka gladuje ko ne mora. Ipak, slika curice koja ne zna koja je lijeva, a koja desna strana i koja u stilu Adriane Lime zabacuje kosu ne obećava srećan kraj priče.

Iskreni ili samo smotani

 

Kad je 1961 godine Francuska pripremala povlačenje iz Alžira, snage koje su se tome protivile odlučile su da se osvete Alžircima na jedinstven način.

Tako su u sumrak kolonijalizma podijelili stotine i stotine diploma, gotovo nepismenom narodu, i preko noći proizveli stotine i stotine inženjera raznih profila.

Nije teško naslutiti koliko su im ti dipl. ing – i bili zahvalni i kakve su se neslućene mogućnosti, odlaskom francuskog obrazovanog kadra,  otvorile pred svakim od njih.

Isto tako nije teško shvatiti šta je to dugoročno značilo za novooslobođeni Alžir pun kadra koji veze s vezom nema. Uostalom, nema se tu Bog zna šta ni shvatati. Dovoljno je pročitati historiju Alžira i to samo skraćenu verziju pa da se uoči sve samo ne napredak za rad kojeg su se i pobunili protiv kolonijalista.

Bosna i Hercegovina ima tu jednu dodirnu tačku sa Alžirom: diplome i doktorate za nepostojeće znanje.

U posljednjih desetak godina proizvedeno je više magistara ( i to bez Bolonje) i doktora nauka nego u predratnom periodu za dvadeset ili čak trideset godina. Disertacije su se herojski branile po provincijama i skupo naplatile u glavnom gradu.

Jer šta će kome doktorska titula ako ga zagarantovano ne čeka univerzitetska katedra ili vlast odakle ti „doktori“ omogućuju uvećanje broja diplomiranih nepismenih u BiH  aritmetičkom progresijom.

Liči na specijalni rat, zar ne?

Jest. Specijalni rat nas protiv nas.

Jer, svi smo mi saučesnici u derogaciji svoje budućnosti i budućnosti svoje djece, odobravanjem makar i prešutnim ove situacije.Ipak, svi to znamo, a opet šutimo. Kad smo privatno zakinuti ili kad mi mislimo da jesmo onda dižemo glas i onda se kao nešto bunimo protiv ekspresno završenog studija. Kad je zakinuta država, budućnost onda nikom ništa. Sve što učinimo jest da ismijavamo sastav npr. kantonalne vlade od koje barem pola ministara privatno poznajemo pa znamo i gdje i kad je ko završio studij i branio doktorat. Ostalo nas se ne tiče. I to sve dotle dok nam dijete ne izvisi na konkursu za državnog službenika. Onda ćemo s gorčinom pričati i ukazivati na ono na što smo trebali  prije barem deset godina: kolaps obrazovnog sustava.

Čudnu reakciju našeg naroda izazvala je analiza najviših zakonodavnih tijela u Bosni i Hercegovini, Federaciji BiH i R. S. , a koja je objavljena ovih dana.

Od svih prezentiranih podataka javnost s nevjericom komentariše uglavnom onaj o obrazovnoj strukturi izabranih. Tako u Parlamentarnoj skupštini BiH sjedi jedan zastupnik sa završenom srednjom školom. (?)

U Parlamentu F BiH sjede DVA zastupnika sa osnovnom školom dok u Narodnoj skupštini RS sjede čak TRI. (!!!)

Ukupno PET s osnovnom školom.

Uglavnom komentari su u stilu „ zastupaju nas nepismeni“. Pa onda „ mi smo krivi. Bili su izbori i imali smo priliku izabrati i evo šta smo izabrali.“

Namjerno nisam pročitala podatak koji su to izabrani zvaničnici toliko nesposobni da čak ni u Bosni i Hercegovini  nisu uspjeli kupiti diplomu.

Jesu li smotani? Ili su možda samo iskreni?

U dilemi sam šta trebam o njima misliti.

Činjenica je da smo imali priliku preznojavati se od nelagode dok su neki prof. dr ili samo dr. demonstrirali svoje (ne) znanje i nedostatak elementarne pismenosti pred kamerama tako da nekako više cijenim ove što su se drznuli da budu to što jesu.

Barem su hrabri.

Barem neće učestvovati u urušavanju društva štancanjem diploma za nepostojeće znanje.

Odlučila sam da o njima mislim da su iskreni i da ih poštujem zbog toga sve dotle dok ne saznam da su krenuli utabanim stopama brojnih prethodnika i da su, kao naročito nadareni sve stigli završiti i doktorirali npr. u Laktašima za par mjeseci.

 

Majka

Nebrojeno puta sam pročitala Zijinu priču „Majka“. I uvijek dok sam je čitala, ja kao da sam gledala svoju majku. Istina njegova je ispraćala sina, a moja sina nije imala. Imala je samo kćerke. Vjerovala sam da su zato ispraćaji bili teži. Ipak nikada nije plakala.  Znala sam da brine i da joj je teško.  Čitala sam joj u očima. Zato su naši zagrljali uvijek bili nekoliko sekundi pa i minuta duži nego kad bih dolazila.

Živjela je težak život hercegovačke žene. Udala se u devetnaestoj godini za mog dvadesetjednogodišnjeg babu.  Za tadašnje pojmove bila je cura u godinama. Često smo se šalile na tu temu, kasnije kad sam ja imala devetnaest godina i ni na kraj pameti mi nije bilo da ulazim u brak. Jer, imala sam planova.

Moj dedo je bio invalid rata. I to onog prvog velikog. Bio je i star i slijep. Sve što su imali i čime su se mogli pohvaliti bio je krov nad glavom.  Rodila je nas pet kćerki. Napravila tri kuće i nekoliko kućica – pomoćnih objekata. Odgojila , pored nas pet kćerki i dvije unuke. Ukopala oba roditelja, brata, zaovu, zeta…Brinula o kravi i paradajzu, luku i ogrjevu za zimu,  sijeno kupila i u pojatu unosila. U džamiju išla i Ramazan postila. Svaki. I nas učila da to radimo. Kuhala, prala, dočekivala, ispraćala…I uvijek bila ponizna i nježna, blaga…

Pitam se da li je ikada požalila zbog svoje blagosti i poniznosti?

Nikad nisam čula da je povisila ton,  udarila nogom pod i očitala bukvicu ni nama kćerkama, ni svom mužu, našem babi, ni zajedljivim komšinicama. Nikome. Jesmo li zasluživali da nas sikteriše? O, da. Itekako.

Babo je bio dobrog zdravlja i pun planova. Malo je slušao i manje čuo prigovore. Bio je domaćin čovjek, ali , sad to shvaćam, mogao je biti malo topliji prema majci. Jednom godišnje je nana iz Sarajeva dolazila kod nas i ostajala nekoliko dana. Jednom godišnje je majka odlazila u Sarajevo i ostajala sat-dva. Je li joj to teško padalo? Jest sigurno, ali mi to nismo znale. Kasnije , kad smo obuzete poslovima i karijerama, sestre i ja urijedile dolaziti nikad nije prigovorila. Uvijek je uz onaj blagi pogled govorila: „ Neka, sine, hvala vama kad god došle i koliko god došle.. Dolazite puno češće nego sam ja išla svojoj majci“. Bože svemogući! Koliko je tuge i žaljenja bilo u tim riječima! Ali, ja nisam uspjela dekodirati njena osjećanja tada. Nisam shvatala da ću se jednog dana kajati i da će mi biti žao kao i njoj .. Mislila sam da je dovoljno ono što činim i koliko činim.

A u njenoj iscrpljenoj duši bol i tuga su se skupljali i skupljali. Usamljenbost.  Daljina.

Dolazila sam izljubila se s njom, napravila ručak, kafu popila, provjerila zalihe namirnica i … sjela u auto i vratila se u udobnost svog doma. U život u kom nije bilo mjesta za tugu,  za starost,  Nikada nisam ostala da prespavam. A u komšiluku su moje nekadašnje drugarice ostajale kod svojih majki i po nekoliko dana. Dolazile često.

A ona, moja majka, svakome ko pita „kako si“ odgovarala je:

„Hvala Bogu dobro je. Malo me ova pamet ne sluša, ali dobro je hvala Bogu.Nikad čini mi se bolje.“

This entry was posted on April 4, 2015, in Dnevnik.

Sjaj u travi

U onim posljednjim predratnim godinama, kad se sve ljuljalo i samo što se nije raspalo, a mi toga nismo bili svjesni, gledala sam jedan film koji je kao ni jedan drugi ni prije ni poslije ostavio utisak na mene.

Sad mi je tek jasno da se tada  raspadao i javni RTV servis i to ne samo zbog višenacionalnih političkih emisija već zbog jednonacionalnih finansija. Jer finansije imaju samo jednu vjeru. Finansijsku. U tom finansijskom predkolapsu, osim političkih splačina , emitirali su nam predpotopske crnobijele filmove.

Među novijima koji je  prikazivan bio je Splendor in the Grass  odnosno Sjaj u travi, snimljen davne 1961 godine.

Tada nisam znala da film može ostariti. Uživala sam gledajući prelijepu i već odavno mrtvu Natali Vud i Vorena Bitija i poistovjećivala se s njima.

Sve do trenutka kada očajna Natali dobije nervni slom.

Više mi nije bilo lijepo. Ipak, nisam mogla odvojiti pogled od tv ekrana sve iščekujući da Voren odjuri za Natali, a ona da istog momenta prebrodi krizu i svi sretni završe na vjenčanju.

Ništa od toga nije bilo. Putevi su se razišli, a ostao je samo sjaj u travi.

Iste godine moja školska prijateljica doživjela je istu sudbinu. Sjećam se tih mučnih dana kada me njena majka pozivala u njihovu kuću jer je samo sa mnom bila mirna i samo sa mnom gotovo normalno razgovarala.

Sjećam se dok smo razgovarale da su mi ispred očiju promicale scene iz filma Sjaj u travi. Kao da sam ga ponovo gledala. A nisam željela.

Prošle su godine, moja drugarica je ozdravila, srela drugog dečka koji je već sve o njoj znao i kojem ništa nije smetalo. Volio ju je. I ona je njega. Činilo mi se dugo poslije da jedina na koju su i film i stvarnost ostavili negativan utisak sam samo ja.

Ako pripadam posljednjoj generaciji  koja je gledala Sjaj u travi, onda onima koji nisu moram reći da, bez obzira što je priča vrhunski ispričana, a glumci lijepi više nikada taj film ne bih pogledala. Čula sam da ima i rimejk, ali ne hvala. Ne bih zbog neugodnog osjećaja u utrobi kojeg imam i danas. Kao kad prisustvujete nekom teškom, gotovo tragičnom događaju i ne želite ga nikada više pomenuti niti ga se sjećati.

I tako, evo slušam nekakvu raspravu o fenomenu ljubavi. Jedni pričaju o istinskoj ljubavi, a drugi o onoj nezdravoj, a navode iste simptome.

Ja se pitam gdje je granica? Jer granica postoji. Samo molim Boga da je nikad niko ne pređe.

 

This entry was posted on April 3, 2015, in Dnevnik.

Kraj prijateljstva

 

Danas sam razmišljala o prijateljstvu. Imala sam inspiraciju: jedna poznanica se požalila kako joj je jedno divno prijateljstvo prestalo jer se frendica udaljila. Bilo je tu još nekih primjedbi kao dok sam joj trebala bila sam joj podrška, a kad je ona meni zatrebala jednostavno me počela izbjegavati i bla, bla, bla….

Koliko ovakvih priča sam čula? Vjerojatno bezbroj. Koliko sam ovakvih proživjela? Ako ne bezbroj, onda Bogami popriličan broj.

Svim prekinutim prijateljstvima je zajedničko da je uvijek ona druga strana odgovorna za prekid prijateljstva jer nije pokazala dovoljno odanosti, nije bila oslonac kad je trebalo i ostalo što ide uz to. Narator je uvijek taj koji je ulagao u prijateljstvo, bio sve ono što ona druga strana nije. Prema mom iskustvu, a imam ga poprilično, prekid prijateljstva je čak gori od prekida veze ili kraja ljubavi. U ljubavnim vezama nekad neki partner i preuzme odgovornost i to iskreno, a ne samo deklarativno. Kod prekida prijateljstva toga nema ni deklarativno, a ne iskreno. Čak ni pred samim sobom.

Kad dođe kraj postavljaju se pitanja je li to prijateljstvo bilo iskreno? Jest, ali nije moglo izdržati test vremena.

Pitanja su suvišna. Prijateljstvo jednostavno nije bilo onakvo kakvo očekujemo.
Meni npr. nikada nije bio sporan kraj nekog prijateljstva, ali nisam voljela nejasne situacije. Dakle, ako više nismo prijatelji onda zašto nismo?
I da, ima više vrsta prijateljstava. Nije svaki prijatelj/ prijateljica za sve. Ne može biti. Neko je dobar u kriznim situacijama i takvi su kod mene na najvišoj skali. Mada su ponekad dosadni 🙂 Drugi su dobri za svakodnevna druženja, zabavni, dobri za izlaske, sitne usluge…Često ne funkcioniraju najbolje u kriznim situacijama i oslanjaju se na nas ili nekog drugog. Ali takvi su.

Ja imam i jedne i druge. Prihvatam ih takve kakvi jesu jer sam svjesna da ni ja nisam savršena prijateljica.
Bilo bi idealno da s prijateljicom izlaziš, zabavljaš se, a kad iskrsne problem da podmetne leđa više nego ti ili ja. Ali ne treba zaboraviti da i drugi isto očekuju.

I onda se u očekivanjima mimoiđemo. Svako svojim putem. Kome ne smetaju nejasni razlazi  otrača to s nekim drugim „najboljim“ prijateljem i to je to. Kome smetaju kao meni npr. razgovara s tim prijateljem/prijateljicom i to ne mailom niti preko telefona već ako treba postavi  zasjedu, kažu jedni drugima šta im je na duši i još više i brže se udalje.

Nekad nakon godina i godina ostane tek poneka uspomena, budemo zamijenjeni nekim drugim licima, a i u naš život uđu neke druge osobe.
Prijateljstva , kao i ljubavi mogu prestati i prestaju, ali o prošlim ljubavima i o prošlim prijateljima nikada ne treba ružno pričati. Barem ne na glas.

This entry was posted on April 2, 2015, in Dnevnik.