Ja samo razmišljam. Ne znam filozofirati. Ne znam čak ni čitati filozofiju. Probala sam , ali ne ide. A i,pravo da kažem, smatram da je filozofija precijenjena. Naročito kada filozofira o životu. Život je život. Il ga živiš  il ne živiš. Imaš pravila i drži ih se. Prosto, zar ne?

Nekima je privlačan život bez pravila ili s vlastitim pravilima. I meni je. Ali, ipak pravila nema samo u jednom malom dijelu mog života. U ostalom postoje i to čak stroga. Jer ravnoteža mora postojati. I to je to.

Nažalost, toliko se loše snalazimo u tom svom životu sa „malo pravila, malo bez pravila“, da su nam često potrebni savjeti nekih koji se isto tako loše snalaze u svom životu, ali su se dosjetili da nama prodaju imaginarnu sliku uspjeha ili sreće.

Ne mogu procijeniti koliko sam takvih savjeta usmenih i pismenih dobila ili pročitala .: kako postići uspjeh, kako biti sretan i koliko ti za to treba koraka, kako ovo kako ono…

Možda neki od tih savjeta i nisu za baciti, ali lično mislim da se za ono što se dešava u našim životima pita jedino Onaj koji je iznad svega, a onda jednim malim, majušnim dijelom i svako za sebe. Jer, svako od nas ima slobodu misli da na miru i bez tećih osoba, sam sa sobom raspravi i usaglasi što treba. I to je najvažnije. To je jedno od objašnjenja zašto su neki ljudi izdržali nezamislive torture i fizičke i psihičke i opet znaju svoj put, a drugi su se slomili kod sitnice i dezorijentirani su.

Ti savjetodavci, koji uglavnom žive od svojih savjeta, a ne žive i svoje savjete, imaju ciljanu publiku: ljude koji žele bilo uspjeh bilo sreću, ljude iznad površine. To su ljudi koje samo malo treba „pogurati“ u smjeru u kom žele ići i u kom već idu. Oni bi vjerojatno i bez savjeta otišli kuda treba.

Međutim, nerijetko ljudi padaju i ispod površine. Padnu tako duboko da je strah Božiji i gledati i slušati o tolikoj nesreći.

A nesreća je kad ljudi u toj nesreći dignu ruke od sebe pa često i na sebe.

Takve neće spasiti svi ovozemaljski savjeti. Takve spašava samo Onaj u čijoj je moći sve. Za takve uglavnom savjeta nema.

Eto, o čemu ja mislim dok čitam o onoj dvojici što su došli u Sarajevo s namjerom da se, ogrnuti u zastavu Bosne i Hercegovine, zapale. Oni su oni drugi iz moje malopređašnje podjele.  Ima li za njih savjeta? Koliko košta? Ima li za njih puta? Povratka?

Ko zna?

I ne mogu da se ne pitam, kad je kod njih krenulo nizbrdo? Kad se pojavila misao o tom strašnom zločinu prema sebi kao izlaz iz krize i života? Je li u ratu? Ili poslije rata?

Sjetih se teških ratnih godina u kojima sam u jednom periodu živjela sa daidžom i njegovom porodicom. Kuća srušena totalno, neimaština, zima…Daidžin sin, moj rođak, koji mi je bio kao brat , a i dan danas je, odlazio je na Treskavicu, Bjelašnicu, Nišićku visoravan i po tri mjeseca od njega nije bilo ni glasa. Njegova majka je izdržala sve to. I on. Poslije rata nigdje ništa.

Ipak, nikad, ama baš nikad u tim teškim ratnim i poratnim godinama ja svoga brata nisam čula da proklinje ni Aliju ni državu nit pita sebe nit koga drugog zašto je ratovao? Za koga? I ko je taj ko mu treba nadoknaditi ratne godine?

Za njega je to bio čin domoljublja, čin sina koji štiti majku, čin brata koji je spreman da umre za svoju sestru i tu nije bilo mjesta ni za kakva pitanja. Jednostavno, pričao mi je jednom, raščistio je sa sobom još početkom 92-e.Tako mora biti i završeno zapitkivanje. I nikada poslije nit je šta od koga tražio nit šta očekivao. Ima li moj brat PTSP? Nema. Ima vjeru.

Da se razumijemo: njegov odnos prema vjeri smatram vrlo važnim, ali ne tvrdim da oni koji nemaju vjeru obolijevaju od PTSP ili oni koji je imaju ne obolijevaju. Ja samo govorim kako se ljudi sa teškoćama različito nose i kako te teškoće ostavljaju na nekom posljedice pogubne i po njega i po okolinu dok su kod drugih gotovo neprimjetne.

Da li su oni s manjim posljedicama uspjeli sa sobom na vrijeme raščistiti mnogo šta i izvesti na čistac u tim sudbonosnim trenucima kao moj brat?

Neki jesu, a neki ne.

Ipak, bilo da je riječ o ratu ili nekim drugim opasnostima, bilo da je riječ o svakodnevnim stresovima kad bukvalno lebdim iznad cipela,  pokušavam sagledati taj trenutak u 3D-u: realnost, moja očekivanja i treći i najvažniji činilac, oslanjanje na Uzvišenog da će učiniti onako kako je najbolje za mene.

Ja ovako funkcioniram.

Jer, nit između tamo i ovamo je veoma tanka.