Archive | 22 Aprila, 2015

Naše je samo ono što damo

Moja saradnica pohađa  kurs arapskog jezika. Puna je utisaka. Kao i na svakom kursu šarolika ekipa polaznika garantira i zabavu i nova saznanja. Barem u početku. Kasnije zna postati i zamorno. Ona još dotle nije stigla pa joj je priča još uvijek entuzijastična ( tek kad napisah ovu riječ zamislih se da li ona uopće postoji? Šteta ako nije jer mi se baš sviđa kako zvuči)

Danas mi je pričala o profesoru. To je neki lik koji je negdje u Aziji završio univerzitet. Nije joj baš jasno čime se ovdje bavi, ali hajde.

Uglavnom, ne možete arapski jezik odvojiti od Islama ma koliko pokušavali i kakvi vam polaznici bili. Tako su i oni u nekom momentu u edukaciju uključili  i raspravu o nekim vjerskim pitanjima.

I tada je profesor prezentirao svoje viđenje dove. Ako eventualno treba pojašnjenje dova je obraćanje Uzvišenom s molbom da nam pomogne. Naime, po profesoru, kada se obraćamo Uzvišenom s molbom za pomoć ne trebamo biti skromni. Tada trebamo moliti za puno više nego što nam treba. (!?) Bukvalno, ako molimo za nafaku onda da umjesto plaće od recimo 1000 km molimo za plaću od 5000 km!? Isto tako i za ostale ovozemaljske potrebe. To opravdava idejom da, što nam više Bog da, više ćemo imati za dati i zajednici i pojedincima.(!?)

Zgranuta sam. Zar Bogu treba posrednik u davanju? S druge strane  ako želiš pomoć zajednici i pojedincu zar ti se baš sve mora nadoknaditi? Bolje je  onda da moliš za njih da Bog njima da bez tvog posredništva, ako već od srca ništa materijalno ne možeš otkinuti.

Neću  ni pominjati da ne daje onaj ko ima nego onaj kome je duša puna.

Ja ne posjedujem oficijelno vjersko obrazovanje. To znači da nisam pohađala  vjersku obrazovnu ustanovu dalje od mekteba. Ipak, ono što sam tamo naučila i kasnije stekla znanja iz drugih izvora ne podudara se baš s preporukom ovog profesora.

Pitam gdje je taj studirao i ŠTA je studirao i, na kraju, da li je uopće studirao?

Kao da Allah dž.š. ne zna šta i koliko nama treba i da li nam uopće treba, pa čeka da mu mi kažemo u kakvoj smo situaciji i koliko nam po našoj procjeni treba?

O, zna On i te kako. To vide oni koji žele da vide. Oni drugi nezajažljivo traže i više i bolje i nikad im dosta.

Imam širok spektar poznanika. Među njima ima mnogo onih kojima nikad ničeg nije bilo dosta. Uvijek su tražili još i još. I od ljudi i od sistema. Jesu li tražili od Boga ne znam. Da ne pominjem primjere iz šireg okruženja. U posljednjih deset godina na listi najuspješnijih promijenilo se mnogo ljudi. Onima od prije deset godina ni za trag se ne zna. A bili su glavne hadžije. Neki su opstali. To su oni najveći, ali i među njima ima osipanja, jer ono što je bilo nezamislivo 2010 postalo je očekivano i sasvim normalno 2014. I stalno tako. Vrijeme ide, a sa njim odlaze i ljudi i njihovi „uspjesi“ ukoliko se gomilanje novca sumnjivog porijekla može nazvati uspjehom.

Nije bitan onaj profesor s početka posta. Onakvih kao on je pun svijet. Nažalost takvima se pruži prilika  da svoje ideje prezentiraju većem broju ljudi. Neće svi sve njegove sugestije usvojiti kao što neće ni znanje nekog jezika, ali sama činjenica da se auditoriju zbog materijalizma  sugerira i preporučuje odricanje od  skrušenosti čak i pred Stvoriteljem je zaista poražavajuća.

Šta će onda propagirati neobrazovani ljudi? Hoće li nam njihov životni stil i moto postati vodilja? A možda već i jest jer djeca u školi već odavno imaju krilaticu: “ko uči imat će znanje, ko ne uči imat će imanje”.

Izgleda da bi i oni koji imaju znanje mijenjali ga za imanje.

I nakon ovog “dumanja” koje nikud ne vodi ja se, eto, pitam gdje se i kada izgubila skrušenost? A ako se već izgubila kako se izgubilo i znanje i vjera? Zar je žeđ za, recimo,  kulama Dubaija učinila da se pohlepa provukla i u dovu u osami upućenu Uzvišenom? Ne očekujem odgovor. Samo se pitam.

Da zaključim nečijom rečenicom, a sad se ne mogu sjetiti čija je:“ naše je samo ono što damo.“