Archive | Maj 2015

Kontra slivu

Zaista je, barem meni , tužno vidjeli osobe zarobljene u nekom davno prošlom vremenu. Kad je osoba zarobljena u nekoj tuzi, u nekom jadu onda o njoj ni ne mislim na način da je zarobljena, jer kako čovjek i može drugačije kad mu je srce ranjeno? Ima ljudi koji su ostali zamrznuti u nekom, za njih najsjajnijem detalju života i to ne samo psihički nego im je i garderoba i frizura ostala vječno mlada. Nit se haba nit propada. Samo sijede i bore otkrivaju nesklad između vanjštine i nutrine. Druga grupa koja mi izgleda otužno su oni takođe zarobljeni, ali koji se svim silama trude da nesklad ne bude primjetan. Barem ne na prvi pogled. Kod njih vanjština ide u korak s vremenom, pa čak i prije vremena. Odaje ih ono što se sakriti ne može – miris starosti iako se upinju da šminkom sakriju staračke pjege, a vrckanjem reumatične zglobove “ušćeknuta krsta”. Eto, maloprije upravljam daljinskim i naletim na neku emisiju neke vesele televizije. Cijeli ekran ispunila žena za koju pouzdano znam da ima bliže šezdeset nego pedeset godina, obučena i našminkana kao tinejdžerica. To ne bi bilo toliko ni jadno da iz njenih plastificiranih usta ne izlazi tekst pjesme koja ne pristaje osobama starijim, a ni mlađim od osamnaest godina. Mislim, stvarno… to je upotpunilo sliku. A slika je stvarno jadna. Moja živa mašta me tjera da da je zamislim kako nakon nastupa iznurena i ukočena stavlja plastične kese na krsta i zglobove pa šuška pri svakom pokretu kako , brate, i priliči nanama ili bakama. Šta mi ga se tu ima kofrčiti i boriti protiv prirodnog toka? Šta ima ići kontra slivu?

Između šićara i obraza

Kad su siromašni korumpirani mala je i vrijednost sredstava korupcije pa siromašni opet ostanu siromašni ili postaju još siromašniji. U bogatom svijetu i korupcija je srazmjerna bogatstvu pa bogati ostaju bogati ili postaju bogatiji. Sve u svemu nema naroda niti nacije niti vjere imune na novac i korupciju. To nam, evo, potvrđuje i sedam zvaničnika Fife, tog sinonima za novac i finansijsku moć, a koji su podlegli čarima nedozvoljenog i neoporezovanog sticanja novca. Pa čovjek ne može, a da se ne zapita zar je i njima, tim finansijskim mogulima, pored onog silnog novca koji im samo za njih liježe na račun, stalo do tog tajnog, nedozvoljenog i neoporezovanog?

Obično kod nas kažu da smo siromašni i da smo zato korumpirani. A šta je s njima?

Istina je da smo mi korumpirani i da smo zato i siromašni. Ipak, mislim da korupcija nema veze sa finansijskom situacijom ni države ni pojedinca. Ima veze sa sviješću kako pojedinca tako i društva u cjelini.

Razvijena društva sankcionišu korupciju te se u tim društvima ova pojava veže za pojedince. Pored mnogih svojih negativnosti i izopačenosti koje promoviraju, a koje ih ozbiljno nagrđuju, ta društva imaju ovaj pozitivan stav koji su stekli učeći iz historije čovječanstva da je korupcija uzrok svih zala, a i propasti svih civilizacija. I zbog toga su tako privlačni za sve nas frustrirane vlastitom nemoći u vlastitoj državi koju uništavaju naši vlastiti predstavnici izabrani našim vlastitim glasovima.

Kod nerazvijenih društava je ona, tj. korupcija gotovo društveno prihvatljiva pa se veže za grupe, organizacije pa čak i za državu odnosno njene aparate.

Ovi zadnji smo mi i Grčka. Mi smo toliko frustrirani, a istovremeno i apatični da mi ni ne učimo iz historije. Mi ni ne učestvujemo u historiji. Historija prolazi pored nas i mi radili šta il ne radili historija čovječantva neće osjetiti. Ali hoćemo mi, sada i ovdje, i naše buduće generacije na koje prenosimo taj gen ravnodušnosti prema svemu što ne podrazumijeva use, nase i poda se. Zašto? Zato što je opći stav da svi kradu pa ja krao ili ne, neće se osjetiti.Država od tog mog poštenja neće imati koristi. A ako već ne kradem onda ne osuđujem ni one koji kradu. Čak šta više, često im odam priznanje u smislu da su pametni što to čine, jer se poštenje ne isplati.

A ja kao ova jedinka koja nit sam korumpirana nit se borim protiv korupcije pitam zar se mora isplatiti? Zar nije dovoljna ovozemaljska nadoknada za poštenje to što imaš miran san?

Ljudi ne moraju direktno oštetiti državu, građane, javno preduzeće pa da budu učesnici u lancu korupcije. Dovoljno je da ćute. Samo da znate, jer i ja znam, nije negodovanje protiv korupcije ovo koje ja upravo radim tj. anonimno pisanje po internetu.

Otpor korupciji je ono koje je uradila I. Lovrić – prvi zviždač. Ipak i ona poručuje da se ne isplati radi vlastitih živaca biti to što je ona.

Učešće u korupciji je i kada si u prilici da vidiš da direktor i onaj koji treba da štite javno preduzeće upropaštavaju ga i friziraju finansijske izvještaje, a ti ćutiš jer su te imenovali ( upravo radi toga da ćutiš) u neku komisiju ili odbor u kojoj imaš 300,00 km mjesečno. Koliko si bogatiji? Koliko čovjek može biti bogatiji za 300,00 km? Samo siromašniji. A kad te već vlastita svijest nije spriječila da uletiš u taj lanac, onda treba da ostale institucije pokažu zube i nauče pameti svakog ko pomisli da će proći nekažnjeno. Policija, tužilaštvo, sud…I to je ta razlika između društveno prihvatljivog odnosa spram korupcije i društveno neprihvatljivog.

Nažalost, kod nas fali djelovanje institucija pa da ne bude „svi krademo“ nego da bude „korumpiran je taj i taj“

Ali, pusto, pare drage svakome pa se često i gleda šta se može dobiti, a šta izgubiti i to na dnevnoj bazi. Ništa dugoročno. Dobiješ nekakvu bijednu satisfakciju, izgubiš obraz. Jest da je i obraz na listi gotovo prevaziđenih vrijednosti. Ipak ma koliko ga oni koji su ga izgubili ili oni koji ga nikad nisu ni imali, srozavali i nastojali obezvrijediti obraz je raritet. Moderna znanost još nije pronašla način kako da ga zakrpa i podmetne kao neoštećenog kao u slučaju himena.

Od ropstva do ropstva

 

Kad je snimljena i prikazivana na crnobijelim tv-ima serija „Korijeni“ u SAD-u je tek bila ukinuta rasna segregacija, a u Južnoafričkoj Republici i dalje je harao aparthejd. Serije se još uvijek sjećaju i moji roditelji. Kažu, oni su je jednostavno zvali Kunta Kinte. Serija je bila glavni sedmični događaj jer se prikazivala jedanput u sedmici. Narednog dana svi su komentarisali posljednju prikazanu epizodu i saosjećali sa patnjama Kunta Kinte i njegovih sunarodnjaka. I zahvaljivali Bogu što su rođeni tu gdje jesu i u vremenu kad je ropstvo zvanično ukinuto. Zvanično, da.

Ipak, izgleda da se samo oblik ropstva promijenio. Ranije su crnce hvatali po Africi, vezivali lancima, ukrcavali na brodove i iskrcavali i prodavali uglavnom na jug SAD-a, ne mareći ako koji u tom transportu i podlegne, jer, ima ih još slobodnih po Africi, nafataće oni sebi robova koliko im treba.

Sad crnce ne hvataju već oni dobrovoljno dolaze u luke, plaćaju brodarima i to unaprijed da ih prevezu na tlo Evrope ili Amerike. Ostalo je isto to da se brodari ni sada ne sekiraju hoće li ko podleci na tom vodenom putu ili neće. A najčešće podlegnu mnogi. Posljednje decenije desile su se ogromne tragedije u kojima se broj utopljenih piše hiljadama. A i to je samo što se zna. Samo Bog i more znaju koliko ih je progutalo, a da to niko ne zna. Oni nisu čak ni broj.

Ipak, je li se šta promijenilo na tlu država u koje hrle afrički crnci bježeći od ratova i siromaštva? Kako za koga. Nerijetko i tu im je crna sudbina.

Ali, ako ništa barem ne puca.

Prijateljica mi je pričala da je prije tri godine u Njemačkoj posjetila tamošnji ogromni tržni centar. Bio je januar. Htjela je da uđe u jednu prodavnicu kad je osjetila da nešto s izlogom nije u redu. Zastala je i shvatila da se u izlogu nalazi živi živcati crnac. Imao je samo kupaće gaće na sebi i očito je iste reklamirao. Nije mogla sebi doći od šoka. Koji sat kasnije je ponovo prošla pored te prodavnice , a crnac je i dalje disciplinirano stajao u hladnom izlogu. Treba li ponoviti da je bio januar?

Njen komentar je bio da se historija malo promijenila. Možda ovi moderni robovi ili barem, većina njih ne trpi fizičko zlostavljanje kao od 17-19 stoljeća, ali očito je da svaki drugi oblik zlostavljanja trpe. Čak i kad pobjegnu od siromaštva i stignu na „sigurno“ tlo, njihova psiha nije spremna za podnijeti toliku razliku i dobrovoljno se stavljaju u podanički položaj pristajući na sve i na bilo šta. Uostalom, dovoljno je posvetiti tom pitanju malo pažnje i malo istraživati pa se svašta može saznati i o prihvatnim centrima i o odnosu država prema migrantima.

Istina, da je u izlogu stajao bijelac, moja prijateljica bi bila pošteđena ovakvih razmišljanja. Možda bi se čak i nasmijala i rekla „na šta sve ljudi neće pristati samo da bez velikog fizičkog napora, pa i po cijenu ličnog dostojanstva, zarade koji novčić“.

Ipak, crnac u izlogu i to gotovo go, u januaru mjesecu tjera na druge misli.

Da, u tržnom centru postoji grijanje. Ipak, prolaznici su u jaknama. Ali nije poenta u temperaturi radnog mjesta već u samom radnom mjestu i radnom odijelu. Sveden na nivo plastične lutke iz izloga prodavnice čiji vlasnici, pretpostavljam bijelci, nisu imali ni jednu crnu lutku u kolekciji, stoji tako potomak afričkih crnaca koji su možda danonoćno bježali i skrivali se od lovaca na robove, a ovaj je dobrovoljno došao i sretan je jer će ga gazde platiti nekom bijednom satnicom od koje će vjerojatno izdvojiti koji euro na stranu i poslati nazad u Afriku. Kako god. Crnce ili kako god ih zvali čeka još mnogo puta i morskog i kopnenog da pređu da bi se odmakli od ropstva i da bi ropstvo odmakli od sebe.

 

 

This entry was posted on Maj 22, 2015, in Dnevnik.

Sasvim iskreno

Odavno mi je jasno da većina ljudi ne govori istinu. Ne u smislu da lažu i da ta laž može nekome naštetiti. Ima i toga, ali nije predmet mog današnjeg posta. Ovdje mislim na prećutkivanje prave istine, uljepšavanje prave istine ili čak skroz i potpuno mijenjanje istine.

Smatram da su to svakodnevne sportske aktivnosti kojima se bavi većina. Ne govorim o situacijama u kojima se sve pobrojano može podvesti pod patološku pojavu kao npr. kad jedan od partnera ne vidi pravu sliku svoje veze pa ono što je očito vidi, ali nazove pogrešnim imenom: posesivnost = ljubav ili da ne nabrajam.

Ovdje govorim o onim istinama u kojima su ljudi svjesni da to nije istina, ali golu istinu neće da prevale preko usta.

To su one istine o vlastitoj djeci.

I o roditeljstvu.

99,9 % roditelja svjesno uljepšava ili fotošopira sliku svoje djece pred drugim ljudima. Tako kad slušam neke majke kako su im djeca samostalna, uče sami (vidim da se muči pa mi teškooo u srcu, ali, rekoh, zar da uništim sve što je gradio sve ove godine, toliko se borio da bude samostalan… I pustim ga da sam riješi taj zadatak), sami sebi spremaju jelo ( kako to ona lijepo napravi, pa stavi stolnjak, ma nigdje ni jedan  nabor ne smije ostati neporavnat, onda lijepo servira kao u onim emisijama na tv) , pospremaju ( a ništa ja to ne znam, održavaju svoju sobu, pospremaju sto poslije jela, a ja samo brinem o vešu, stavim u mašinu i izvadim iz mašine, oni sve sami), puste majke da se nakon napornog dana odmore ( ja, Bogami, odspavam svaki dan sat-dva kad s posla dođem. Djeca su i tako u svojoj sobi, ja uz tv prilegnem, odmorim…), uče i odlični su ( sve same petice, ma k᾿o flak je, neće on iz sobe izaći dok ne nauči, takav je, odgovoran i požrtvovan). A tek kad je riječ o novcu, tu tek imaju podršku svoje djece za sve one projekte koje inače žene –majke sprovode. Jer, jasno je djeci da treba novi tepih i ne traži novu trenerku, niti telefon, ma skroman pravo.

Pa, majku mu, kako se rađaju takva djeca? Gdje ih samo nalaze? Kao da nisu s ove planete. Moja po hiljadu puta mama, mama.Mama ovo, mama ono,mama daj, mama uzmi, mama hajdemo, mama nećemo.

Naglašavam da je riječ o djeci, dakle ispod granice punoljetstva. Ok, jasno je meni da ima djece koja su zaista samostalna, ima ih i razumnih, ali brate dragi, malo sam ih takvih u životu vidjela. A sad ispade da su sva sem moje i samostalna i odgovorna i puste majku da odspava poslijepodne ( za ovo posljednje ne znam ni kako izgleda). Ja dođem s posla i istog momenta se dvoja vrata otvaraju i moja nesavršena djeca se utrkuju ko će se prije okačiti o mene, ko će mi više događaja i doživljaja ispričati, ko će više pitanja postaviti, a ja umorna, najradije bi zaspala, al ne daju – mora se, ne samo slušati, nego i pričati…Uostalom, ja sam samo na poslu sama, a i tada po deset puta dnevno nazovu da kažu šta je bilo u školi, šta su isplanirali nakačiti na bicikl, koju su aplikaciju skinuli na mob, da kažu da kopm štopa, šta će jest, šta će pit, zašto nema talenta za pjevanje, gdje bi mogli ići kad ja s posla dođem…

Tako ja od sedam dana u sedmici imam dva ultra radna dana bez i malog odmora i pet dana u kojima imam po nekoliko sati ( osam „radnih“) odmora. Takav je kod mene tempo.

A oni mi pričaju kako je kod njih sve sjajno i ne razumiju kako sam ja tako neorganizovana. Čude mi. Inače odajem dojam osobe koja zna držati konce u svojim rukama, ali s djecom se ne snalazim. Nikako. Njihova djeca znaju pravila: zovu samo kad je nešto hitno, imaju razumijevanja i znaju da su umorni. Znaju da im se samo odmorni roditelji mogu potpuno posvetiti.

Jasno je meni da je jedan od zadataka roditelja da štite djecu od lošeg imidža, ali ne morate lagati. Što jednostavno ne šutite kao i ja?

A kad se povede priča o odnosima između roditelja i djece to ti izgleda kao da čitaš članak u nekom od onih časopisa punih savjeta za roditelje. „Mi nikad nismo došli u situaciju da smo se posvađali. Aa, ja sam oduvijek koristila smiren ton u komunikaciji i to je i  na njega prešlo. Rekla sam: molim te, ne povisuj ton, ako želiš da te čujem“.

O, je***e, u mene kuća gori kad „razgovaramo“. I to kad normalno razgovaramo. Sve čekam kad će komšije vatrogasce pozvati. Ponekad čak poželim da mi se na vratima pojavi socijalna služba i barem nakratko ovim zmajevima utjera strah u kosti. Ne dao Bog da me neko uslika u tom trenutku „mirnog“razgovora!

Ali, nisu samo tuđa djeca savršenija od moje. I roditelji su savršeniji od mene. Kao da su ih uzeli za obrazac kad su pisali one, naprijed pomenute, članke o savršenim porodicama. Puni razumijevanja, mirni, velikodušni, sve je usmjereno na razvoj zdrave ličnosti njihove dječice.

Imaju oni jedan korektan odnos sa svojom djecom pun obostranog povjerenja i obostrane odgovornosti.

Dobro, ironična sam pa ovo prikazujem kao obligacioni odnos, ali i oni ga tako prikazuju. Imaju neka pravila koja niko ne krši, djeca su sve mirno prihvatila i oni, roditelji ne moraju ništa provjeravati, ima svako svoj dio stana i niko nikog ne ometa ako neko od njih zatvori za sobom vrata. Kad sam kod vrata…U mom stanu se jedino vrata kupatila zaključavaju. Ostalo k᾿o na željezničkoj stanici, propuh…A ostala vrata samo služe da njima zalupe djeca kad se zaganjaju.

I tako, svako od njih ima svoju teritoriju koja garantira privatnost. Da, da, privatnost. Ja bih sad pitala šta to, dovraga, znači, ali skrenut ću s teme.

Ovakvu situaciju sam juče sagledala. Savršeni roditelji izjavljuju da ne žele kršiti privatnost svog savršenog dvanaestogodišnjeg sina provjeravajući mu mobitel jer im je rečeno da njihov sin šalje poruke, uvredljive i eksplicitne nekim poznanicima i poznanicama čiji broj ima. Oni će razgovarat sa njim. Oni imaju povjerenja u njega.

Ne mogu izdržati. Kažem kako tu priču o zaštiti privatnosti djece smatram najobičnijom glupošću koju koriste roditelji da bi što manje vremena provodili sa svojom djecom, a sve više odspavali poslije podne ili gledali tv ili jednostavno ćutali.

Niko ništa nije morao reći, ali ja osjećam kako misle da sam ja sa svojim shvatanjima direktno stigla iz kamenog doba. Šta drugo?

Osim moje Senke. Moja Senka kaže: tako je, to si pravo rekla! Ma skroz si dobro to definisala!

A i Senka je od onih što se boji da će biti fotografirana dok „mirno“ razgovara sa svojom djecom. Jednom mi je rekla, kad bi se to desilo, da bi je sigurno zamijenili sa vješticom iz Salema.

Niko više od tih savršenih nije pokazao oduševljenje mojom konstatacijom.

Od onih sam koji smatraju da se, u tom velikom poduhvatu, a koji se zove odgoj djece, neke granice moraju postaviti, a druge, modernim shvatanjem postavljene, preskočiti. Zašto? Zato što sam i sama bila dijete i što odlično znam kako funkcioniše dječiji mozak. Dijete se nikad, ama baš nikad ne smije osjetiti samo. Makar u tom trenutku i smatralo da ga roditelj kontroliše ili se bunilo protiv kontrole ipak mora znati da nije samo i da se neko tj. onaj ko treba, interesuje za njega.

Neki dan je moj sin ostavio uključen laptop. Vidim da se nije odlogovao s fb. Razmišljam trenutak, dva, a onda lijepo sjednem i prečešljam poruke.

Muž me pitao kako me nije stid to raditi.

On ne bi nikada.

Poštuje njegovu privatnost.

Znam da on ne bi. Ali ja bih. Jer ja sam ona nesavršena majka, sjećaš se? I baš me briga što neko misli da sam zabadalo. Mirnija sam kako sam ustanovila da su sve poruke upravo onakve kakve njegovom uzrastu i priliče.

Ja sa svojim sinom zaista razgovaram, stalno i stalno, ali željela sam se i na taj način uvjeriti da ima dobru komunikaciju sa okolinom i da nema onih pritajenih prijetnji.

I da se zna: nisam mu rekla šta sam uradila. Nisam nikom drugom rekla sadržaj tih poruka i smatram da mu privatnost, ma šta ona značila, nije ugrožena. Ne dao Bog da sam pročitala nešto neprihvatljivo vjerojatno bih opet loše i nesavršeno postupila i umjesto da priznam svoj grijeh, slagala bih da sam o tome čula negdje od nekoga. Ali, srećom, nisam.

Tako se gomilaju moje nesavršenosti kao roditelja, teče moj nesavršeni život sa mojom nesavršenom djecom i ljepši je i nesavršeniji iz dana u dan.

 

Povratak u prošlost

 

U jednom periodu svog života bavila sam se poljoprivredom. Nije to bila ova hobi poljoprivreda koju sad upražnjavam, već prava pravcata poljoprivreda od koje sam živjela. Hm, trebalo mi je mnogo, mnogo godina da to bez imalo kompleksa izgovorim. Ali, kao i za sve ostalo, dođe vrijeme i za to. Tako ti je kad stariš pa počneš pričati stvari i događaje koje prije dvadeset godina ni u bunilu ne bi ispričao, a potomcima se diže kosa na glavi od roditeljskih priča. Jer, nemaju ti roditelji ( trenutno ja) nimalo osjećaja za trenutak i trend. A trend nije pričati o teškom periodu jer narušava sliku uglađenosti i šta ja znam čega sve ne. Da, i sama sam bila tinejdžerka i prosto se ježila i strepila od roditeljskih priča punih ponosa kako im dijete tj. ja, pomaže u svim onim teškim poslovima, nimalo modernim i nimalo kul. A i sram me bilo da će oni neki šminkeri, plejboji saznati da ne živim kao oni i da mi je džeparac siromašan i neizvjestan. Zanimljivo je da se većina tinejdžera stidi svojih roditelja. Bili oni obrazovani ili ne, siromašni ili bogati, roditelji rijetko zadovoljavaju kriterije tih osjetljivih godina i rijetko ih djeca s ponosom predstavljaju svojim prijateljima. A većina roditelja je toga svjesna pa opet većina izbjegava kontakt sa svojom djecom u javnosti i njihovim visokim standardima. Zato sam izbjegavala pričati i prepričavati neke događaje iz života. Sad se pitam je li to pametno? Došla sam do zaključka da nije, jer ako ništa drugo, a ono da ih ispričam u pedagoške svrhe. Možda će jednom nešto iz mojih priča uzeti kao pouku. Ja sam uzela, pa zašto ne bi i oni?

Moj babo je volio zemlju. Mislim, ono pravo volio zemlju kao zemlju, kao element. Znao je kakva je zemlja u bilo kojem dijelu Hercegovine i Srednje Bosne. Šta gdje uspijeva i šta može uspijevati. Odakle su najbolje jagode, a najbolje su iz Doline Neretvice i to one desne strane gdje cijeli dan sunce grije, a voda led ledeni. Paprike su, opet, bile najukusnije sa one lijeve strane. I tako o svakoj vrsti.

Nikad kao dijete to nisam razumjela, ali sjećam se da sam je voljela. Voljela sam babu pa sam voljela i ono što on voli. Mogao je on o zemlji pričati i čitati satima. Čak i kad su mu za to kasnije bile potrebne debele naočale ipak je čitao. I proučavao. Ni sada u poznu jesen svog života nije prestao. U ranom djetinjstvu dijelila sam tu njegovu ljubav. Sjećam se jednom kako mi je govorio o toj našoj zemlji škrto razasutoj između kamenja, toploj i suhoj, rijetko gdje druge boje osim smeđe. Ne sjećam se tačno riječi koje je izgovorio, niti šta mi je i da li mi je htio nešto poručiti, ali se sjećam tona punog ljubavi dok je o toj zemlji pričao. Kao da ga vidim kako rukom grabi suhu zemlju koja mu se između prsta prosipa. Sjećam se da sam osjetila grudi pune ljubavi za svo ono zelenilo, podjednako za visoke hrastove i sitne kukrike, pa čak i za onaj silni sivi krš, za ceste koje ne znaš kud vode, za bistre,čiste izvore gdje se samo trebaš sageti i piti, za ona razasuta sela i njihove stanovnike, vesele, radine…Smatrala sam blagodetim to što živim tu i što me ta zemlja može prigrliti kad sve drugo iznevjeri.

A onda sam zagazila u tinejdžerske godine i više ništa nije bilo tako privlačno. Ono što sam voljela počela sam smatrati gotovo zatvorom. Samo sam željela sve napustiti.

Koja sam ja budala bila!

Babo me nije sprečavao. Pustio me da tražim i idem putem kojim želim. A ja nisam bila od onih pažljivih kćerki koje su se brinule da ne povrijede roditelje. Mogla bih reći da jesam, ali kome i zašto da lažem? Nisam bila od tih slatkih, pitomih, poslušnih, pažljivih, nisam bila kćerka kakvu bi svaki otac želio..Bila sam buntovna. Nezgodna. Htjela sam put, svoj put, svoj život i dozvoljeno mi je. Ipak, nisam ja svoj dom napustila. Ja sam se samo odselila. Dok ovo pišem razmišljam kako upravo jednog takvog, nekadašnju sebe, imam pod svojim krovom. Sve se vratilo.

A ja sada, odakle god da dođem, pričam svom babi, kao slučajno, o zelenilu, o zemlji, o voću i povrću koje tamo odakle sam došla uspijeva. I osjetim da je to jedini razgovor, osim razgovora o djeci, njegovoj djeci i njegovim unucima, u kojem istinski uživa i koji ga istinski zanima. Pričam mu i o spomenicima, o arhitekturi, o kulturi, ali o zemlji i o klimi pričam malo više. Moram, tamo gdje odem, pojesti barem jedan paradajz ili jagodu ili bilo šta što uspijeva i u mom rodnom kraju i ocijeniti.

Primijetim mu radost u očima kad kažem da ništa nije tako slatko, tako ukusno kao kod nas. (Ovo „kod nas“ sve češće izgovaram i svi znamo da mislim na svoj prvi dom, svoju, našu zemlju“.

A ne moram lagati. Zaista kako vrijeme protiče ja sve više žalim što , umjesto sočne jagode iz našeg jagodnjaka, jedem plastificirano crveno savršenstvo koje izgleda kao ukras na stolu. I pomalo pokušavam oživjeti vrt i probuditi zemlju da nas ponovo počasti Božijim darovima, istim onakvim koji su nas održavali u životu. A nekadašnja ja, oličena u tinejdžeru s iphonom u ruci, buntovno izjavljuje da se neće baviti poljoprivredom, čak ni u rekreativne svrhe jer ga čekaju putevi koje mora proći. Hm, idi, mislim, al vratićeš se kao i ja. Pa makar na balkon donio kantu zemlje i u nju jagodu posadio, al vratićeš se akoBogda.

 

 

 

This entry was posted on Maj 13, 2015, in Dnevnik.

O ljepoti

Ima li ljepota alternativu?

Teško pitanje. Velika moralna dilema. Svi kojima je karakter jača strana reći će da je ljepota u duši, a ne u izgledu. Ipak, bezbroj primjera iz mog okruženja uvjerio me da lijepo lice ili lijepo tijelo nijednom oku nisu odbojni. Ni moralnom ni onom manje moralnom. Ne kažem da je to ok, ali stvari tako stoje. Takođe su me ti primjeri uvjerili da se u ovozemaljskim stvarima lijepim osobama mnogo štošta oprašta. Čak i ono zbog čega bi manje lijepe bile za četiri konja zavezane i raščerečene. Mislim, naravno, figurativno.

I ja imam dilemu. Reći da ljepota i to ona na koju mislimo i kad čujemo i kad izgovorimo ovu riječ, nije važna, zaista nije ono što stvarno mislim. A takođe ne mislim ni da je najvažnija.

Tu sam ja negdje u sredini i teško mi je definisati svoj stav. Naročito mi je teško taj stav staviti na papir i objelodaniti ga.

O tome razmišljam od juče. Naime, juče sam pročitala članak o jednoj majci, Amerikanki, koja je na Reditu objavila da joj je dijete ružno. Da. Čak je i opisala tu „ružnoću“. Da sad ne detaljišem, ali radi se o tome da dijete ne zadovoljava američke standarde ljepote. Na prvu sam je nazvala psihotičnom američkom kravom. Znam da je ovo predrasuda, ali šta ću, tako je bilo. Žena je detaljno opisivala situacije i komentare te tražila savjet kako da pomogne svojoj kćerci jer će joj život svakako biti težak zbog manjka ljepote. Ponovo sam je nazvala onako kako sam već i rekla. Pa, koliko sam ja shvatila dijete još nije stiglo ni do puberteta, a ona već prorekla tešku sudbinu. Ko kaže da će dijete zauvijek izgledati kao što izgleda sada? Ipak, ono što mi je zapalo za oko jest opisani detalj iz parka gdje djeca upiru prstom u njenu kćerku i smiju joj se jer je ružna? Ovdje sam zgrožena. Ne djecom. Njihovim roditeljima. Tom kulturom, ako se tako može nazvati, u kojoj djeca uzrasta do deset godina već imaju i znaju za standarde u izgledu. Nisi po JUS-u i ne možeš u naše društvo! Ok, očito nisam ni ja u trendu jer JUS već odavno ne postoji, ali je postojao i bio priznat u svemu pa i u izgledu ( čitam poslovno nešto o JUS-u pa da iskoristim J ). Ko ih je naučio prepoznati ružnoću? Roditelji? Kakvi su to roditelji čija djeca već u toj dobi prosuđuju na osnovu izgleda i smiju se? Jer, da se razumijemo: uvijek su roditelji odgovorni. Eto, možemo ograničiti taj uticaj do punoljetstva , ali i nakon njega osoba je pod uticajem djetinjstva i naučenog u djetinjstvu. Dakle opet roditelji.

Moji mene nisu učili da u životu tako postižem uspjeh. Nisu me učili ni da se divim polugolim šetačicama na štulama. Nisu me učili da kupujem naklonost određenim atributima. Jer, govorili su, šta kad ljepota i mladost prođu? A proći će. Šta onda? Zato su me učili radu i redu. Koliko su me naučili neka drugi kažu.

Gledajući rijetke fotografije iz tog dijela mog života zaključujem da ni ja nisam bila izgledom ni po kakvim standardima. Vjerojatno, da sam živjela u USA i meni bi se smijali i komplekse nabijali. Ovako u ovoj divnoj zemlji u mom djetinjstvu na višak kilograma govorili su: mašala zdravetna. Ako je osoba odrasla onda joj je, mudro bi zaključili, bilo dobro jer da joj je loše ne bi bila onako vrijedna. I to je bilo ok. Šta me rodbina, komšije, drugovi u školi imaju podsjećati da nisam lijepa ni zgodna? Kao da to ne vidim u ogledalu. Divno je bilo to moje djetinjstvo.

Ipak, dođe vrijeme pa se mora iz djetinjstva izaći i van, među ljude. A kad se već tamo nađeš želio ne želio gledaš da se uklopiš. I tad počinješ polako raditi na promjeni. Mijenjaš jedno po jedno, tešeš, obrađuješ i na kraju, nakon koju godinu skoro se ne prepoznaš na starim slikama. Čak šta više: zgražavaš se nad njima. Jednostavno, društvo je takvo: navodi te da mu se prilagođavaš, čak i ako si kao ja pa da prosuđivanje na osnovu izgleda smatraš površnim, ipak ti nije svejedno kako će tvoj look ocijeniti okolina. Često, čak i bez ijedne plastične intervencije, od originala ostane veoma malo.

I sad dal da ja i dalje tvrdim da ljepota nije važna i da je važna ona unutarnja, ona u duši? Ona ljepota koju pamtiš i kad se ova oku ugodna istroši i izblijedi? Da, jest. Ta je važna, važnija i najvažnija. Ipak, kombinovana sa lijepim osmijehom mnogo brže se uočava i mnogo duže pamti.