U jednom periodu svog života bavila sam se poljoprivredom. Nije to bila ova hobi poljoprivreda koju sad upražnjavam, već prava pravcata poljoprivreda od koje sam živjela. Hm, trebalo mi je mnogo, mnogo godina da to bez imalo kompleksa izgovorim. Ali, kao i za sve ostalo, dođe vrijeme i za to. Tako ti je kad stariš pa počneš pričati stvari i događaje koje prije dvadeset godina ni u bunilu ne bi ispričao, a potomcima se diže kosa na glavi od roditeljskih priča. Jer, nemaju ti roditelji ( trenutno ja) nimalo osjećaja za trenutak i trend. A trend nije pričati o teškom periodu jer narušava sliku uglađenosti i šta ja znam čega sve ne. Da, i sama sam bila tinejdžerka i prosto se ježila i strepila od roditeljskih priča punih ponosa kako im dijete tj. ja, pomaže u svim onim teškim poslovima, nimalo modernim i nimalo kul. A i sram me bilo da će oni neki šminkeri, plejboji saznati da ne živim kao oni i da mi je džeparac siromašan i neizvjestan. Zanimljivo je da se većina tinejdžera stidi svojih roditelja. Bili oni obrazovani ili ne, siromašni ili bogati, roditelji rijetko zadovoljavaju kriterije tih osjetljivih godina i rijetko ih djeca s ponosom predstavljaju svojim prijateljima. A većina roditelja je toga svjesna pa opet većina izbjegava kontakt sa svojom djecom u javnosti i njihovim visokim standardima. Zato sam izbjegavala pričati i prepričavati neke događaje iz života. Sad se pitam je li to pametno? Došla sam do zaključka da nije, jer ako ništa drugo, a ono da ih ispričam u pedagoške svrhe. Možda će jednom nešto iz mojih priča uzeti kao pouku. Ja sam uzela, pa zašto ne bi i oni?

Moj babo je volio zemlju. Mislim, ono pravo volio zemlju kao zemlju, kao element. Znao je kakva je zemlja u bilo kojem dijelu Hercegovine i Srednje Bosne. Šta gdje uspijeva i šta može uspijevati. Odakle su najbolje jagode, a najbolje su iz Doline Neretvice i to one desne strane gdje cijeli dan sunce grije, a voda led ledeni. Paprike su, opet, bile najukusnije sa one lijeve strane. I tako o svakoj vrsti.

Nikad kao dijete to nisam razumjela, ali sjećam se da sam je voljela. Voljela sam babu pa sam voljela i ono što on voli. Mogao je on o zemlji pričati i čitati satima. Čak i kad su mu za to kasnije bile potrebne debele naočale ipak je čitao. I proučavao. Ni sada u poznu jesen svog života nije prestao. U ranom djetinjstvu dijelila sam tu njegovu ljubav. Sjećam se jednom kako mi je govorio o toj našoj zemlji škrto razasutoj između kamenja, toploj i suhoj, rijetko gdje druge boje osim smeđe. Ne sjećam se tačno riječi koje je izgovorio, niti šta mi je i da li mi je htio nešto poručiti, ali se sjećam tona punog ljubavi dok je o toj zemlji pričao. Kao da ga vidim kako rukom grabi suhu zemlju koja mu se između prsta prosipa. Sjećam se da sam osjetila grudi pune ljubavi za svo ono zelenilo, podjednako za visoke hrastove i sitne kukrike, pa čak i za onaj silni sivi krš, za ceste koje ne znaš kud vode, za bistre,čiste izvore gdje se samo trebaš sageti i piti, za ona razasuta sela i njihove stanovnike, vesele, radine…Smatrala sam blagodetim to što živim tu i što me ta zemlja može prigrliti kad sve drugo iznevjeri.

A onda sam zagazila u tinejdžerske godine i više ništa nije bilo tako privlačno. Ono što sam voljela počela sam smatrati gotovo zatvorom. Samo sam željela sve napustiti.

Koja sam ja budala bila!

Babo me nije sprečavao. Pustio me da tražim i idem putem kojim želim. A ja nisam bila od onih pažljivih kćerki koje su se brinule da ne povrijede roditelje. Mogla bih reći da jesam, ali kome i zašto da lažem? Nisam bila od tih slatkih, pitomih, poslušnih, pažljivih, nisam bila kćerka kakvu bi svaki otac želio..Bila sam buntovna. Nezgodna. Htjela sam put, svoj put, svoj život i dozvoljeno mi je. Ipak, nisam ja svoj dom napustila. Ja sam se samo odselila. Dok ovo pišem razmišljam kako upravo jednog takvog, nekadašnju sebe, imam pod svojim krovom. Sve se vratilo.

A ja sada, odakle god da dođem, pričam svom babi, kao slučajno, o zelenilu, o zemlji, o voću i povrću koje tamo odakle sam došla uspijeva. I osjetim da je to jedini razgovor, osim razgovora o djeci, njegovoj djeci i njegovim unucima, u kojem istinski uživa i koji ga istinski zanima. Pričam mu i o spomenicima, o arhitekturi, o kulturi, ali o zemlji i o klimi pričam malo više. Moram, tamo gdje odem, pojesti barem jedan paradajz ili jagodu ili bilo šta što uspijeva i u mom rodnom kraju i ocijeniti.

Primijetim mu radost u očima kad kažem da ništa nije tako slatko, tako ukusno kao kod nas. (Ovo „kod nas“ sve češće izgovaram i svi znamo da mislim na svoj prvi dom, svoju, našu zemlju“.

A ne moram lagati. Zaista kako vrijeme protiče ja sve više žalim što , umjesto sočne jagode iz našeg jagodnjaka, jedem plastificirano crveno savršenstvo koje izgleda kao ukras na stolu. I pomalo pokušavam oživjeti vrt i probuditi zemlju da nas ponovo počasti Božijim darovima, istim onakvim koji su nas održavali u životu. A nekadašnja ja, oličena u tinejdžeru s iphonom u ruci, buntovno izjavljuje da se neće baviti poljoprivredom, čak ni u rekreativne svrhe jer ga čekaju putevi koje mora proći. Hm, idi, mislim, al vratićeš se kao i ja. Pa makar na balkon donio kantu zemlje i u nju jagodu posadio, al vratićeš se akoBogda.