Archive | Juni 2015

Dilema

 

 

Šestogodišnja djevojčica doziva drugu šestogodišnju djevojčicu oduševljena što je vidi. Načelnik općine prođe u žurbi i zastade nekoliko metara dalje, a za njim, takođe u žurbi, prođe i pored njega zastade lokalni gubitnik. “Svako traži svoje društvo” – progovori starija žena pored mene. Nije mi bilo jasno na koji od ova dva slučaja misli: A možda na oba.

 

 

 

This entry was posted on Juni 25, 2015, in Dnevnik.

Nostalgična

20150622_215955    Najslađe naušnice ili minđuše ili menđuše. Mene ipak ubi nostalgija za vremenima kad su mi uši bile ovako male 🙂

 

 

 

 

Prijatelji

 

Svaki period naših života svojim iskrenim ili manje iskrenim prijateljstvom obilježe neke posebne osobe. Zadrže se dovoljno dugo da ostave trag. I ma koliko se zaklinjali da će to prijateljstvo trajati do groba, ipak ne traje. Neke niti prijateljstva puknu naglo, a neke se lagano razvlače neko vrijeme i u prkos svim nastojanjima, ipak se prekinu. Ponekad se desi da se probudimo u nekoj situaciji koja je sve samo ne ugodna i shvatimo da su nam iskreni prijatelji ostali daleko iza nas i da su sad nekom drugom ono što su bili nama, a mi nemamo zamjenu za njih. Hm, mislili smo da imamo, ali… Slučajan susret sa ženom koju, iako živimo u istom gradu, nisam vidjela godinama natjerao me da preispitujem i sebe i okruženje. Upoznale smo se davno, prije čak petnaest godina. U to vrijeme bila je vijećnica u općinskom vijeću i zastupnica u Federalnom parlamentu u oba doma. Naime, to je bilo zlatno doba Stranke za BiH, a ona je bila jedna od perjanica. Sjećam se, izgledalo je da zemlja podrhtava kad ona po njoj stupa. Nema gdje je nije bilo. Nema šta nije mogla učiniti. Dovoljno i hrabra i inteligentna da učini što poželi. Posao nas je povezao, a onda malo po malo i sprijateljile smo se. To je bilo ono što se zove poslovno prijateljstvo. Godinama je izazivala zavist žena koje nisu imale ni njenu odvažnost ni njenu sreću.Izazivala je i netrpeljivost muškaraca koji nisu imali njena m..a. Ipak, kako kaže ona stara narodna:“ zabrini se kad ti najbolje ide u životu-možda ide niz brdo“. E, tako je bilo i sa njom. U tom uspjehu za uspjehom načinila je grešku, valjda vjerujući da je sreća neće napustiti: izabrala je direktorsku funkciju jedne javne ustanove pritom prilično bezobzirno „smijenivši“ dotadašnjeg direktora. A onda je učinila još jednu grešku: nije se pobrinula da je njeno dotadašnje radno mjesto čeka. Vrijeme je prolazilo, jedan mandat direktora, drugi mandat i na kraju drugog neka nova perjanica neke nove stranke, jer njena Stranka za BiH je već bila polumrtva, nanišani njenu funkciju i smijeni je bezobzirno i to baš onako kako je ona svog prethodnika. Od tada počinje njena golgota. Kad smo se srele prvi put pokušala je izbjeći susret sa mnom. Jer, ja nisam bila onaj prijatelj koji bi za nju nešto učinio bez razmišljanja i vaganja. Ja sam bila poslovni prijatelj i sad sam imala neke druge poslovne prijatelje i to onakve kakva mi je i ona bila. Ovaj put me nije mogla izbjeći, ali dok smo se raspitivale za zdravlje, primijetila sam da lagano, jedva primjetno ide unazad kao da želi da se što prije rastnemo. I rastale smo se. Uz pozdrave koji sad nisu bili ni poslovni ni iskreni. Prebirala sam po glavi i rodbinu i prijatelje i razmišljala s kim bi se ja mogla srdačno na ulici pozdraviti ako, ne daj Bože, kola krenu nizbrdo? Imam li prijatelje za takve situacije? Jesam li ih negdje usput ostavila vjerujući da su ovi novi bolji i iskreniji? Gdje su bili njeni prijatelji kad su joj bili potrebni? I važnije pitanje gdje je ona bila njima kad joj je sjajno išlo u životu?

 

 

This entry was posted on Juni 21, 2015, in Dnevnik.

Otići ili…

 

 

Nikad nije kasno za otići. Ako nas nešto tišti  i želimo otići , pa bilo iz lošeg stana, iz lošeg braka, s lošeg posla, od loših prijatelja,  jedini izlaz je skupiti hrabrost i napustiti to.  Za odlazak je uvijek pravo vrijeme. Ostati i robovati nečemu ili nekome kome ne moramo je kukavički. Jest da mnogi koji se ne usude otići izmišljaju i za sebe i za druge gomilu razloga koji nisu razlozi već opravdanje za slabost, ali, znaju oni, a znamo i mi, jedini razlog zašto ostaju je nedostatak hrabrosti.

Danas sam pročitala post nekog  ko se poslije rata vratio u Sarajevo i dan danas žali zbog toga. Dvadeset godina se jede što je „zarobljen“ u Sarajevu i što se trucka pohabanim sarajevskim tramvajima. Dvadeset godina se pita je li vrijedilo vratiti se kad je već jednom bio vani!?

Neću ulaziti u razloge zašto se neko vratio, mada su se mnogi vratili jer tamo gdje su bili za njih „zastalno“ nije bilo mjesta. Neki su se vratili iz čistog patriotizma. Neki jer im se druga polovina tamo nije htjela pridružiti. Svakakvih razloga je bilo. Tužno je samo što taj neko za tih dvadeset godina nije skupio dovoljno  ni para ni hrabrosti ni podrške od članova porodice  pa da ode tamo gdje ga srce vuče. Jer, ako neko dvadeset godina tuguje za fjordovima onda njegovo srce ne pripada Sarajevu niti Sarajevo njegovom srcu. Žalosno je tako potrošiti tolike godine, a duši ne dati mira niti je zadovoljiti.

Ja sam jednom htjela otići. Sve sam pripremila i sa svim raskrstila. Ali, moj babo je cijelog života uspijevao da me nagovori da o svakoj svojoj odluci razmislim, ne dva puta nego bezbroj  puta. Epilog je najčešče bio da sam odluke mijenjala. Tako mi je i tada rekao: „Uradi kako god želiš, ali ja da sam na tvom mjestu ja ne bih nikud iz Bosne išao“. Sjećam se kako sam odmah zažalila što sam mu i rekla jer, znala sam, da otići neću. Rekla sam mu  da nije na mom mjestu i da on ne radi za plaću koja je više džeparac nego plaća i da od toga treba živjeti. „Uradi kako želiš“- bilo je sve što je rekao. Nisam uradila kako sam tog momenta željela i bila sam ljuta na njega cijelu sedmicu. A sljedeće sam shvatila da se sve dešava s razlogom. Našla sam odličan posao, pa i upoznala divnog čovjeka s kojim sam i danas i sve se promijenilo u mom životu.

Ipak, i prije i kasnije  u životu sam , kad je trebalo, pravila rezove bez imalo kolebanja. Ne želim više otići, ali znam da ću, onog momenta kad i ako ne budem željela ovdje više  živjeti, napraviti rez i spakovati kofer. Kuda? Tamo gdje mislim da će mi biti bolje. Ne planiram  potrošiti dvadeset godina žaleći za nečim.

 

 

Ramazani mog djetinjstva

 

Što sam vremenski dalje od mirisa halve uoči Ramazana sve jače taj jedinstveni miris osjećam. Jer, halva uoči Ramazana ili 27. noći imaju poseban miris. Barem meni. Spravljanje halve bila je rijetka prilika  kad su se obrazi moje majke zarumenjeli.  Nije me taj običaj privlačio kao što , nažalost, nisu ni mnogi drugi.  Nisam ni pokušala naučiti kako se halva pravi. Prvo zato što sam u to vrijeme prednost davala „šlagiranim“ kolačima i niko me nije mogao ubijediti da halva  nije  kolač odnosno pokušaj kolača ili kolačova  polusestra. A halva je halva. Šta da kažem? Ja nisam imala takav respekt prema halvi.

Tokom  Ramazana našu kuću su punili mirisi slanih i slatkih jela, kompota, a majka se trudila da svaki dan za iftar imamo nešto posebno što bi ponijeli na Kupušnjak, mjesto odakle se jasno i u svoj svojoj ljepoti vidjela seoska džamija. U to vrijeme bila je još uvijek ona sagrađena 1565 godine. Mi, djeca, okupljali smo se iščekujući mujezina Džafu da svojim gromkim glasom prouči: Allahu ekber…Allahu ekber i time objavi kraj posta. Kad bismo se okupili  ranije, propratili bi Džafu uzvicima: ljudi ode Džafo! Sad je to smiješno jer iako tako ne izgleda, ali svi smo imali satove i u kući i na rukama, ali Džafin sat je bio najsigurniji. Onda bi ga vidjeli na munari i  raspravljali da li se Džafo prvo iftari  pa  popne  na munaru ili će se iftariti kad završi učenje ezana? Kada bi začuli: Allahu ekber, pojurili bismo i vikali „Iftar,! Iftar! I tako su se naši uzvici miješali sa ezanom.

A za sehur budio nas je sat s mehaničkim  podešavanjem. Kada bi zazvonio i komšije bi probudio. Često su se šalili da oni ne moraju svoje satove  ni navijati. Bože dragi kako smo jeli!? Kao da smo upravo pretrčali nekoliko kilometara. Dovoljno da se umoriš i ogladniš, a nedovoljno da padneš od umora i da ti nije ni do čega. Majka nas je stalno poticala da jedemo jer „šta će nas držati cijeli dan“. Ipak, izdržavali smo.

Halvu  nisam pravila  sve dok nisam djecu rodila. Onda sam poželjela da i oni imaju te divne mirisne uspomene iz djetinjstva i da imaju i oni Ramazane svog djetinjstva.  Jer, halva je halva i ništa ne miriše kao ona.

 

Svim muslimanima Ramazan šerif mubarek olsun.

This entry was posted on Juni 17, 2015, in Dnevnik.

Ja se bojim straha

Nastavila sam hodati ulicom i prebirala po svim onim umalonisamumrla situacijama. Bilo ih je nekoliko. Ne mnogo. Na tako malom broju, osim Bogu svemogućem, mogu djelimično zahvaliti i svom karakteru, pritajenom pustolovu koji je čučao u meni čekajući svoj trenutak. A kad bi taj trenutak došao, onaj pustolov, ako se tako može nazvati neko ko ne traži opasnosti i pustolovine nego strpljivo čeka da mu se dese, preuzimao je kormilo i upravljao mojim instiktima, osjećajima, pa i razumom. Kad razmislim, ja se nikad nisam prepala kad su se drugi plašili. Ja nikad nisam umaloumrla kad su drugi, pa i oko mene umirali.
Ja sam se uvijek plašila sama i , izgleda, samo ja. Oni što su se uplašili onog čega se svaki razum uplaši, gledaju me kao da se sprdam s njima kad im pričam o svom strahu, o svojim situacijama. Pa, i meni bi izgledalo isto tako da ih nisam doživjela i to davno, a ipak ih se sjećam kao da su bile juče.
Nije da se ja nisam prepadala i onih stvari koje svakog uplaše. Jesam, ali nije to bio onaj strah za pamćenje. Kad kažem da sam od 92-95 bila u Bosni i Hercegovini shvatit ćete o čemu pričam.
Inače, to nam je genetski. U teškim situacijama funkcioniramo, ali ako se npr. iznenada najave gosti, a hljeba nema, onda panika uzima danak.
Moram da priznam: ja sam se uvijek bojala straha.
Bojala sam se da će mi se desiti da me strah i panika mogu obuzeti i da ću u tom stanju učiniti nešto čega ću se sramiti cijelog života i ,možda, osjećati krivnju.
Hvala Bogu to se dosad nije desilo. Ipak, imala sam trenutke kada sam se uplašila i to jako.
Evo jednog od tih slučajeva: bila je 1994. Najavljeno je uključenje električne energije. I tako čekamo mi, čekamo…gomila veša u kupatilu, mašina za veš puna, gomila na stolu za peglanje…Dođe struja, a mi ne znamo šta ćemo i gdje ćemo prije. Tada još nisam znala šta je vršno opterećenje. Odjednom je u stanu muzika treštala sa prijeratne muzičke linije, tv uključen, sva svjetla upaljena kao uoči Bajrama, bojler uključen, mašina za veš u pogonu, pegla u pogonu…
Da, kod nas i kod pola grada…Kod druge polovice će sutra.
A onda raspad sistema…I tako sjedimo mi u mraku i čekamo struju. A vrijeme prolazi…Već je 23,00 sata prošlo, pa još pola sata, pa još…Sjedeći pored usisivača zaspim. Zaspala i I. A onda odjednom BUM! Uključila se linija, muzika zatreštala, usisivač, tv…Poskakasmo onako iza sna i umalo istog momenta ne popadasmo od šoka. Da nekome kažeš kako te struja prepala pomislio bi da te stresla, a ne obavljala samo funkciju zbog koje i jest u domaćinstvu.
Eto situacije iz koje i danas pamtim bubnjanje srca visoko u grudima, skoro u grlu, mraka u glavi i oko nje. Kažu da je kriv san. Da sam bila budna to ne bih tako doživjela. Slažem se donekle. Nije uzalud uputa onima koji hoće da slušaju da zaspalog polahko i tiho bude, da mu se svaki dio duše i razuma smjesti na svoje mjesto prije nego se potpuno razbudi i suoči sa javom.
I još sam se jednom uplašila. Za ovaj drugi put nemam objašnjenje kao za prvi i nemam krivca. Vidljivog. Odmah da kažem da sam ja jedna vrlo praktična osoba, nesklona mistificiranju i ostalim sferama koje nisu za široke narodne mase. Elem, desilo se da sam se spremala , mislim, na izlet. Izvadim čarape iz ladice i spustim na pod. Pripremam ostale stvari i počnem da pakujem. Čarapa nema. Gledam, tražim, al uzalud. Onda me znatiželja vuče pa tražim još i još. Otvaram ladicu, prebirem, otvaram ruksak i prebirem, ali čarapa nema pa nema. I baš kad sam htjela da odustanem, polazim iz sobe, a čarape na podu gdje sam ih i ostavila. Zaklela bih se da sam sto puta pregledala sve i nije ih bilo. Kao da ih je neko sklonio dok sam tražila i vratio kad sam odustala. Da se našali sa mnom. A uplašio me. Zgrabila sam ih i pojurila van ne shvatajući šta se dešava. I taj strah pamtim iako sam ga doživjela davno. Tek da napomenem da sam ovo pričala prijateljici, a ona mi je povjerila da se i sama tako jednom prepala. Naime, izgubila je saobraćajnu i tražila dvadeset dana. Za to vrijeme auto je najmanje tri puta pretresla. I kad je konačno objavila nevažećom, jedno veče dok je parkirala u garaži ugleda saobraćajnu u onom otvorenom pretincu u vratima. I to se tako jasno vidjela da ju je ona prestravljena samo zgrabila i pojurila van iz garaže. Razumjele smo se. I ona pamti još i danas onaj strah.
Bilo je još nekih strahova i prepada koje pamtim. Srećom takvi su da mogu da im se smijem. I to kako vrijeme prolazi sve više. Pamtim i one kojima se ne mogu smijati. Ali, njih ne pamtim po intenzitetu. Pamtim ih samo zato jer ne želim zaboraviti.

Strah

Danas sam umrla od straha. Naišla sam pored kontejnera i ,zaklela bih se, čula dječiji plač. Iz kontejnera. Stala sam i osluškivala, a plač se opet čuo. Nikog nije bilo u blizini, a ja sam razmišljala šta da radim? Jednostavno, nisam se mogla napraviti da ništa nisam čula, a umirala sam od pomisli šta bih, odnosno koga bih mogla naći u kontejneru, ako skupim hrabrosti i zavirim u njega. Odlučih se i vratih se. Baš kad sam htjela zaviriti plač se ponovo začu, ali ovaj put sam bolje procijenila odakle dolazi. Jedna mala, majušna maca virila je ispod kontejnera i mjaukala glasom koji je nevjerojatno podsjećao na plač bebe. Bože blagi, došlo mi je da se smijem od olakšanja. I tek tad sam postala svjesna da su mi noge podrhtavale kao da nisu moje. Išla sam ulicom i razmišljala koliko puta u životu sam osjetila takav strah. Jesam nekoliko puta, ali nisam već odavno, odavno…

This entry was posted on Juni 11, 2015, in Dnevnik.

Rezolucija o Srebrenici

U UN prave Rezoluciju o Srebrenici. Čovjek bi pomislio da propuhuju neki novi vjetrovi pod uslovom da mu pogled ne zapne na dijelu Fergusonove izjave: “…ali očekujemo da će se njome odati počast žrtvama genocida u Srebrenici i svima onima koji su patili na svim stranama u ratu, te da će ohrabriti dalje korake ka pomirenju i boljoj budućnosti za Bosnu i Hercegovinu”. Moram priznati da imam loš predosjećaj. Na stranu osjećaj da, gdje god i kad god UN pokažu zanimanje za nekoga, to završi ili krvavo ili ponižavajuće za žrtve. To je onaj stalni osjećaj od 92. Udomaćeni.  Ovaj osjećaj je svježiji. Nemam ništa protiv pomirenja, Bože sačuvaj, čak šta više podržavam koliko god kao građanin mogu podržati. Ipak, zebnja me hvata od onog dijela o svima koji su patili na svim stranama. Zar nije riječ o Rezoluciji o Srebrenici? Zar su “sve strane” patile u Srebrenici? Koliko znamo tamo je patio samo narod i to muslimanski, bošnjački. Hoće li UN iskoristiti Srebrenicu i onaj dio iz Rezolucije o “svima koji su patili na svim stranama”  da poravna sve i da završi i sa krivičnim gonjenjem za razne zločine i sa Hagom?  Zašto sinoć nisam bila iznenađena kad je objavljena vijest da je onaj amebični sekretar UN Ban Ki Moon iz izvještaja o kršenju dječijih prava izostavio Izrael? Neko bi pomislio da imam nešto protiv Izraela. Imam kao i protiv svakog ko za cilj ima istrebljenje određenog naroda. Imam kao i protiv agresije na moju zemlju i pokolja u Srebrenici. To što ja osjećam je samo solidarnost Bosanca i Hercegovca koji je i čiji su preci na svojoj koži osjetili nakanu istrebljenja. Dakle, nisam bila iznenađena.  Od UN se svašta može očekivati, a najmanje neko dobro za male narode, pa čak i kad su pred istrebljenjem. Eto zašto me zebnja hvata od njihovog zanimanja za Srebrenicu. Daj Bože da griješim, ali… Narod je odavno rekao:”ko jači taj tabači”. Kod koga je oružje i beskompromisna spremnost da ga upotrijebi, kod njega je i moć pred kojom se i ono malo ljudskosti u Ujedinjenim nacijama povlači.

 

Koga to izvještavaju ratni izvještači

Nekad sam u srednjoj školi željela biti novinar. Pravi pravcati. Ne ona piskarala iz AS-a ili današnjih portala što im je krajnji domet pisati ko je s kim i

kakve je boje intimno rublje nekakve anonimne učesnice jednog od onih rijalitija što nam ih iz Srbije šalju.

Željela sam biti novinar onakav kakve danas zovu društveno angažiranim, novinar koji će pomoći da seneke stvari sagledaju, neke saznaju, nekom

pomogne, pa čak sam željela biti i ratni izvještač.

Kasnije je kao i kod mnogih tinejdžera ambicija mutirala i u profesionalnom smislu postala sam to što jesam.

Ipak, snova se još sjećam.

Drago mi je što sam odustala od tog poziva. Čast novinarima tj. pravim novinarima.

Ipak, moja gledanja na taj poziv dobila su žestok zaokret. Nekad sam mislila da je biti novinar i poštovano i hrabro pa čak i humano. Danas mislim da je

samo hrabro i glupo. Ne u smislu da su npr. ratni izvještači glupi, da su glupi novinari- istraživači koji pišu o korupciji, ne, Bože sačuvaj, nego situacija u

kojoj su oni konkretno, može se nazvati glupom. Ili bizarnom. Evo i zašto.

Svakodnevno gledam svu ovu količinu depresive i jada po svijetu koju su zabilježile kamere i internet i svjesna sam da je to tek jedan mali dio. Ima toga

daleko više. Nešto niko nije vidio odnosno nema , što u organima gonjenja kažu, živog svjedoka, nešto su vidjeli mnogi,al ništa učinit ne mogu, a ima i

toga što vidi ko god hoće da vidi, a ni briga ga nije. Ovog posljednjeg je najviše.

Zato se u „svijet“, onaj koji svojim novcem i političkom moći može nešto učiniti, takav „svijet“ koji i vidi i čuje, al ne haje, ne treba uzdati.

„Svijet“ ne pomaže jer „tuđe ruke svraba ne češu“.

„Svijet“ gleda i pravi se da ne vidi. A ako i vidi ne dotiče ga. Jer taj svijet u čijim rukama su i novac i politička moć i od koga se pomoć očekuje, je

uglavnom kreator novog svjetskog poretka.

Primjer je Palestina. Svakog dana čitam i svakog dana gledam isto. Razlika je u broju ubijenih. Razlika je u broju onih (Jevreja) koji nasilno uz pomoć

policije ulaze u Al-Aksu. Njihova, palestinska, sudbina je ista iz dana u dan, iz generacije u generaciju. Onda pomislim: svaka čast novinarima na

upornosti. Jer, nije lahko pisati o nečem za što znaš da zanima samo onog ko ništa učinit ne može. Nije lahko ni agencijski,a ne ljudski srčano pisati i

izvještavati o napadima, zlostavljanjima, ponižavanjima ljudi kad znaš da i oni vlasnici medija za koji radiš, a koji su te poslali da izvještavaš, uglavnom i

sami podržavaju tu ubojitu politiku Izraela.

Nije lahko jer, imaš osjećaj da ti se čak ni ne smiju, nego podsmjehuju zbog tvoje naivnosti malog običnog čovjeka koji još uvijek vjeruje da „svijet to

neće dozvoliti“.

Nije lahko jer znaš da te osjećaj ne vara.

Al, ti nisi naivan ni glup, znaš da je tako, znaš da oni oholo uživaju u svojoj nedodirljivosti, znaš da ih možda čak i zabavljaš sa svojim iskrenim stavom,

al ipak pričaš i pišeš iako znaš da od tog nema ništa.

Pa kome se onda obraćaju ratni izvještači?

Nama, koji ništa učinit ne možemo osim da znamo za to. Da memorišemo.

A nije lahko ni nama čitačima jer osjećamo svu bol i nemoć nemoćnog čovjeka bačenog u arenu s divljim životinjama. Osjećamo, a ništa učinit ne

možemo.

Eto zašto ja mislim da je biti novinar, naročito ratni, i hrabro i glupo. Hrabrost se ne odnosi na hrabrost od granata i metaka. Ovdje je u pitanju ona

druga vrsta hrabrosti: reći kad svi šute, gledati i snimati kad svi glave okreću, pokazivati svijetu koji ne želi da vidi. O toj hrabrosti ja govorim.

A glupost ili bizarnost novinarske pozicije sam već obrazložila.: ako radiš za veliki medij onda radiš, najvjerojatnije, za bliskog prijatelja Benjamina

Netanjahua.

Nije ovo samo sudbina izvještača iz Palestine već i s bilo koje paralele. Svugdje je isto.

Ipak, iako su najvjerojatnije ti bogati i moćni i tamo, na tim drugim paralelama zakuhali i da shodno tome neće ni pokušat otkuhat, ipak ne mogu

spriječiti da se o tome govori i piše, da ostane u historiji zabilježeno.

I to je nešto.

A mi , narod, za sve nemoćne ljude možemo učiniti barem toliko: znati za njihov bol i ne okretati glavu.

Barem na taj način podržati i njih i izvještače.

This entry was posted on Juni 9, 2015, in Dnevnik.

Tužioci ili tužibabe

“Jedna prijava odnosila se na rad glavnog tužioca Bosne i Hercegovine, a anonimno su je podnijeli tužioci Tužilaštva BiH.”

Ovo je rečenica iz izvještaja Transparency International Bosne i Hercegovine (TI BiH) za 2014 godinu.

Pa šta reći?

Tužioci pa anonimno podnose prijave.

A ovamo od mene ili nekog drugog građanina se očekuje da javno, potpisani imenom, imenom jednog roditelja i prezimenom, a često i navođenjem JMBG, uložimo prijavu protiv nekog, najčešće nadređenog, zbog nezakonitih radnji.
Oni koji trebaju nešto činiti, pa čak i štititi i to cijela grupa pišu anonimno tj. nemaju petlje javno se izjasniti, a ja trebam ostaviti sve relevantne podatke uključujući i adresu svoje tetke u Prozoru ako slučajno odlučim posjetiti je!

Ma ja bih takvu prijavu podnesenu bilo TI BiH ili nekom drugom direktno u Recycle Bin i to onaj što stoji iza vrata.

Bem ti takve tužioce i trice i to tužioce Tužilaštva BiH! To nisu tužioci nego tužibabe. I takvi trebaju suzbijati krivična djela za čije je izvršenje zapriječena kazna zatvora veća od deset godina!?