Archive | Juni 1, 2015

I pamtiti i pričati

Pričati ili ne pričati o prošlosti? Pominjati ili ne pominjati preživljeno?
U dilemi sam oko svoje vlastite prošlosti.
Oko naše bosanske, a posebno bošnjačke nisam. Pričati se mora. Jer, to je jedini način da istina preživi.
Moraju se prebrojavati ubijeni, silovani, spaljeni…Nema normalnog čovjeka kome to nije teško. Izaziva jezu. Ipak, zarad istine mora se.
I da budem jasna: ne govorim samo o nevino stradalim pripadnicima svog naroda. Govorim o svima nevino stradalim. Žrtva je žrtva.
A vjetar je vjetar. Vjetrovi su dobri i korisni: čiste žito od prašine i kukolja, raznose polen, tjeraju oblake, čiste zrak… Ipak ovi vještački stvoreni vjetrovi, koji duvaju i koji pokušavaju rastjerati i ovo malo pamćenja i ovo malo savjesti i svijesti koje imamo, ne sviđaju mi se.
Pod utiskom sam 31. maja i bijelih traka. Čitam i gledam i slušam preživjele. Naježila sam se. I svjesna sam tog nastojanja da se ne sjećamo, da nam djeca ne znaju zašto smo otišli iz rodnog grada?
Ima puno oblika razvodnjavanja naše svijesti. Sad bih pomenula dva primjera, naizgled bezazlena, a za istinu opasna.
Prvi je ona potmula priča plasirana prije par godina od kako su poplave učestale, a koja ima sve osobine smišljene strategije specijalnog rata. Priča je namijenjena onom neobrazovanom, u pojam ubijenom, dijelu našeg naroda. Ako niste čuli onda da ponovim. Naime po toj priči, poplave su odgovor ( valjda misle Božiji, neuzubillah) za uznemiravanje mrtvih i prekopavanje njihovih grobnica. Dakle, ne grobova ili mezara nego grobnica tj. mjesta gdje je neko naše najmilije anonimno i najčešće grupno zatrpao. I po toj naizgled bezazlenoj rečenici, “učenju” koje ima osobine paganstva, mrtve bi trebalo ostaviti gdje jesu i neotkrivati grobnice i samim tim ne otkrivati zločine. Ne otkrivati onda ni zločince, jer, zakon je čudna stvar : nema tijela nema zločina, a samim tim ni zločinca.
Ovo može proći kao dio strategije onog britanskog obavještajca Hampera. Na takvo tumačenje razloga vremenskih dešavanja niko se ne smije oglušiti i oćutati.
Još jedan od načina da se razvodni naša svijest jesu i razni programi “edukacije” i sl. Sjećam se 2010 bila sam na nekakvoj radionici o marginaliziranim skupinama. Sve se dešavalo na Jahorini, a trenerica je bila iz Istočnog Sarajeva. Jedan detalj nije imao veze sa marginaliziranom skupinom. Govoreći o zadatoj temi trenerica je izgovorila rečenicu totalno besmislenu: kako između ostalih i silovatelji ( kao marginalizirana skupina) zaslužuju razumijevanje. To je obrazložila time da i njih nešto tjera da budu to što jesu. Nismo mogli vjerovati da slušamo to šta slušamo. Nisam mogla oćutati i uzvratila sam protestom, naravno, u kontekstu naše prošlosti.
Trebam li napomenuti da me više nikada nisu pozvali nigdje ni na kakav seminar ni na kakvu radionicu ni na kakvu edukaciju?

Ono što pokušavam reći jest da svi moramo dati svoj doprinos kolektivnom pamćenju. I naravno osudi.
Ako svi budemo barem jednom najbližem pripadniku novog naraštaja ispričali istinu, ako progovorimo u ime žrtve, ne oćutimo njeno zanemarivanje i minimiziranje dali smo svoj makar i mali doprinos tome.
Da, sjećam se i ja kad je meni moj dedo rahmetli pričao o Drugom svjetskom ratu. Sve sam pažljivo slušala pa i trenutak kad bi izgovorio da moramo biti oprezni jer zlo ne miruje. Razumjela sam da je zlo daleko, preko granica i granica i da zlo ima da pređe dugačak put da bi nas zadesilo. Ipak, zlo je bilo puno bliže nego je i moj dedo mogao naslutiti i upozoriti nas.