„Otkud bolest jasno mi je, al zdravlje otkud?!

Pitao se tako 1700 i neke Bašeskija.

Isto pitanje možemo postaviti sebi i ove 2000 i neke. Pitanje je uvijek aktualno.

Ništa se promijenilo nije.

Samo imena ljudi koji kroče gradom.

Imao je Bašeskija oštro oko i dobar rezon. Ni na koga nije pokušavao svaliti krivicu za nedaće Sarajeva. Već na one koji u njemu žive.

Civilizacija napreduje, evoluira u naučnom smislu, tehnološkom, i još nekim opipljivim smislovima.

Čovjek MOŽE, ali i ne mora da napreduje, da evoluira tokom svog života. Nit᾿ ga ko tjera nit᾿ se podrazumijeva.

Opstanak nije obavezan reče V. Edwards Deming koji je, uzgred, živio 93 godine pa mu se može vjerovati da zna šta je govorio.

Svako bebe koje dođe na svijet, koje proplače i zaživi mora iz početka isto kao i ono prije dvije hiljade godina učiti iste stvari: i jesti i hodati i pričati i smijati se, i plakati i voljeti i družiti se i poštovati…

Džaba ti što je sve kompjuterizovano. Džaba ti što je sve na dugme. Kompjuterizovano je i napredak za civilizaciju, al᾿ svaka jedinka koja čini tu civilizaciju dolaskom na svijet u procesu prilagođavanja mora sve iz početka: učiti šta je red, a šta nije? šta je normalno, a šta nije? šta se već pojavljivalo kroz historiju i kakve su posljedice tih pojava? šta je ljudski, a šta nije?

I naučiti da uči. Ni vještina učenje se ne podrazumijeva. I ona je dio procesa učenja. Kao abeceda. Ili brojevi prve desetice.

Da li su ovi istraživački centri koji su dokazali štetnost duhana pokušali istražiti i povezati i druge okolnosti kod oboljenja ili su kao dokazanu činjenicu i razlog oboljenja smjesta prihvatili da je oboljeli bio pušač? Ako je bio. Jer ima i takvih. Poznavala sam par osoba koje su umrle od raka pluća ili grla, a nikada u životu nisu zapalili cigaretu. Zašto niko na to ne obraća pažnju?
U svemu je jedino nesporno da su zavjese na prozorima prljavije i češće se moraju prati u stanu gdje živi barem jedan korisnik duhana nego zavjese u stanu u kom niko ne duhani. Polazeći od tog saznanja vjerujem da su mu i pluća onakva kakve su zavjese.
Bez obzira na tvrdnje dokazane i manje dokazane o štetnosti duhana po fizičko zdravlje, čini se ipak da postoji, iako nedokazana, njegova pozitivna uloga u psihoterapiji. Kako onda objasniti činjenicu da su većina, da ne kažem svi. konzumenti, barem u mom okruženju, pozitivne ličnosti i društveni?
Ili je na uštrb psihičkog žrtvovano fizičko zdravlje?
Ko zna.
Pamtim neke druge kampanje odranije. Vođene su istim intenzitetom, a kasnije pobijene. Npr. kasnih osamdesetih prošlog stoljeća vođena je kampanja protiv dojenja. Ok, nije baš protiv dojenja doslovno već za prodaju baby hrane koja ima kvalitetnije sastojke i u većim količinama nego majčino mlijeko. Sad zavisno od mogućnosti roditelja, te zdravlja i apetita beba od mojih poznanika najviše je pretilo osoba rođenih baš tih osamdesetih. Ovo nije dokazano od strane WHO i nećete pročitati, ali svi su hranjeni tom hranom kvalitetnijom od majčinog mlijeka. Kasnije je WHO – Svjetska zdravstvena organizacija ustvrdila i to je sad općeprihvaćeno da ništa ne može zamijeniti majčino mlijeko. Ipak šteta je načinjena, al koga briga. Uslijedile su i druge kampanje, doduše manje, protiv prirodnog šećera tj. onog koji se dobija iz šećerne repe ili trske. Prodavao se zaslađivač koji ne povisuje šećer u krvi i ne deblja. Kasnije su i njemu dokazane štetnosti pa mu je primjena ograničena. Bilo je tu još nekih kampanja, ali dosta primjera za ovaj put.
Da sam neki pristaša teorija zavjere tvrdila bih da to ima veze sa državama proizvođačima. Osnovna sirovina za proizvodnju cigareta je duhan, a njega najviše proizvode Kina, Brazil i Indija.Što se alkoholnih pića tiče tu je malo teže utvrditi ko je najveći proizvođač. O proizvođačima opijata da ne govorim.
I sve me to stavlja u dilemu da li da prihvatim kao dokazanu istinu sve što Veliki brat kaže o npr. duhanu ili smijem i sama malo razmišljati o tome i imati malo rezerve?

Neko nešto ozbiljno ima protiv duhanske industrije. Ili protiv onih zemalja kojima je to jedna od glavnih grana privrede.
Muškarac ispred mene na kasi marketa traži kutiju cigareta. Gledam kutiju i njen mrtvački stajling. Cigarete su na onoj polici „izvan dohvata djece“. Iza mene polica s desetinama litara alkoholnog pića čije nazive ne znam ni pročitati. I to staklene boce. Napominjem da pivo drže na drugom mjestu. Dakle pravo alkoholno piće. Ako čak i izuzmemo štetnost alkohola i njegov poguban uticaj na sve, a naročito maloljetnike onda bi trebali kao opasnu tretirati barem staklenu ambalažu i držati je izvan dohvata djece. Ali jok. Ili yok.
Ako probamo izguglati „kampanje protiv pušenja“ na BHS jezicima dobićemo desetine svježih informacija o kampanjama u bijelom svijetu. Npr. američki Centar za zdravlje osmislio novu kampanju sa živim svjedočanstvima poluživih pacijenata oboljelih od kancerogenih bolesti, uključio e-cigarete u kampanju, potrošio ovoliko ili onoliko…Tajlandska vlada odnosno tamošnje ministarstvo zdravlja je opet od doniranih pluća oboljelih od raka iscijedila crno mastilo, upakovala u dekorativne bočice i dijele narodu u toku kampanje protiv pušenja. Čak su i kaligrafi imali posla pa takvim mastilom ispisivali poruke. Možda je to mastilo korišteno i na omotu „Drine“ jedine na kojoj piše:“PUŠENJE MOŽE OŠTETITI SPERMU I SMANJITI PLODNOST“. Pa vi muškarci pušači vidite…
Ovo me asocira na pokušaj Pepeljugine zle maćehe da je učini ružnom i neprivlačnom. Znate ko je profitirao u ovoj priči.
Ako probate izguglati „kampanje protiv droge“ vaš google će imati relativno malo podataka. Barem na BHS jezicima. Ni riječi, barem moj google, o kampanjama u npr. USA. Možda ih i ima, ali sveznajući google nije čuo za njih ili neće da mi kaže. A možda tamošnja ministarstva zdravlja smatraju da se policija uspješno bori protiv toga i da nema potrebe za kampanjama. Baš ću pitati prijatelje o tome kad dođu.
Isto je i s kampanjama protiv alkohola. Možda zato što alkohol ima svoju primjenu u medicini!? I uglavnom su to vijesti o manjim kampanjama u okruženju tipa “Mućni glavom, a ne bocom“, „Cuga je tuga“ i dr.
Meni konkretno ove kampanje protiv pušenja izgledaju nasilne i prenapuhane. Da, vjerujem i ja da je duhan, odnosno onaj katran iz njega štetan. Ipak, malo mi zvuči nelogično da isti intenzitet kampanja ne prati i alkohol i drogu. Opet logički: nije zabilježeno da je uživalac duhana nekog napao pod dejstvom istog, što se ne može reći za uživaoca alkohola ili droge. Da, postoji i pasivno udisanje i samim tim odgovornost duhandžije za nečije zdravlje. Ali što je onda s konzumiranjem kanabisa u medicinske ili u nemedicinske svrhe? Da li se ti konzumenti osame i izoluju, kao duhandžije na aerodromima pa nek truju jedni druge ili kako? I baš me zanima kako je Holandija riješila ovo pitanje na terenu?

Zemaljski muzej u Sarajevu neformalno je otvoren za javnost. Prvi put od 04.10.2012 godine. Ranije te 2012 posjetila sam muzej. Muzej k*o muzej. Ničim nije odavao teško stanje niti šta će ga snaći. Ugodna svježina iako je napolju bilo blizu +30. Osim nas kroz muzej u ugodnoj tišini šeta još nekoliko manjih grupa posjetilaca. Baš smo razgovarali kako je šteta što se tu negdje u nekom ćošku u sklopu muzeja nema kafa ili sok popiti. Pa da onda dođemo barem na cjelodnevnu turu. Jer, šta se može vidjeti za par sati? O svakom eksponatu posjetilac želi pročitati barem osnovne stvari, ali nema vremena za sve.
Kasnije te godine uprava Muzeja najavi zatvaranje zbog neriješenih finansijskih problema. Čovjeka, onog našeg najnormalnijeg i najobičnijeg bosanskog prosto huja uhvati kad to čuje. Ok, ovo jest siromašna zemlja. Ali, kad čujemo i vidimo za šta se sve pare izdvajaju baš bi čovjek, ma koliko insistirao na tome da jest i da ostane kulturan i civiliziran, najradije uzeo motku i sve pomlatio. Jer, nekad je to jedini i najbolji način da nekom nešto dopre do mozga. Ili kako narod kaže: da mu dođe iz gu*ice u glavu.
Po službenoj dužnosti čitam službena glasila i nema skoro broja da u njima nema nekih odluka o izdvajanju budžetskih sredstava za ovo ili ono, tamo ili ovamo. Sad bi bajne vlade rekle: eee, ovo su sitne pare prema onome što traži Muzej. Jesu pojedinačno. Ali ako jednom domaćinstvu treba stvar veće vrijednosti nikad je neće nabaviti ako ne reducira čak i one najmanje troškove i ne izvrši preraspodjelu sredstava. Ne možete se svega odreći. Ali može nečega. Jer ušteđen novac je dvaput zarađen novac (ovo sam ukrala od nekog mudrijeg od mene, ali ne znam ko to bješe  ).
O Muzeju kao ustanovi kulture, o njegovom značaju za jednu državu, za jedan narod suvišno je pričati. Valjda je to jasno svakom živom. A možda je baš zato što je značajan i ostao bez sredstava. Ko zna. Svašta onim smislovima iz tri nivoa vlasti može na um pasti. Ipak ovakav odnos ne može a da ne izazove gorčinu. Došli su neki strani ljudi, neka druga država je anektirala ovu državu i namjenski projektovala i napravila zgradu muzeja. I to kakvu. A onda nakon skoro sto godina dođu kobajagi neki „naši“ i „njihovi“, a ne razlikuju se uopće po djelovanju, i odluče da Muzej ne treba nikome. Jer prije njih je bilo sivilo. Ništavilo. Kakav Muzej? Vrijeme je kao poslije velikog praska počelo teći i mjeriti se njihovim dolaskom. Ali nisu samo oni krivi za to.
Smatram da smo svi odgovorni jer svi trpimo. Eto kad se Muzej zatvarao izišli studenti pred Muzej jedan dan i nikada više. Čak ni na godišnjice zatvaranja. Malo ha-hu u oktobru 2012 i ende.
Nadam se da ova građanska akcija neće biti još jedan ha-hu i nakon toga samo The End.

Razmišljam kako je taj vražji novac opasna potreba kad prestane biti potreba i postane gospodar.  Kako iz čovjeka podmuklo i gotovo neopaženo isisa i ono malo čovječnosti koje je kroz život zadržao. Jer, svi smo rođeni čovječni. Godine donose promjene.  Učini taj novac da ti nije važno hoćeš li nekoga povrijediti, hoćeš li nekome izazvati srčani udar, hoćeš li ispasti roba manje vrijednosti, neko s kim se da manipulirati i za koga će sutra reći: „nije problem, samo mu ponudi marku više nego drugi i tvoj/tvoja je“. Voltaire je bio u pravu: kad je novac u pitanju onda je svako iste vjere.

Ovih dana stavljena sam u iskušenje. Nastojim sačuvati svoju vjeru.
Imam ja neki obligacioni odnos ne baš velike vrijednosti sa ogromnom privatnom kompanijom ogromne vrijednosti u branši u kojoj svaka čestica pravi novac. Farmacija naravno. Da napomenem da smo osim onog ljudskog usmenog razgovora i dogovora zaključili i pismeni vrlo precizan i dugoročan ugovor. Taj ugovor se već godinama obostrano poštuje i svi smo zadovoljni. Ipak prije izvjesnog vremena direktor kompanije koji je i inicijator ovog našeg obligacionog odnosa je smijenjen. Nova uprava je naravno nastavila s poštivanjem ugovora. Sve do prije mjesec dana. Kako nisu ispoštovali ugovor za taj mjesec istražila sam i saznala da je kompanija u velikim problemima. Neke nove skupine ljudi s ogromnim kapitalom nastoje preuzeti ove s kojima sam u poslovnoj vezi. Borba oko zlatne koke nosilje se vodi žestoko i beskrupulozno. I sve to daleko od očiju javnosti.Nijedan informativni portal nije napisao ni jednu jedinu riječ o tome. Valjda tako odgovara i jednima i drugima.
Ova nova skupina kontaktira dobavljače, uposlenike i ostale ugovarače i nudeći im povoljnije uslove poslovanja huška na dosadašnjeg vlasnika i potiče probleme. Kontaktirali su i mene.
Da, pretpostavljam da se i sadašnji vlasnik u uzdizanju možda ponekad koristio istim metodama. Možda je i on negdje nekome izazvao srčani udar namjerno ili nenamjerno. Kad tako gledaš na stvari najlakše je reći:“ šta ja imam s tim? Eto im tamo“ . I prikloniš se onima koji su očito u ovom momentu jači. A ako i nisu jači snage su prilično izjednačene. S tobom i još nekoliko takvih neće biti izjednačene. Prevagnut će. Ali ti ili u ovom slučaju ja i oni ne znamo da smo tas na vagi jer nismo povezani. Ne poznajemo se. Svako za sebe misli da je jedini koji će ostati uz gubitnika. I onda šta će već promijeniti stranu. Kad si svjestan da je tvoja veza bitna, ali ne odlučujuća kao što je nas desetine onda možeš sebe utješiti riječima da bi i bez tebe i tvog doprinosa gubitnik izgubio. Opereš ono malo savjesti što mu nakon godina lijepe saradnje okrećeš leđa jer tako je to u biznisu. A da li je? Jest. I zato ja nisam bizniswoman. Ipak, imam ja onu slabu stranu koja me uvijek zadrži uz gubitnike. Čudno je to: znam da za mene i prijatelji i oni malo manje prijatelji imaju štošta reći, ali ni ja ni oni me nikad ne bi nazvali gubitnikom. Ipak nekako se emocionalno vežem uz takve kakva nisam. Više puta sam dobila sugestiju, naročito dok sam bila mlađa, da se odmaknem od broda koji tone. Odavno mi više niko ništa ne sugerira jer vidi da nema koristi.

Nisam načisto da li volim ili mrzim tu svoju osobinu. Nisam načisto jer kalkulator predlaže jedno, a ona, ova moja osobina, nešto drugo. I uvijek me spriječi da iskoristim informaciju i po hitnom postupku izaberem jaču stranu. Al takva sam. Prestara da se mijenjam. Zato ostajem lojalna ovima s kojima sad poslujem pa  šta bude.

Pred Zk uredom Suda u Sarajevu gužva kao u vakat početka njegove uspostave. Dalje niz ulicu prema BBI centru trostruki red. I svi drže fascikle u rukama. Parking preko puta krcat. I svi izlaze iz auta sa fasciklama u rukama. Na prvu sam bila zbunjena, a onda skontah da je nedavno počela primjena Izmjena i dopuna Zakona o prebivalištu. To bi trebalo značiti da gužva traje već danima, samo što ja nisam u ovo doba dana prolazila ovom ulicom i nisam vidjela. Dakle, desetinama ili čak i hiljadama ljudi, građana Sarajeva je odjednom zatrebao dokaz o vlasništvu na nekretninama radi prijave prebivališta.Ili dokaz za zaključenje ugovora o zakupu ili postanarskom odnosu opet radi nečije prijave prebivališta. To bi trebalo značiti da će desetine a možda i hiljade ljudi od sada plaćati porez za zakup. Jer da su ga do sada plaćali imali bi ovjerene ugovore, a i dokaze o vlasništvu. Hajd nek se nešto dešava. Kažu da će MUP-ovi provjeriti u narednih pet godina ko gdje stanuje i po kakvom osnovu. Bilo bi zgodno da još donesu propis o tome da moraš imati onu prosječnu kvadraturu stambenog prostora po osobi da bi mogao ostvariti pravo na prebivalište. Jer, ja nisam pročitala, ili mi je možda promaklo da postoji ograničenje odnosno da npr. ne može niko zaključiti ugovor o zakupu ako ne ispunjava euro standarde o potrebnoj površini po članu domaćinstva tj. osobe. Hoće li MUP-ovi provjeriti koliko ljudi ima ugovor o postanarskom odnosu na stan površine, recimo, 56 m2? Sve u svemu mislim da je razvoj novog biznisa na vidiku.

Od svih prirodnih elemenata zemlja je najzanemarenija. Od nje se očekuje da je plodna, da daje sočne plodove, da upije višak oborina,a vrati čistu i pitku izvorsku vodu, da rastvori ono što se u nju zakopa…I to je to. Od zemlje neki očekuju i da čuva njihove tajne. O tom nekom drugom prilikom. Vrijednost zemlje se mjeri uglavnom kvalitetom njenih plodova ili vodom koju nam izdašno šalje na površinu. Po ovom bi se dalo zaključiti da ljudska vrsta od svega najozbiljnije shvata pitanje prehrane

Onu drugu, odnosno jednu od mnogih, uloga zemlje kao elementa malo ko izučava, ističe i cijeni. Osim kakvog naučnika-fizičara. A i njega većina ne razumije dok priča. Tu ulogu zemlje smatramo prirodnom. Normalnom. Bez našeg ikakvog uticaja na to. I šta se onda ima tu cijeniti ili o tome razglabati?

E, to je ona njena uloga gutača energije nastale atmosferskim pražnjenjem poznatijim kao munja i njen zvučni efekat grom.

Jeste li imali blizak kontakt s munjom i gromom?

Ako jeste bilo bliži bilo malo dalji onda je pravo čudo ako vam je nakon toga pogled na svijet, na život, na koncu i na zemlju, ostao nepromijenjen. Jer onog momenta kad iz prvog reda vidite tu silu, kojoj uopće razmjere ne možete spoznati, neslućene jačine, al ipak usmjerenu i kontrolisanu ne možete samo ostati i praviti se da ništa ne vidite i ne osjećate.

Prije mnogo godina vidjela sam djelić te sile. Moj drug je pogođen munjom dok se od ljetnjeg pljuska sklonio ispod stare kruške. Njegov mlađi brat i otac te još jedan rođak su povrijeđeni. Bilo je nevjerojatno gledati staru, ogromnu krušku zasječenu kako se ni jednim predmetom ne može zasjeći. Tačnije raščerečiti. I tako stoji ta kruška raščerečena od vrha do visine gdje su na nju bila naslonjena leđa mog druga, a onda donji dio stabla ostaje netaknut. Nevidljiva, ali ubojita sila koja je raščerečila staru krušku svela se na strelicu iza koje je ostala propržena majica na leđima veličine metalne dvomarke i otprilike toliko i trenerka na desnom koljenu kud je sav taj elektricitet izašao kad je moj drug pod njegovom jačinom poklekao.I našao smiraj u zemlji. Jer tu silu usmjerenu prema tlu jedino može smiriti baš zemlja. I to je ona uloga koju ljudi ne cijene i o kojoj ne govore.Koja se podrazumijeva.

Moj drug je umro tako brzo da mu je ostao osmijeh na usnama. Ostali povrijeđeni dugo su osjećali posljedice. Da nismo bili ožalošćeni vjerojatno bismo se smijali: njegov otac je sjedio dugo nakon toga nogu zakopanih u pijesak, a u ruci držao sijalicu. I sijalica svijetli.

Drugi moj blizak kontakt bio je nekoliko godina kasnije stotinama kilometara dalje kada je od posljedica te pojave nestalo struje u kući. Mislim ona nije nestala. Samo je ostala prikrivena. Naime, raniji vlasnici nisu se baš zamarali sigurnosnim aspektima gradnje kuće te su umjesto uzemljenja primijenili drugi način tzv. nulovanje. Dakle struje nije bilo u sijalicama, ni jedan aparat nije radio, ali ju je bilo u svim metalnim lajsnama na tadašnjim aparatima: frižideru, štednjaku, pa čak i sudoperu.Još se sjećam kako me je odbacio dodir česme mokrom rukom. Dajdža rahmetli doveo majstora, a on kaže: nula se izgubila. Oprosti , kažem ja, izgleda da sam luftala sa tog časa fizike: kakva nula? I objašnjava on meni da nije urađeno standardno uzemljenje nego spajanje onih žica na nulu. Da je uzemljenje elektricitet bi završio u zemlji. Ovako…Ovako, kažem, slikovito rečeno, sad sav taj elektricitet koji je stigao i s munjom i iz one žice sa električnog stuba luta mojim zidovima, krcka, luta lajsnama, luta svuda kud ne treba. Samo ga nema gdje treba.

Nakon toga renovirala sam dva stana i nadgledala treći i svaki put insistirala na uzemljenju. Pusti ti to: zemlja je zemlja. Sigurno je samo ono što je osigurano.

Prije dva dana grom je udario u kuću mojih prijatelja. Sve je hvala Bogu dobro prošlo jer je očito gromobran odradio svoju ulogu kako treba. Ipak došlo je do raspada električnog sustava u kući. A nakon minutu dvije one igračke koje inače rade na baterije počele su se uključivati. Kao u hororu. Čak se i tv sam upalio. Kasnije se sam i ugasio.

I kad čovjek sve ovo sagleda postaje mu smiješan strah nekih ljudi od nekih drugih ljudi. Jer šta je šef pa makar bio i šef mafije, a ne neke firme ili firmice prema toj sili? Smiješno je bojati se ikoga i ičega kad vidite Božiju moć u 3D projekciji. I sve se to dešava pred vama i pored vas. Nekad neko bude i povrijeđen, ali i iz toga treba izvući pouku: da nema straha nad onim od Boga. Jer, ako neko drugi može ukrotiti tu silu onda neka se javi.

Jaz između dijaspore i domaćih prijeti da preraste u otvorenu netrpeljivost. Svake godine u ovo vrijeme dijaspora postane glavna tema. A nekako mi se čini da su ove godine svi ovdašnji navalili na njih više nego ranijih godina pa ili im se podsmijevaju ili ih se gnušaju ili ih preziru… Ili je toga ove godine više po internetu nego ranije. Ipak, i dijaspora je otvorila srce pa priča svoje muke sa domaćima. Prvenstveno rodbinom i familijom.

Nemam namjeru biti ničiji zastupnik niti advokat, ali osjećam da bih trebala reći i napisati riječ-dvije u njihovu odbranu. Mislim, dijaspore.

Na Al jazeeri pročitah članak o tome kako balkanske dijaspore u bivše domovine šalju milijarde deviza godišnje. I to samo legalnim tokovima. Onim iz ruke u ruku pretpostavlja se da prođe puno više. Meni ništa od toga ne dolazi niti znam za to. I zato mislim da imam objektivnu tačku gledišta što se tiče odnosa domaći vs dijaspora. Imam članove porodice i užu rodbinu u Njemačkoj, Italiji, Belgiji…Ma koliko nekom izgledalo da žive dobro, pažljivom oku neće promaći da svi oni ipak rade samo za plaću. Tako ocjenjujem da oni žive ugodno, ali ipak skromno. Barem većina. Imaju socijalnu sigurnost i to je ono što ih uglavnom stavlja na veću rang listu u odnosu na domaće . Smatram se sretnom i hvala Allahu zadovoljna sam što ih, kad dođu, mogu ugostiti o vlastitom trošku, što me pozivaju da ih posjetim tamo gdje žive jer znaju da ne očekujem da se zadužuju da bi mene ugostili. Dovoljno je da se družimo i da smo zajedno. Ipak, ovi što al jazeera piše o njima iz sveg glasa kukaju kako ih u domovini oguliše, kako rodbina, prijatelji i komšije od njih očekuju da im riješe sve finansijske probleme, a za uzvrat im se smiju iza leđa. Ovo me podsjeti na onaj dio iz neke monodrame Josipa Pejakovića o liku koji je na Čaršiji bunario Švabu. Izvuče mu novčanik pa ga vrati u džep.A Švabo ništa. On opet ponovi isto. Opet Švabo ništa. Čini mi se da je još jednom sve ponovio, a kad je ponovo reakcija izostala lik kaže: „ma sad ću ti ga zainat uzeti majku ti debel*uzu!“

E tako cijenjena dijasporo. Što se mene tiče neka vam se i smiju. I zaslužili ste. Ako znate da vam se smiju i da vas iskorištavaju što lijepo ne pošaljete sve u rodno mjesto pa po cijenu da vas još jače ogovaraju i još jače preziru. Barem će izostati finansijski gubitak. Uostalom, ako tako dijelite novac i ne znate stati trebali ste javno objaviti adresu pa da vas i drugi posjete. Znate, to je nama ostalo iz rata: skupljali smo se tamo gdje se dijeli humanitarna pomoć. A i tada smo govorili da nam šalju otrovno brašno, limenke s keksom iz vremena invazije na Zaljev svinja, konzerve pune ko zna čega…sve znali, a opet jeli.

Moram li ponovoti da, kad vam već rodbuina i prijatelji nemaju razumijevanja, onda vi trebate reći da potajno pijete sodu jer znate šta vas čeka kad se tamo vratite. Zašto ne želite, zašto se sramite priznati šta i kako radite, čime se bavite…Nećete da pričate koliko izdvajate za stanarinu jer rijetki su stambeno pitanje riješili kupovinom kuće ili stana, koliko izdvajate za hranu, prevoz, jer tamo nema ni plaćenog prevoza ni toplog obroka. Postoji samo satnica. Glumite nešto što niste i to debelo plaćate. Plaćajte kad nemate hrabrosti reći da tamo negdje čistite toalete ili perete suđe. Ili radite u tvornici. Ili vozite kamion. Nema razloga da se stidite. Važno je da je obraz bijel i čist. Pa čak da radite i na burzi ipak je to vaš novac i vi ste ga zaradili. Jest da ste i vi podijeljeni na klase. Oni među vama koji dobro zarađuju i dobro žive i ne trzaju se pretjerano za ovdašnjom rodbinom. Ko bi im zamjerio? Možda jedino ta rodbina. I je li to vama žao srušiti iluzije vaše rodbine o vašem životu tamo negdje? Pa ako srušite vi njima i oni će vama. I vaša iluzija o rodbini koja bi krv za vas dala nakon toga bit će srušena.

Ja sam odgojena tako da znam cijeniti rad, da poštujem i svoj i tuđi posao i svoj i tuđi novac. Jasno mi je da , ako čovjek ne zglajza u neke mutne vode, nigdje nema love za zgrnuti. Mora se zapeti i raditi. Imala sam familije među gastarbajterima. Kasnije su evoluirali u dijasporu i počeli se aktivnije uključivati u zajednicu u kojoj žive. Imam rodbine koja je osamdesetih iskusila rad u Njemačkoj. I nikad ih više niko, pa ni rat nije mogao tamo natjerati. Imam rođaka koji je za tri godine u Njemačkoj imao i nosio samo jedne farmerice i jednu pidžamu. Ali zato je izderao nekoliko radnih odijela. Bilo je vremena da je radio po tri posla. I ko ima srca i duše od njega očekivati da mu onako iz čista mira da novac? I kakvi to ljudi uopće očekuju da im neko nešto da onako iz čista hira? Da ih vodi na more, plaća nekakva hodanja, izlete, koncerte…? Ne znam i nije mi jasno. Isto kao što mi nije jasno da neko nekome iz čista mira daje novac. Znam samo da kad dijaspori pukne film i pukne tikva sa domaćima biće košpica na sve strane.

Pokušala sam da popravim gotovo bezvrijednu stvar. Malu šnalicu-štipaljku za kosu. Znate one što koštaju deset za marku. Najskuplje su pet za marku. Ja sam popravljala jednu od onih deset. Ona metalna spajalica se pomakla pa sam j pokušavala namjestiti. Odjednom ona iskoči potpuno iz ležišta i zabi mi se u oko. Srećom zatvorila sam oko blagovremeno. Ipak sam je zahvatila kapcima i tako držala par sekundi. Pomislila sam:“Tako mi i treba. Znala sam da je gotovo bezvrijedna.Dok traje traje. Kakve popravke!?“

I zaista kad god sam pokušala popraviti bezvrijednu stvar dobila sam udarac pravo u oko. Bilo da sam pokušala spasiti prijateljstvo za koje sam osjećala da ne vrijedi, bilo posao za koji sam isto mislila, bilo vezu koja mi je bila sve samo ne vrijedna…uvijek je slijedio udarac u oko. Pa što sam se trudila ako sam znala da su bezvrijedne? Zato što mi se žao rastat sa njima. I sa starim prijateljstvom i sa poslom i sa šnalom…I zato dobijem udarac u oko. Čovjek nikad da se nauči pameti.