Ne mogu, a da se ne zapitam šta i kako rade u životu ljudi koji na netu, konkretno you tube, oduševljavaju ili zgražavaju narod? Od čega žive? Ako se samo o sebi brinu kako i odakle crpe one nevjerojatne ideje? Jest da su nekad na granici između normalnog i bizarnog da ne kažem nenormalnog, ali opet otkud ih crpe?

Ima onaj jedan, ne znam kako se zove, ali došao je na ideju da pod vodom razbije jaje i s njim izvodi neke kerafeke ( valjda sam ovo ispravno napisala). Drugi  opet izvodi neku zezu s colom i balonom. Ima toga još. Nakon nekog vremena dosadi to gledati, barem meni. I onda ja kontam otkud njima toliko slobodno vrijeme, imaju li ikakvih obaveza, kako mogu sebi priuštiti da sjede i izmišljaju i smišljaju šta još nismo vidjeli, a bilo bi zanimljivo? Ili su do tih ideja došli slučajno? Dobro, malo je nevjerojatno da bi neko pored bazena lupao jaja za kajganu, pa mu jaje slučajno upalo u bazen i on onda skočio za njim da ga spase, nehotice ga pljesnuo rukama, a ono se raspršilo u komadićima baš poput balona. I onda skonta da bi narod to volio vidjeti. Vrati se gore po drugo jaje i eto ga! Video je rođen!

Nije ovo prvi put da ja razmišljam o onima koji žele biti zapaženi po svaku cijenu. Davno prije interneta, odnosno ovog kakvog mi znamo,  pitala sam se gdje žive Plejbojeve zečice kad ostare? Smijte se koliko hoćete. Zaista jesam. Samo da napomenem da nikad nisam uzela u ruke neki takav časopis. Moje znanje o njima bilo je sa posljednje stranice dnevne štampe (čitaj: Dnevnog avaza)  i tv-a. Tamo su veličane, predstavljane kao žene kojima je svijet pod nogama. Ja bih im taman zapamtila imena, a one nestanu. Kao da su znali šta se pitam nedavno na jednom portalu koji nije bio naklonjen takvoj vrsti stanovnica ove planete  nađoh članak baš tako i naslovljen. Saznala sam gdje žive. Šta da kažem? Tuga i čemer. Ne moram detaljisati. Uostalom to nikog ne zanima.

Baš kad sam završila s pisanjem zaključih da ove dvije skupine koje sam pomenula nemaju ništa zajedničko osim što žele privući pažnju. Prvi umnim, a drugi fizičkim egzibicijama. Al eto nađoše se zajedno. Valjda će neko napisati članak i o ovima prvima da se više ne pitam.

Cijeli svijet, odnosno dio svijeta osim Bliskog istoka, zgražava se nad arapskim nedostatkom solidarnosti prema sirijskim izbjeglicama.
Gdje piše i ko kaže da Arapi, a ovdje se uglavnom misli na Saudijsku Arabiju, Katar, UAE tj. najbogatije na tom dijelu Azije, moraju biti emotivni prema ostatku kontinenta? Uostalom, Amerika je uz pomoć UK i zakuhala sve što se tamo dešava nije Arabija, pa zašto se sad očekuje od ovih da pruže utočište Sirijcima? Zašto bi oni hladili kašu koju je skuhao zapad i samim tim se uvlačili u sukob koji im ne treba?  Da ne pominjem kulturološke,  vjerske i političke razlike između njih. Ali to niko ne gleda. Za većinu su svi isti i svi Arapi. Kad u Mađarskoj ostane zatočeno hiljade izbjeglica niko ne govori “mađari im ne daju dalje” već Mađarska vlada im ne da dalje. Napravi se jasna govorna granica i odvoji vlada od naroda kao da samo vlada ima nešto protiv izbjeglica dok ostalom narodu punom saosjećanja ne smetaju. Kad nastanu neredi u Saksoniji opet su to extremni ultradesničari, dakle nikako Nijemci već skupina, manjina ultradesničara koji mogu, ali i ne moraju biti Nijemci. A Arapi su Arapi. Svi isti i svi isto misle, ako uopće misle.

Prije nekoliko dana sam , naravno na Al jazeeri, gledala neki prilog o Sirijcima u Turskoj, odnosno jednom paru. Oboje su učesnici onog famoznog Arapskog proljeća. S oduševljenjem su dočekali strane agitatore i plaćenike i izišli na ulice. Jedva dočekali prvi sukob. Ali poslije prvog došao je drugi, pa treći, pa… Naravno, nisu oni japija za duge i iscrpljujuće bitke te su kao i bezbrojni pioniri tog famoznog pokreta pokupili sidro i pobjegli iskoristivši situaciju blagovremeno poput našeg Aldina Širanovića. I baš kao i on iz udobnosti stana u Grazzu, oni iz udobnosti turskog stana i primajući tursku plaću, uživajući u turskom moru sanjaju slobodu za Siriju. Samo sanjajte. A oni koje ste uvukli u taj jad i rat ni krive ni dužne ostavili ste tamo. Važno da ste vi svoju gu*icu izvukli i da i sad sanjate. Od toga će sigurno sirijska djeca ranjena, bez roditelja i bez krova mad glavom imati koristi.

Vjerojatno iz ovog što sam napisala da se zaključiti da smatram kako je Arapsko proljeće bilo veće od dva zla. Da, tačno to smatram. Uostalom rezultati se ne daju sakriti. Gledamo ih već nekoliko godina.
Isto sam rekla i kad je zapaljena zgrada Vlade u Tuzli. Isto sam rekla i za one nekakve anonimuse koji su se igrali vođe i koji se kao fol bore za narod, za bolje sutra:  da, zakuhajte i izvucite gu*icu, a da ja i moja sestra i moj muž i mnogi drugi koji nemamo kome ostaviti bolesne roditelje i moramo ostati ovdje htjeli ne htjeli ponovo iskišemo kao što smo kihali od 92-96. Ne, ne bojim se ja. Samo neću da mi vođa bude nego s petljom i istrajnošću ni blizu moje. A o moralu da ne govorim.