Danas sam odlučila da, počev od moje sljedeće posjete Gradskoj biblioteci i nakon preporuke mog cijenjenog prijatelja bibliotekara, svaku preporučenu knjigu otvorim i ako je pisana fontom manjim od dvanaestice istu ne uzmem.
Smorila me njegova posljednja preporuka Zov kukavice. Knjiga je napisana na 504 stranice vjerojatno osmicom. Mislim zaista da je imala 1500 stranica dvanaestkom da bih je ko od šale i brže pročitala nego sam ovu. Najgore je što sam se nakon prvih nekoliko stranica navukla i nisam mogla prestati. A sitno da Bog sačuva. Trebalo bi zabraniti štampati knjige ovako sitnim slovima. Knjiga treba da odmori, razonodi, poduči, a u mom slučaju sve je palo, pa čak i vrhunski obrađena priča u drugi plan jer samo znam da sam se namučila škiljeći. Ok, trebaju mi naočale sa većom dioptrijom, ali ne baš tolikom da mi učine ugodnim čitanje ovog sipora. Čini se da ću zbog ovih problema napraviti krug u čitanju i vratiti se tamo odakle sam počela: na slikovnice.

Često, ali ne prečesto odlazim u Mostar. To je kanton mog rođenja. To je grad kojeg sam, iako u njemu nisam živjela znala i uzduž i poprijeko. To je grad u kojem sam prvi put osjetila, možda je bolje reći namirisala, nadolazeću buru. I zaljubila se u taj miris.
Čak sam otišla u Mostar 1994 i prelazila preko one ljuljajuće konstrukcije iznad Neretve.
Zaista sam voljela i Neretvu i Mostar i Blagaj i Konjic i Čapljinu i cijelu Hercegovinu.
Ipak…
Uvijek mora postojati ono “ipak” kad govorimo o našoj državi.
Kao što rekoh u tom kantonu sam rođena. Često moram “ganjati” neku papirologiju. I to je ono zbog čega ne želim u Mostar, u Hercegovinu. Na svakom mjestu na kojem sam se morala obratiti naišla sam i nailazim na prepreke. Službenici kao da jedva čekaju da im posao tj. papir ispadne iz ruke. I ne čitajući naprave problem.
U Mostaru ništa, ama baš ništa ne mogu završiti. Kao da mi se svete što ne dijelim njihovu sudbinu i što nisam ostala tu da me drže za taoca oni iz njihovih je*enih gradskih vlasti pa bili iz SDA ili HDZ-a. U svom ganjanju papira koji su meni potrebni, a nikome drugome niti štete niti koriste nisam naišla na situaciju da osjetim, ono zaista osjetim da se trebam nekome zahvaliti.
Pokušajte samo iz ZK ureda u Mostaru zatražiti izvadak. Uredno platite taksu i očekujete da ćete dobiti isti onakav kakav izdaju u Sarajevu. Hoćete, kako da ne? Dobijete nešto što odražava stanje kako je bilo sedamdesetih i to ranih sedamdesetih. Kao da avio- snimanja nikad nije ni bilo. Da bar koriste stare Austrougarske knjige bolje bi bilo. Onda tražite u Gradskoj upravi prijepis građevinske dozvole. I tu uredno platite taksu i dobijete odgovor da nemaju ništa. Nakon toga probajte u Arhivi grada Mostara. Bez takse ni zahtjev nećete predati, a onda će vam odgovoriti da nemaju podataka za općinu Čapljinu. Kad ponovo napišete da vam treba za grad Mostar, a ne Čapljinu onda odgovore istim aktom samo umjesto za Čapljinu kažu da nemaju za Mostar. Probajte, ukoliko imate želju naravno, upisati u knjigu državljana djecu rođenu u Njemačkoj. Tad će se iskomplikovati sve što je negdje rutinski posao da bez drugostepenog nećete ništa riješiti.
Svi kao da su ljuti na sve. Kao da se nadmeću ko će više naroda istjerati iz Mostara. Uskoro će Mostar samo turisti pohoditi, a mi koji bi trebali biti češći od turista zaobilazićemo ga u širokom luku. Možda neko ima boljih iskustava. Ovo su moja i zaista nisu ugodna.

Ljuta sam na Mostarce. Ljuta sam i ogorčena, ne na vlast, nego i na službenike i na narod koji sve to trpi.

Završit ću rečenicom koju sam za ovu priliku prekrojila: Mostar je divan grad. Šteta što je dat Mostarcima.