Sutra je Kurban – bajram. Dragi moji blogeri mogla bih vam pričati kako sam sinoć oko ponoći ispekla baklavu. Ali neću. Jer šteta je o Bajramu pričati u tako prozaičnom kontekstu. Bajram je puno više. Bajram je Bajram. Barem meni.
Zato, reći ću vam samo  Bajram Šerif Mubarek Olsun svima kojima je Kurban – bajram zaista Bajram. Živi i zdravi bili i u rahatluku baklave jeli.

U martu ili aprilu 2001 godine na “naselje” dobijem multipraktik i to jednu od onih skupih, jakih i svestranih mašina.

Narednih dana i to prilikom prve upotrebe povrijedim ruku onim noževima, sjekačima svega i svačega. Zaradim  šest konaca i nekoliko dana poluinvalidskog života. Još se sjećam kad sam došla na tadašnji CUM, a sadašnji KUM dežurni medicinar, inače asistent poznatog hirurga me pitao jesam li se povrijedila cikularom. Cikularom!? Poslije mi se izvinjavao jer je prije mene gotovo istu povredu  sanirao ženi kojoj je cikular zakačio ruku.

Tada moj muž u osvetničkom žaru ( tad smo još bili prilično svjež bračni par)  nekim predmetom istupi one noževe i multipraktik je od tada služio samo za pravljenje šlaga. A i na taj angžman je morao pričekati nekoliko godina. Ostali dodaci uredno su stajali neotpakovani. Sve do prije nekoliko dana.
Pred mogućnošću da ručno sjeckam, kriškam, meljem sve ono što mi je trebalo, a trebalo mi je svašta, sjetim se multipraktika.
Pa ljudi moji kako sam ja živjela bez njega sve ove godine!?
Kako mi je svakodnevni domaćićki život bio isprazan i otužan!? Dođe mi da plačem za propuštenim prilikama. Ajdede, šalim se. Ali zaista je to dobra stvarčica. Valjda me neće ponovo dočekati na nož.