Ne mogu, a da se ne zapitam šta i kako rade u životu ljudi koji na netu, konkretno you tube, oduševljavaju ili zgražavaju narod? Od čega žive? Ako se samo o sebi brinu kako i odakle crpe one nevjerojatne ideje? Jest da su nekad na granici između normalnog i bizarnog da ne kažem nenormalnog, ali opet otkud ih crpe?

Ima onaj jedan, ne znam kako se zove, ali došao je na ideju da pod vodom razbije jaje i s njim izvodi neke kerafeke ( valjda sam ovo ispravno napisala). Drugi  opet izvodi neku zezu s colom i balonom. Ima toga još. Nakon nekog vremena dosadi to gledati, barem meni. I onda ja kontam otkud njima toliko slobodno vrijeme, imaju li ikakvih obaveza, kako mogu sebi priuštiti da sjede i izmišljaju i smišljaju šta još nismo vidjeli, a bilo bi zanimljivo? Ili su do tih ideja došli slučajno? Dobro, malo je nevjerojatno da bi neko pored bazena lupao jaja za kajganu, pa mu jaje slučajno upalo u bazen i on onda skočio za njim da ga spase, nehotice ga pljesnuo rukama, a ono se raspršilo u komadićima baš poput balona. I onda skonta da bi narod to volio vidjeti. Vrati se gore po drugo jaje i eto ga! Video je rođen!

Nije ovo prvi put da ja razmišljam o onima koji žele biti zapaženi po svaku cijenu. Davno prije interneta, odnosno ovog kakvog mi znamo,  pitala sam se gdje žive Plejbojeve zečice kad ostare? Smijte se koliko hoćete. Zaista jesam. Samo da napomenem da nikad nisam uzela u ruke neki takav časopis. Moje znanje o njima bilo je sa posljednje stranice dnevne štampe (čitaj: Dnevnog avaza)  i tv-a. Tamo su veličane, predstavljane kao žene kojima je svijet pod nogama. Ja bih im taman zapamtila imena, a one nestanu. Kao da su znali šta se pitam nedavno na jednom portalu koji nije bio naklonjen takvoj vrsti stanovnica ove planete  nađoh članak baš tako i naslovljen. Saznala sam gdje žive. Šta da kažem? Tuga i čemer. Ne moram detaljisati. Uostalom to nikog ne zanima.

Baš kad sam završila s pisanjem zaključih da ove dvije skupine koje sam pomenula nemaju ništa zajedničko osim što žele privući pažnju. Prvi umnim, a drugi fizičkim egzibicijama. Al eto nađoše se zajedno. Valjda će neko napisati članak i o ovima prvima da se više ne pitam.

Cijeli svijet, odnosno dio svijeta osim Bliskog istoka, zgražava se nad arapskim nedostatkom solidarnosti prema sirijskim izbjeglicama.
Gdje piše i ko kaže da Arapi, a ovdje se uglavnom misli na Saudijsku Arabiju, Katar, UAE tj. najbogatije na tom dijelu Azije, moraju biti emotivni prema ostatku kontinenta? Uostalom, Amerika je uz pomoć UK i zakuhala sve što se tamo dešava nije Arabija, pa zašto se sad očekuje od ovih da pruže utočište Sirijcima? Zašto bi oni hladili kašu koju je skuhao zapad i samim tim se uvlačili u sukob koji im ne treba?  Da ne pominjem kulturološke,  vjerske i političke razlike između njih. Ali to niko ne gleda. Za većinu su svi isti i svi Arapi. Kad u Mađarskoj ostane zatočeno hiljade izbjeglica niko ne govori “mađari im ne daju dalje” već Mađarska vlada im ne da dalje. Napravi se jasna govorna granica i odvoji vlada od naroda kao da samo vlada ima nešto protiv izbjeglica dok ostalom narodu punom saosjećanja ne smetaju. Kad nastanu neredi u Saksoniji opet su to extremni ultradesničari, dakle nikako Nijemci već skupina, manjina ultradesničara koji mogu, ali i ne moraju biti Nijemci. A Arapi su Arapi. Svi isti i svi isto misle, ako uopće misle.

Prije nekoliko dana sam , naravno na Al jazeeri, gledala neki prilog o Sirijcima u Turskoj, odnosno jednom paru. Oboje su učesnici onog famoznog Arapskog proljeća. S oduševljenjem su dočekali strane agitatore i plaćenike i izišli na ulice. Jedva dočekali prvi sukob. Ali poslije prvog došao je drugi, pa treći, pa… Naravno, nisu oni japija za duge i iscrpljujuće bitke te su kao i bezbrojni pioniri tog famoznog pokreta pokupili sidro i pobjegli iskoristivši situaciju blagovremeno poput našeg Aldina Širanovića. I baš kao i on iz udobnosti stana u Grazzu, oni iz udobnosti turskog stana i primajući tursku plaću, uživajući u turskom moru sanjaju slobodu za Siriju. Samo sanjajte. A oni koje ste uvukli u taj jad i rat ni krive ni dužne ostavili ste tamo. Važno da ste vi svoju gu*icu izvukli i da i sad sanjate. Od toga će sigurno sirijska djeca ranjena, bez roditelja i bez krova mad glavom imati koristi.

Vjerojatno iz ovog što sam napisala da se zaključiti da smatram kako je Arapsko proljeće bilo veće od dva zla. Da, tačno to smatram. Uostalom rezultati se ne daju sakriti. Gledamo ih već nekoliko godina.
Isto sam rekla i kad je zapaljena zgrada Vlade u Tuzli. Isto sam rekla i za one nekakve anonimuse koji su se igrali vođe i koji se kao fol bore za narod, za bolje sutra:  da, zakuhajte i izvucite gu*icu, a da ja i moja sestra i moj muž i mnogi drugi koji nemamo kome ostaviti bolesne roditelje i moramo ostati ovdje htjeli ne htjeli ponovo iskišemo kao što smo kihali od 92-96. Ne, ne bojim se ja. Samo neću da mi vođa bude nego s petljom i istrajnošću ni blizu moje. A o moralu da ne govorim.

Ne znam kako koga, al mene odavno počela nervirati sveprisutna manija fotografiranja. Mislim da niko nema ni približnu predstavu o tome koliko ima ličnih fotografija. Možda ima i neko istraživanje o tome, mada sumnjam da bi se iko smio upustiti u to. Odmah bi bio napadnut zbog kršenja pravila privatnosti i sličnih gluposti.
Koliko li se svakog momenta, mislim svakog momenta ovih posljednjih nekoliko godina s pojavom pametnih telefona i drugih pametnih uređaja, napravi fotografija koje niko nikada neće pogledati? Kud god čovjek da krene naleti na nekakve foto sesije, sebiće i sl. Ne mogu da vjerujem da neko zaista sve to i gleda iz prostog razloga što bi za pregled svih tih zabilježenih trenutaka i izraza lica trebala mala vječnost. Da ne govorim o tome kako sve događaje, pa čak i naših najbližih gledamo preko posrednika: objektiva. Dijete razmotava rođendanski poklon, a mama slika ili snima. Ruke zauzete pa dijete niti može zagrliti niti učestvovati u njegovom oduševljenju. Nevjerojatno je da se čak i povrede lakše ili teže foto dokumentiraju. Čak i tužne situacije zahtijevaju stalnu pripravnost. Mora se uslikati suza u oku ili snužden izraz lica. O bizarnim situacijama i bjesomučnom fotografiranju istih da i ne govorim. Takvih je najviše. Mnogi to podijele na netu. Ipak, najviše ih, po mom mišljenju ostane zaboravljeno i zakopano u memoriji uređaja, a da ih niko nikada nije pogledao. Ne mogu, a da ne zamislim kakav bih problem organizacione prirode imala, konkretno ja koja inače nisam u kategoriji naročito efikasnih fotografa, kad bih materijalizovala sve one fotografije koje sam snimila. Gdje bih smjestila sve te albume? A tek par mojih poznanika koji u mobitelima imaju preko hiljadu i tri stotine fotki. (!?)
Pitam se da li je uopće ekološki prihvatljivo postojanje tolikog broja fotki pa čak i u digitalnoj formi? Gdje ide, gdje se skladišti taj virtualni materijal? Jesmo li sigurni da je skroz bezopasan? Dobro de, sad zvučim kao jedan od onih ćaknutih naučnika ili kvazi naučnika što u svemu vide opasnost i kojekakve teorije. Al ipak se pitam…
Juče sam bila na rođendanskoj zabavi. Kćerkica mojih prijatelja napunila je dvije godine. Kad je mama donijela tortu svi su se pretvorili u fotoreportere i to bez granica. Neki čak i sa dva mobitela snimaju, slikaju, bljeskaju…To im valjda neki izraz oduševljenja, šta li? Isto to su radili i za prvi rođendan. Razmišljala sam da ih , onako iz zafrkancije, ali s ozbiljnim izrazom lica pitam za prošlogodišnje fotografije. Sigurna sam da ih od momenta kad su snimljene većina nije ni pogledala. Vjerojatno bi rekli da su mijenjali telefon ili karticu ili bilo šta drugo što je moglo premjestiti ili uništiti fotke. Al hajde neka ih. Inače, dragi su to ljudi, al brate pretjeruju. Gledaj, uživaj i zapamti, pa nije to nikakvo mudro slovo. Kako su ljudi živjeli do prije, recimo, dvadeset godina? Zar i sretne događaje svojih najbližih, a kojima smo čak i prisustvovali, da gledamo i pamtimo s fotografija jer smo bili zauzeti namještanjem rezolucije, ugla i traženja savršenih poza, pa smo propustili stvarno učešće u tim trenucima?
Šta da izgubiš uređaj ili iz nekog razloga ostaneš bez jednog od naloga na netu pa nemaš pristup fotografijama? Da li bi mogao reproducirat događaj u svojoj glavi? Teško. Bio si, al kao da nisi…
I čemu ta opsjednutost bilježenjem svega i svačega? Možda podsvjesna želja da se zaustavi vrijeme, zaustavi trenutak, pohrani u ovom obliku, nek se nađe, jer…Jer nemamo povjerenja u svoj mozak.
Al nismo mi krivi. Tako su nas učili i naučili.

Znate one situacije kad ne znate šta biste rekli? Odnosno, svašta biste rekli, al nemate kome. Ko vas čuje ne tiče ga se. Koga se tiče niti čuje niti haje niti hoće da haje.

Rijetko sam na fb, a sinoć sam shvatila i zašto. Dođe mi poziv-obavijest da potpišem peticiju protiv emitiranja Big Brothersa. Peticiju!? Ma daj, molim te…
Nisam znala šta bih odgovorila, pa sam pisala i brisala i na kraju samo rekla: “predlažem da promijenite kanal, biće učinkovitije”.

I zaista, da samo njih 80 000 koliko kažu da ih je do juče potpisalo peticiju promijeni kanal i ne gleda taj idiotluk ne bi Big Brothers bilježio rekordnu gledanost u svakoj sezoni.
Zamislite da se javno objave domaćinstva koja prate pomenuti sadržaj koliko bi bilo na spisku onih koji su potpisali peticiju. Haha nema ništa od toga, znam,  ali ništa me ne sprečava da zamislim kako bi se “vadili”: “ma ja slučajno prebacio…”, “komšinica došla i hoće da gleda, ja inače to ne gledam…” i ko zna kakvih još isto tako maštovitih pravdanja.
Pa ko ga onda gleda?

Vrijeme prolazi. Prilično je smiješno i izgovoriti ovu frazu, a još smješnije ako je onaj ko ju je izgovorio pri tom mislio kako  izgovara neku veliku mudrost. Vrijeme je oduvijek prolazilo. Zašto ne bi i sada u ovom koje zovemo naše vrijeme? Uostalom kakav bi to poredak bio da se ne kotrlja. A to što se nama, kad prebacimo onu neku deseticu, čini da brže prolazi nego prije nekoliko godina to je do nas. Subjektivan osjećaj. Ubjeđuju me da nije. Kažu da svima vrijeme brže prolazi sada  nego npr. prije desetak godina, a da ne govorimo kako je vrijeme imalo laganiji tempo i kretalo se manjom brzinom prije rata. Tvrde da sad i djeci vrijeme brzo prolazi. Možda. A možda je to zato što djeca nemaju vremena biti djeca nego su zaokupljena ispunjavanjem ambicija svojih roditelja i onog što se zove društvo. Postalo je nedopustivo da djeca tokom raspusta budu djeca i budu na raspustu. Moraju imati neke sadržaje. Jer to zahtijeva sadašnji trend. Ako želiš biti spreman i konkurentan na tržištu rada za deset-dvadeset godina moraš ulagati u sebe. Možda i mora. Možda ja jedina mislim da osim rada, reda i discipline čovjek mora ili barem treba imati i neku uspomenu koja se ne tiče niti škole, niti treninga, niti neke druge obuke. Možda da se djeca provesele i onih dana između dva rođendana ne bi se toliko pažnje posvećivalo baš tom danu? Ja, inače , od sedme godine nisam taj dan ni primjećivala. Isti kao i drugi. A i šta ću ga ja sama obilježavati kad je svačiji. Svih školaraca. Ipak, ponekad, ali samo ponekad kupila bih bonbone i počastila drugove. Kasnije sam ih častila sokom i kafom.Tek da dokažem da nisam škrta. A onda sam i to prestala.

Do pojave facebooka samo su najbliži nazivali ili slali poruke. Hvala im, ali i da nisu ne bih se naljutila. Nije da se ja bojim godina. Uostalom rođendane sam željno iščekivala do neke osamnaeste, devetnaeste godine jer je to bila neka minimalna granica koju moram preći da bih zakoračila u svijet odraslih. Naglašavam, nije mene privlačio svijet odraslih na način da radim šta rade oni. Mene je privlačila samostalnost koju taj svijet donosi. Kasnije sam shvatila da sam samostalna postala mnogo ranije i da nisam imala razloga toliko željeti taj zakonski minimum.

Sad ne žudim ni za samostalnošću ni za čestitkama. Sad, kad sebi čestitam rođendan, to radim da bih bila svjesna gdje sam i šta sam. Da slučajno ne podjetinjim i ne počnem se ponašati kao one čvakaste žene, majke, supruge koje u tim godinama shvate da su nešto ( što samo one znaju šta) propustile i da treba nadoknaditi. Ili one što u jednom periodu  zaključe da su obavile svoje i da mogu u hladovinu i čekati. Šta? Ne usuđujem se reći.Ja bih voljela naći i upraviti sredinom: biti svjesna godina , a istovremeno znati iskoristiti ono što sam sakupila putujući kroz njih. Biti svjesna na način da još nije sve gotovo i da mogu još sanjati i snove ostvarivati. Realno od onih djevojačkih i studentskih ostala su mi dva. Prvi je da napišem i objavim knjigu. Drugi je da posjetim Saharu i proputujem je na devi. Kako je krenulo izgleda da za prvi imam vremena. Za drugi je malo vjerojatno da će se ostvariti. Imam ja i jedan nijjet, ali to je nijjet i njega nikom ne pominjem. Nadam se da će se usput još nešto, neki san, neki cilj roditi, nešto što nije svakodnevno, a ipak je vrijedno. Ostalo neka se kotrlja. Od godine do godine. Od uspomene do uspomene.

Sretan meni moj rođendan