Ne dešava se stalno, mada u posljednje vrijeme sve ćešće, da mi telefon zazvoni u pola osam ujutro.
Prva pomisao i prije nego dotaknem slušalicu je: “Bože, molim Te, neka mi jave da je umrla u snu. Neka nije drugačije…”.
Jer sve drugačije ovako rano može biti samo loše.
Nakon nekoliko minuta čujem da je uznemirena i da želi da ide roditeljima koji su umrli i to majka prije trideset, a babo prije dvadeset i četiri godine.
Hoće u kuću svog djetinjstva koje već odavno nema.
Umirim je malo. Pričam da oni trenutno nisu tamo i da ću joj javiti kad se vrate pa neka onda ide. Neka sjedi tu, pored telefona.
Vjeruje mi.
Taj dan znam da moram zvati svakih pola sata. Nema te obaveze ni posla ni moje potrebe koji su taj dan bitniji.
I stalno pričam istu priču.
Onda sljedećeg dana, iako sve rjeđe, bude sabranija.
Tad me uhvati osjećaj krivnje i gađenje prema samoj sebi zbog onih misli.
Znam kad jednom ode više se vidjeti nećemo.
Znam da ću žaliti za onim divnim, a vjerojatno i ovim teškim vremenima. Možda čak neće ni izgledati ovako teška kad prođu.
Ako prođu.
Znam da ću žaliti, ali čini mi se da ću, ako bude po redu i ode prije mene, osjetiti olakšanje. Jer, ovo je strašno, strašno…