Budimpešta, Kečkemet…

3

Nepregledna ravnica. I vrućina. A ja sam insistirala na jaknama…Sin je sarkastično pitao da li da ponesemo i skafandere?

Kečkemet

Nažalost, ovaj grad nam je bio samo prenoćište. Naš cilj je bila Budimpešta i nismo imali vremena za detaljniji obilazak Kečkemeta. Kako smo usput potrošili puno vremena, shvatili smo da ćemo u hotel stići prilično kasno te da vjerojatno, u nedjelju uveče, nećemo imati neki izbor što se hrane tiče. Zato smo u Osijeku u Mlinaru pribavili zvrčiće sirnice te neke slastice za ponijeti. Inače, sviđaju mi se njihova peciva i kad god ne znam šta ću jesti, a Mlinar je u blizini, ja trknem tamo. Hotel je bio bolji nego sam se nadala. Stara zgrada u  centru Kečkemeta sa potpuno renoviranim i sad novim enterijerom. Za čistoću  smo im na Bookingu ostavili najvišu ocjenu.

Kečkemet, barem ono što smo u toku dvosatne šetnje mogli vidjeti je lijep grad. Jest da nije metropola, ali me iznenadio manjak šetača. Noć je bila topla i u Sarajevu nakon duge zime sve izvrvi napolje, a ovdje ih je bilo iznenađujuće malo.  Ono što me vratilo u grad mog djetinjstva ( jer to nije Sarajevo) jesu panoi u centru grada sa slikama maturanata i njihovih profesora. Zaista slatko.

Budimpešta

Budimpešta je predivna. Ok,  ja jesam od onih što u svemu i traže i vide ljepotu, ali zaista je predivna. Moja sestra koja je proputovala cijelu Evropu uzduž i poprijeko kaže da joj je ovaj grad na Dunavu najljepši. Tog dana Dunav i nije bio naročito plav kakav je bio kad smo mjesec ranije putovali u Njemačku. Svejedno je lijep.

Po mom planu prvo smo trebali zadovoljiti turističke apetite najmlađeg člana. Kćerka je željela posjetiti Tropikarium. Ko nije bio tamo, samo da napomenem da se ovaj fantastični akvarijum nalazi u tržnom centru Campona. Gdje i koji dio grada ne znam jer nas je do njega dovela gospođa navigacija. Karta je skuplja nego što mi je google prethodne većeri rekao. Za odrasle 2600 forinti, a za one do 18 ili 17 godina, nisam sigurna, 2000. Hajde, šta se može. Nije ni ovo svaki dan.

Uostalom još smo samo imali u planu platiti ulaznice za Groupama Arena, stadion Ferencvaroša. Nismo je platili jer je stadion zbog praznika bio zatvoren.

U Tropikariumu je strašno vruće, a pored ajkula, krokodila i ostalih egzotičnih životinja i životinjica najviše vremena smo proveli ispred nekog insekta za kojeg piše da je tu, al da ima sposobnost kamuflaže. Meni je ličio na bogomoljku, mada mu je porijeklo s južne hemisfere i to negdje s nekih otoka oko Australije. Tražeći među lišćem tog zabušanta nisam mogla, a da ne primijetim da je Tropikarium pun gosta sa Balkana.

Kako nismo imali vremena istražiti restorane, odlučili smo da jedemo brzu hranu. Dakle Mc i prijatelji. Nije problem, svakako to rijetko jedemo kod kuće, a ovdje ih ima na svakom koraku.

Ono što nam se pokazao kao problem jest naša navika da uvijek i svugdje plaćamo kešom. Ja inače preferiram taj način jer imam kontrolu potrošnje. E, sad je to bio probvlem jer naravno kao i u svakoj iole ozbiljnijoj državi jedino platežno sredstvo je domaća valuta. Razmijenili smo nešto novca u mjenjačnici i shvatili da ćemo prekršiti pravilo i ostatak plaćati karticom. Za ovakve poput mene prepaid kartica je zakon.

Vozeći uz sami Dunav prema našoj sljedećoj destinaciji, a to je Buda castle, morali smo zastati i diviti se ovoj ljepoti. Muž je ovdje bio prije nekih petnaest godina, ali kaže da nam ne bi mogao biti vodič. Nije zapamtio ni Budimpeštu ni Dunav ovako velikim i lijepim. Ono što nas je iznenadilo jest da na tim parkinzima nema parking aparata. Da li se parkin plaća ili ne mi ne znamo jer mi niti smo čuli niti vidjeli  da to neko radi. Najradije bismo šetali, ali nismo imali vremena za to pa smo na Buda castle krenuli autom i to s namjerom što više se popeti. Popeli smo se na vrh. a za neko dvosatno ili malo duže zadržavanje platili smo nekih tri i pol KM.

Budimski dvorac je impozantan. Zaboravih reći da smo ranije, sa zemlje gledali zgradu Parlamenta. Ipak impozantnija je kad se gleda sa ovog dvorca.

Budim je brežuljkasti dio, gust i zelen. S druge strane je prostrana Pešta. Šteta je samo ovdje doći na kratko kao što smo mi. Ipak, uspjeli smo da vidimo neke prelijepe stvari.

Takav je i Most slobode.  Muž je predložio da ovdje dođemo kad se upale svjetla. Poslije večere u Corvin plazzi vratili smo se u ovaj dio i pridružili se brojnim šetačima. Ovaj most dugačak 333,6 m prešli smo pješice s namjerom da idemo drugom stranom do Lančanog mosta, pređemo most i vratimo se. Most slobode prepun je šetača, a i automobila. Vibracije vas svakako posjete da ste iznad najveće evropske rijeke. Ono što mi je bilo baš onako mladalački i opušteno je kačenje odnosno penjanje mladih po ovom mostu. I moja djeca su se penjala. I mene je želja povukla, ali sam se pobojala da to neću uspjeti učiniti kao nekada i da ću postati predmet šale. Vjerujete, to u mojoj porodici nije nikako dobra i bezazlena stvar.

Nekako smo se odvojili od mosta i produžili dalje pored Dunava punog brodova. Zanimljiva stvar je da ljudi silaze i opušteno sjede na prilično strmim  mjestima vrlo blizu rijeke.

Procjena nam je bila slaba. Jedva smo stigli do Elizabetinog mosta, a grmljavina je počela. Prešli smo most i vratili se pred hotel Gellert gdje smo ostavili auto. I tek što sam u prtljažnik smjestila stvari i zatvorila ga , na Budimpeštu se osuo grad. Mileći i probijajući se kroz jezerca vode izišli smo na auto put za Kečkemet. Budimpešta je ostala iza nas kao i brojne munje koje su je dodatno osvejetljavale.

 

2 thoughts on “Budimpešta, Kečkemet…

Comments are closed.