Jeste li ikada živjeli s hipohonderom? Ili barem bili u društvu s njim? Poznavali ga? Slušali ,ne 24 već 25 sati dnevno svih sedam dana u sedmici , 365 dana u godini o njegovim/njenim zdravstvenim tegobama koje niko nema osim njega/nje? A boli ga/nju sve i svašta : probadanje u grudima, glavobolja na sto načina, a svaka specifična i svaka za istraživanje, utrnule noge, ukočeni zglob sad na ruci, sad na nozi, mučnina, visoki pritisak, suha koža…A kad je sve to već iscrpljeno onda o zatvoru da prostite kojem su uzrok neki lijekovi.

A kada doktori , zatrpani silnim žalopojkama i problemima odustanu od postavljanja dijagnoze, onda pacijent tj. hipohonder postavi dijagnozu sam sebi. Obično je to neki tip raka. Što teže to bolje.

Jeste li kad morali pretresati tovar lijekova koji se nabavljaju neselektivno i to po mogućnosti što skuplji to bolje, jeste li svakodnevno obijali hitnu i klinike javne i privatne?

Jeste li bili u situaciji da vam taj hipohonder preuzme kontrolu nad životom pa vas počne zivkati na posao da pod hitno dođete kući jer ona/on umire? Ili da mjesecima ne možete dobiti dva-tri sata vremena da obnovite dokumenta?

Jeste li ikada imali želju da tog hipohondera protresete i naredite mu da se već jednom opredijeli za bolest koja će  ga mučiti i da prestane mučiti vas? Jeste li?

I ma koliko doktori svih profila, psiholozi i nadriliječnici tvrdili da je hipohondrija bolest, jer tvrde da hipohonder ne laže, on stvarno osjeća bol, ja tvrdim da je hipohondrija čisti bezobrazluk.

Bezosjećajnost. Sebičnost.

Hipohonderu nikad nije dosta. Nikad ne možete učiniti da bude zadoovoljan. Potrošite silni i novac i vrijeme za njegovo zdravlje, a on hoće da obavi još i još pretraga i to onih najskupljih. A kad nalazi budu ok onda tvrdi da doktori pojma nemaju i mijenja i doktora i kliniku.

Pa ispočetka.