Najbolja psihoterapija je pogledati u kinu  film. I to crtani. I to “Minions”. Ili Malce ako se kome više sviđa. Kokice, i smijeh. Šta treba više? Jedino su mi one naočale bile prljave pa tri minute ništa nisam vidjela dok nisam skontala razlog. Nisam imala pri ruci vlažnu maramicu, al snašla sam se. I uživala.I došla u stan kao preporođena.

Poslije se ulogujem na facebook.  I to  nakon dugo vremena. I odmah mi u oči udari kćerka moje poznanice. Iizbacila slike s momkom, pa se grle, pa se ljube, pa smiju…Ispod izjave ljubavi: “<3 <3 <3 najdraža <3 <3 <3” , a ona uzvraća “Ljubimmmmm bebu svoju”. Uzgred beba ima oko 80 kg. A svaku sliku lajka mama i komentariše: “Lijepa moja djeca”, “Najljepši moji” , ” Ljubi mama lutke svoje” … Zasvrbiše me prsti i napisah: “halo ba, ženo, olabavi malo! Kako su se cure poudavale prije facebooka? I šta će one žene koje imaju kćerke, a nemaju profil na fejsu!? kako da promovišu kćerke? Cccc…”  Ipak odustanem. Ne treba mi neprijatelj. A za svaki slučaj da ne bih došla u iskušenje odlogujem se. Nisam ja ljubomorna na tuđu sreću, al zbilja mi želudac, a ni prsti ne bi mogli podnijeti još jednu mamu s tolikim izljevima ljubavi. Bogami kao da je prodaje. A kao da vidim tamo iza zatvorenih vrata vrište jedna na drugu kao i većina majki i kćerki.

Baš mame znaju nekad pretjerati. Bolje da sam još uvijek pod dojmom minionsa.