Nekad sam u srednjoj školi željela biti novinar. Pravi pravcati. Ne ona piskarala iz AS-a ili današnjih portala što im je krajnji domet pisati ko je s kim i

kakve je boje intimno rublje nekakve anonimne učesnice jednog od onih rijalitija što nam ih iz Srbije šalju.

Željela sam biti novinar onakav kakve danas zovu društveno angažiranim, novinar koji će pomoći da seneke stvari sagledaju, neke saznaju, nekom

pomogne, pa čak sam željela biti i ratni izvještač.

Kasnije je kao i kod mnogih tinejdžera ambicija mutirala i u profesionalnom smislu postala sam to što jesam.

Ipak, snova se još sjećam.

Drago mi je što sam odustala od tog poziva. Čast novinarima tj. pravim novinarima.

Ipak, moja gledanja na taj poziv dobila su žestok zaokret. Nekad sam mislila da je biti novinar i poštovano i hrabro pa čak i humano. Danas mislim da je

samo hrabro i glupo. Ne u smislu da su npr. ratni izvještači glupi, da su glupi novinari- istraživači koji pišu o korupciji, ne, Bože sačuvaj, nego situacija u

kojoj su oni konkretno, može se nazvati glupom. Ili bizarnom. Evo i zašto.

Svakodnevno gledam svu ovu količinu depresive i jada po svijetu koju su zabilježile kamere i internet i svjesna sam da je to tek jedan mali dio. Ima toga

daleko više. Nešto niko nije vidio odnosno nema , što u organima gonjenja kažu, živog svjedoka, nešto su vidjeli mnogi,al ništa učinit ne mogu, a ima i

toga što vidi ko god hoće da vidi, a ni briga ga nije. Ovog posljednjeg je najviše.

Zato se u „svijet“, onaj koji svojim novcem i političkom moći može nešto učiniti, takav „svijet“ koji i vidi i čuje, al ne haje, ne treba uzdati.

„Svijet“ ne pomaže jer „tuđe ruke svraba ne češu“.

„Svijet“ gleda i pravi se da ne vidi. A ako i vidi ne dotiče ga. Jer taj svijet u čijim rukama su i novac i politička moć i od koga se pomoć očekuje, je

uglavnom kreator novog svjetskog poretka.

Primjer je Palestina. Svakog dana čitam i svakog dana gledam isto. Razlika je u broju ubijenih. Razlika je u broju onih (Jevreja) koji nasilno uz pomoć

policije ulaze u Al-Aksu. Njihova, palestinska, sudbina je ista iz dana u dan, iz generacije u generaciju. Onda pomislim: svaka čast novinarima na

upornosti. Jer, nije lahko pisati o nečem za što znaš da zanima samo onog ko ništa učinit ne može. Nije lahko ni agencijski,a ne ljudski srčano pisati i

izvještavati o napadima, zlostavljanjima, ponižavanjima ljudi kad znaš da i oni vlasnici medija za koji radiš, a koji su te poslali da izvještavaš, uglavnom i

sami podržavaju tu ubojitu politiku Izraela.

Nije lahko jer, imaš osjećaj da ti se čak ni ne smiju, nego podsmjehuju zbog tvoje naivnosti malog običnog čovjeka koji još uvijek vjeruje da „svijet to

neće dozvoliti“.

Nije lahko jer znaš da te osjećaj ne vara.

Al, ti nisi naivan ni glup, znaš da je tako, znaš da oni oholo uživaju u svojoj nedodirljivosti, znaš da ih možda čak i zabavljaš sa svojim iskrenim stavom,

al ipak pričaš i pišeš iako znaš da od tog nema ništa.

Pa kome se onda obraćaju ratni izvještači?

Nama, koji ništa učinit ne možemo osim da znamo za to. Da memorišemo.

A nije lahko ni nama čitačima jer osjećamo svu bol i nemoć nemoćnog čovjeka bačenog u arenu s divljim životinjama. Osjećamo, a ništa učinit ne

možemo.

Eto zašto ja mislim da je biti novinar, naročito ratni, i hrabro i glupo. Hrabrost se ne odnosi na hrabrost od granata i metaka. Ovdje je u pitanju ona

druga vrsta hrabrosti: reći kad svi šute, gledati i snimati kad svi glave okreću, pokazivati svijetu koji ne želi da vidi. O toj hrabrosti ja govorim.

A glupost ili bizarnost novinarske pozicije sam već obrazložila.: ako radiš za veliki medij onda radiš, najvjerojatnije, za bliskog prijatelja Benjamina

Netanjahua.

Nije ovo samo sudbina izvještača iz Palestine već i s bilo koje paralele. Svugdje je isto.

Ipak, iako su najvjerojatnije ti bogati i moćni i tamo, na tim drugim paralelama zakuhali i da shodno tome neće ni pokušat otkuhat, ipak ne mogu

spriječiti da se o tome govori i piše, da ostane u historiji zabilježeno.

I to je nešto.

A mi , narod, za sve nemoćne ljude možemo učiniti barem toliko: znati za njihov bol i ne okretati glavu.

Barem na taj način podržati i njih i izvještače.