Ja nisam niti bježala niti me je ko protjerao. Bila sam na svom u svom sve ratne godine. Ne uzdajući se u humanitarnu svakodnevno se sa ostalim članovima porodice borila za hranu, ogrjev,  prepravljala stare iznošene stvari i one koje sam davno prerasla i pravila nove vlastite kreacije. Sad kad se sjetim dođe mi da se smijem. Samo ne znam je li od tuge ili od muke ili zato što sam bila presmiješna u onoj prekrojenoj odjeći? Tješi me to što ni ostali nisu izgledali bolje.

U jednom periodu u stambenom prostoru od nekih 80 m2 bilo nas je 25. Ljudi moji, ko je doživio shvatit će o čemu pričam. Prije nego što nastavim moram reći da je teško i onom ko je izbjegao, al i onom ko je primio izbjegle. To nije dan-dva pa strpit ćemo se svi i onda svako svojim putem. Došli su na neodređeno vrijeme i primili smo ih na neodređeno vrijeme. A svako pojedinačno, i mi i oni, ima svoj vlastiti model ponašanja, govora, navika…Nakon nekog vremena od nedostatka prostora, hrane, mira svako svakome smeta. Govorim iskreno.

Dakle da svako izgovori po jednu riječ to je 25 riječi, a u najboljem slučaju 5 rečenica. Da svako pojede samo po zalogaj dnevno to je tanjir hrane koje nema.

U momentima kad su svačiji živci k᾿o struna napeti treba ostati miran na očito širenje dezinformacija i panike. Kako? Jasno je meni da niko to ne radi po zadatku već zbog vlastitog straha i nemoći, ali čini štetu svima. I kako osobi starijoj od mene 30-40 godina reći da šuti i ne priča neprovjerene priče?

Kako ljudima kojima je sve izgorjelo i koji imaju zarobljene članove porodice reći i objasniti da dolazi zima i da se za zimu moraju spremiti osnovne potrepštine: minimalne zalihe hrane i ogrjeva? Njima nije ni do čega, a mi koji smo tu bili jasno znamo da će svega biti nedovoljno jer nas je previše. Jasno nam je da se poslije nećemo igrati cvrčka i mrava. Dijelit ćemo sve kao i do sada. A njih strah parališe u tolikoj mjeri da uopće ne misle ni dan unaprijed, a ne mjesec dana za koje svakako ne znaju da li će tu provesti.

Bilo je tu svega i svašta. Ipak nadam se da nikad nikoga nismo povrijedili. S mnogima smo ostali u izuzetno bliskim prijateljskim odnosima i to je ono što me tješi i umanjuje moj strah da sam možda zgriješila.

Iako je od 95-e stalno neko negdje bježao i stalno neko nekog protjerivao čini se da je sad najgore

Istovremeno nacizam i fašizam bujaju k᾿o korov poslije kiše. Nit se ko srami nit boji što javno izgovara i poziva na zaustavljanje izbjeglica i vraćanje tamo odakle su došli: u rat.

Ne znam kakav je bio odnos tih zemalja prema našim izbjeglim i prognanim od 92 – 95-e. Jesu li i njih smatrali konkurencijom pri zapošljavanju, prljavim ološom koji prlja arijevsku zemlju ( tamo su antiizbjeglički protesti najglasniji i najagresivniji), islamskom prijetnjom ( u slučaju muslimanskih izbjeglica)? Ne znam. Ja sam, kao i većina građana Bosne i Hercegovine,  bila u informativnoj blokadi od 92-e do 95-e i ne znam ništa o tome. Iskreno i sada osjećam posljedice te blokade. Vjerujem da ih i drugi osjećaju. Da se vratim izbjeglicama:  imala sam priliku vidjeti neke slike iz tog perioda, neke izbjegličke kampove i jasno mi je da je bilo, ako ne isto, onda slično.

Poenta je da niko ne voli, možda je bolje reći boji se kad vidi da veliki broj ljudi bježi. To stvara apokaliptičnu sliku i niko nije imun na taj osječaj.Ljudi koji bježe, pa ma od koga ili čega bježali nose sa sobom miris i straha i opasnosti i borbe za opstanak. Ljudi se jednostavno boje da to ne pređe i na njih kao da je riječ o zarazi, i u tom strahu zaborave biti osjećajni i humani. A neki jednostavno nisu ni osjećajni ni humani. P.S. Naslov sam pozajmila iz neke ratne pjesme koja mi se ovih dana vrti u glavi.