Ja se vratila

3

 

Ne mogu ćutke ušuljat se, slušat šta pišete / pričate, a da se ne javim. Evo, da vas sve skupa poselamim i pozdravim, a naročito ovu moju staru raju.

Dani i ljudi

2

 

” Postoje ti neki ljudi koji se ujutro probude, protegnu i pomisle da je dan tako grozan. Koga bih danas mogao za***at?

Srećom, postoje i oni koji pomisle da je taj isti dan tako divan. Koga bih danas mogao usrećiti?

Zaključak je da nema dobrih i loših dana. Ima dobrih i loših ljudi.”

by HHE

 

 

Šta žene žele

3

Nakon nekoliko desetljeća u koži žene mogu da konstatujem da sam zbunjena.

Šta žene žele?

Pa bilo bi lahko kad bi i mi same to znale.

Evo, ona jedna prikuplja potpise za peticiju da može na posao u štiklama, a ona druga da ne mora. A mene ni jedna ni druga nisu pitale želim li ta njihova pravila čak i ako se izbore za njih!?

Prvo hoćemo da smo ženstvene i privlačne, a onda nam smeta što nas smatraju lutkama.

Hoćemo da smo ravnopravne dok ne zatreba novac zaraditi kopanjem npr. malina, a onda se sjetimo da smo žene i da će nam se nokti polomiti i na sav glas vičemo da smo slabiji spol.

Hoćemo prava, a da se neko drugi izbori za njih i opet vičemo i pitamo gdje su ti džentlmeni, jesu li izumrli!

Hoćemo pravo da se oblačimo kako hoćemo, a kad nam štikle postanu imperativ onda krvavih i deformisanih prstiju tražimo pravo da ih ne nosimo.

Hoću –neću! Nije ni čudo što muškarci ništa ne razumiju kad ni ja ne razumijem.

Ubi me plaćeni amaterizam

3

Čitam Faktor.ba (print izdanje) odnosno krenem da čitam i na strani 4. članak pod nazivom ” CIK i općinske komisije najveći gubitnici izbora” autora P. Zvjerac.
Morala sam odustati nakon prve rečenice i elementarnog neznanja autora, a i urednika. Naime, u tekstu stoji da je CIK dužan objaviti rezultate izbora do 22. oktobra. ( !? ) Gdje nađoše ovaj datum da mi je samo znati?
Pa Bog vas ne ubio, ako vam je mrsko čitati Izborni zakon i tražiti član 5.32 gdje kaže “u roku od 30 dana” onda pogledajte sajt CIK-a www. izbori.ba, tamo imate Uputstvo http://www.izbori.ba/Documents/Lok_Izbori_2016/Izbori_Administracija_GCB/Uputstva/Uputstvo_05042016A-bos.PDF i sve lijepo piše: i aktivnosti i rokovi i reference na Zakon.
Cccc

This entry was posted on Oktobar 7, 2016, in Dnevnik.

Metoda za prevazilaženje straha

4

„Kako sam prevazilazila strahove? Ozbiljno me pitate? Reći ću vam: nikad ih nisam prevazišla. Samo sam imala metodu uz pomoć koje strahovi nisu bili tako intenzivni. Imala sam metodu koju bi mnogi nazvali morbidnom.

Postavila bih sebi jedno jedino pitanje: „Šta je najgore što ti se može desiti?“

Naravno, ovo „najgore“ se odnosilo na najgore što moj um može zamisliti, a čega se ustvari i boji.

To „najgore“ je kočničar djelovanja i izvor straha.

Onda bih zamislila te „najgore“ situacije.

Oživjela bih strah.

Zagazila u noćnu moru.

U toj, nazovimo je, seansi srce bi mi lupalo kao Big Ben. Tijelo utrnulo. Um zamaglio.

Pa ljudi, imala sam dvoboj sa strahom u svom umu i morala sam pobijediti. A pobijedila bih tako što bih glasno izgovorila dvije riječi: „Pa šta?“.

Nakon „Pa šta?“ sve je bilo lakše. Pa šta ako se desi ovo, pa šta ako se desi ono, pa šta… Pa šta? Ništa. Neka desi. Idem dalje. Do novih „pa šta”. Probajte, vidjećete da fercera.“

AutoR: H.H.E.

Situacije ( 1 )

4

( ovo mi je bio traumatičan period i moram o njemu pisati makar niko ne čitao)

Koliko puta sam pročitala ili čula o nečijem udobnom i mirnom životu, a onda paf: nešto se desi i sve se promijeni. Život više nije udoban, a još manje je miran. Vjerujem da svi ili smo iskusili to ili imamo nekog bliskog ko kroz to prolazi. Situacije i tegobe mogu biti razne: zdravstvene, finansijske, poslovne, obiteljske…Često su međusobno povezane  i nerijetko nastupaju zajedno. Kako zalazimo u godine te „neke situacije“ sve su izglednije.

I ja sam ta osoba čiji se udobni i mirni život prije nekih dvije godine okrenuo za cijelih 180 stepeni. Ranije, u periodu udobnosti, znala sam savjetovati prijatelje da se strpe jer od svake nevolje ima veća nevolja, da ne kukaju jer od kukanja nema ništa.

Kad sam zapala u njihovu situaciju nisam sebe znala savjetovati.

A ni njihovi mi savjeti nisu bili od koristi.

Imala sam svekrvu. Zbog dvije porodične tragedije osim mog muža nije imala nikog da se o njoj brine, a mi nismo imali nikog s kim bi podijelili obaveze. Sjećam se da sam od prije desetak godina strahovala od trenutka kad neće moći ustati iz postelje i molila Boga da i nju i mene sačuva tog iskušenja. Bojala sam se sebe. Bojala sam se da neću dorasti situaciji. Da ću zgriješiti. Da će mi moja slabost, ukoliko me potpuno savlada, rasturiti i porodicu i život. Onda jednog dana dok sam joj pomagala da ode do kupatila, pala je na mene. Bila je nešto malo teža od mene i nisam se mogla pomaknuti. Srećom muž je bio u blizini i sve se tog momenta dobro završilo, ali u meni se oglasilo zvono za paniku. Šta i kako dalje?

Bilo mi je potrebno nekih dva sata da shvatim da je ovo početak  „situacije“ i da se moram prešaltati. Ono što nisam znala jest da je to tek početak prešaltavanja.

Narednih dana su posao i druge porodične obaveze pale na drugo ili čak treće mjesto i ustupile prvo mjesto odjednom nepokretnom pacijentu

Kad pomislite na takvog bolesnika kojem je svakodnevno potrebna liječnička pažnja, uglavnom prva asocijacija su bolnice, klinike, starački domovi…Smjesti ga tamo, obiđi jednom sedmično i to je to. Jer, nema se vremena, a ni uslova za drugačije. Toliko od mene/nas i mirna savjest. I ende.

Onda dođe vrijeme da trebate odlučiti o nekom vašem. Čak iako s tim „nekom vašem“ i niste u krvnoj vezi, ali ga poznajete godinama.Bezbroj ručaka, kafa, bezbroj raznih situacija i sad morate odlučiti kako će dalje ići vaš život.

Jer ta druga osoba ni o čemu ne može više odlučivati.

Dolaze  doktori. Smjenjuju se ekipe hitne pomoći i porodične medicine. I na kraju svakog pregleda rečenica:“Ako želite da je smjestite u bolnicu evo vam uputnica. Samo da znate to joj neće pomoći. Ovdje ima bolje uslove…“

Da, neko će reći, kao što su i meni govorili da se opustim i ne trošim se jer to mi je tek svekrva i to svekrva u godinama. Ipak, nisam se mogla pretvarati da me se cijela teška situacija ne tiče. Ne. Imala sam muža i željela ga imati i dalje. Cijeli zajednički život bili smo podrška jedno drugom. Imala sam djecu i nisam im željela biti primjer osobe koja je digla sidro čim se morala žrtvovati. Na posljetku tu je i ona, svekrva. Bila je nana mojoj djeci, ako ništa drugo.

I na kraju, najvažnije, imala sam savjest.

Tad sam je nazvala je**nom.

Zašto, k vragu, da je ja imam kad mnogi bez nje funkcioniraju? I uopće im nije loše.

E, upravo ovom posljednjem ima da zahvalim što sam cijeli život morala reorganizirati. I što mi je na kraju, kad je sve završilo, trebalo više od tri mjeseca da se počnem vraćati na stari kolosijek.

 

Ko drukčije kaže kleveće i laže

1

uz-marsala-titaNormalan čovjek bi trebao prihvatiti da svako ima svoje mišljenje. I mada se s tim mišljenjem ne slaže ipak će poštovati pravo tog drugog da misli drugačije.

Međutim, deklarativno smo svi za to da se poštuje tuđe pravo na drugačije mišljenje ako smo ti „tuđi“ mi. Ako smo, pak, u situaciji da protiv svog imamo drugo mišljenje, e onda…sve se mijenja.

Imam dugogodišnju prijateljicu još prijeratnu esdepeovku. Dobre smo prijateljice, a i poslovno dobro sarađujemo. Ipak, nerijetko iz nje probije onaj pravi boljševizam, ne socijaldemokratija kao što ona voli da potencira, već pravi pravcati boljševizam. Danas je posebno „nadrkana“ tako da sam prekinula razgovor i poručila joj da malo više izlazi među ljude i da prestane biti isključiva.

Pitala me „ koje ljude“?

Rezime cijele naše kratke diskusije je da je po njoj SDP jedina ispravna opcija, a ostali su lopovi na vlasti i to ni manje ni više. Kad sam pomenula da je i SDP bio na vlasti nekoliko godina poručila mi je da ne brkam ljude i SDP.

Pretpostavljam da je ona posljednji idealista.

Naime, po njoj u SDP su za sve loše uvijek krivi pojedinci dok sve druge stranke i kod nas i u svijetu stoje na   #menebibilostidglasatizanjih  platformi. Bilo je tu još nekih rasprava, o stanju socijaldemokratije u Evropi, pa kod nas, pa malo o Trumpu,  ali sve je završavalo na njenoj isključivosti. Čak je na moje kontraargumente odgovarala sa kako me nije stid to reći. Čuj to!

Razmišljam.

Mi nikada nismo ovako razgovarale. Možda zato što ja nisam htjela. Smatram da je glupo biti bijesan na cijeli svijet što ideja kojoj si odana ne prolazi kod birača. Smatram da je glupo i gubljenje vremena osuđivati sve koji nisu odani toj ideji. I na kraju, došla sam ponovo do zaključka koji sam davno donijela da zaista ni jedna opcija nije isključivija od ove tzv. socijaldemokratije. Ako ti ona tj. ova naša domaća socijaldemokratija nije opcija odmah si i seljak i bedak i lopov i konzervativan ( bilo bi ih stid da žive u Berlinu gdje su ovi pobijedili) i klevećeš i lažeš i netolerantan si i nema šta nisi. Pa ljudi popustite malo! Da ste otvoreni i progresivni koliko vjerujete da jeste ne biste uglavnom tavorili u bekstejdžu s kratkoročnim izlaskom na scenu. Pa znači li to da je narod glup? I kod nas i u Evropi i svugdje gdje neće ovu ideju?

Izgleda da jest.

 

Odgovornost – osobina koju mrzim

3

Često pomislim šta bi bilo da sam kroz život išla više impulsivno i malo manje odgovorno?
Bi li mi život bio drugačiji? Bi li bio lakši, ljepši, uzbudljiviji?
Vjerojatno ni lakši ni ljepši, al uzbudljiviji da.
Odgovornost je teret. Ispočetka, dok je u začetku, uživate u pohvalama, divljenju… Sjećam se kako sam kao baš, baš mala bila ponosna na sebe kad sam osjetila da moji imaju povjerenja u mene. Dopalo mi se. I tako sam izabrala taj put.
Malo po malo, ali vrijeme prolazi. Svi se naviknu na tu vašu ili moju odgovornost. Na to se lahko naviknuti. Kasnije i ne želite biti toliko odgovorni koliko jeste, ali kako da razočarate sve one koji se oslanjaju na vas? Dok ste mlađi to oslanjanje se svodi samo na očekivanje da nećete učiniti ništa loše, ništa što će nekoga povrijediti i štetu načiniti. Kasnije se očekuju veće stvari. Nekad čak i da rješavate porodične probleme, da pomažete kad je i vama pomoć potrebna., pa čak i da pomognete u stvarima koje i vas nadmašuju. A najteže je što se nemate kome požaliti jer svi se već žale vama. U međuvremenu ste svakoga, pa i roditelje oslobodili svake brige. Uvjereni su da ćete u svakoj situaciji znati ispravno postupiti. A vama se već odavno želudac prevrće od ispravnih postupaka. Skoro da se osjećate kao rob.
Još se sjećam kad sam prvi put zažalila zbog ove svoje osobine. Do tada sam je uzimala zdravo za gotovo. Bilo je to na četvrtoj godini studija. Pod pokroviteljstvom Soroš fondacije imala sam priliku sa drugim studentima boraviti deset dana u Pragu i to potpuno besplatno. U istom terminu uglavio se i jedan ispit na fakultetu. Moja kolegica nije imala dileme: ići će u Prag, a ispitnih rokova će biti. Praga možda nikad više.
I ja sam željela ići. Onda sam pomislila kako to izgleda iz nečije druge perspektive: ja u Pragu, a ispit čeka. Jest da je u Pragu sve besplatno, ali nije na fakultetu. I jedina ja iz grupe ne odem. Da budem iskrena nikad to nisam preboljela. Željela sam da me moji podstaknu i da mi kažu ono što je moja kolegica rekla sama sebi: biće rokova. Ali, svi su prihvatili moj stav kao što su već odavno prihvatali sve: „ti znaš najbolje. Ti ćeš donijeti ispravnu odluku.“
I tu nije bilo ni sumnje ni prostora za savjetovanje i eventualnu promjenu plana. Umjesto toga tješenje ( valjda su mislili da to želim čuti) kako će biti Praga i Pragova.
Nije bilo nikad više ni jednog ni drugog.
Eto, tad sam zamrzila svoju najjaču osobinu.
U poslu mi je glavni adut. U svakodnevnom životu moje drugo ime. Ipak, meni je teret. Umorila sam se. Često pomislim kako sam propustila neke posebne trenutke, a možda i mnogo trenutaka zbog odgovornosti. Poželim nekad nešto uraditi onako šašavo, impulsivno…Ne uradim jer bi, vjerojatno, rekli da sam u ovim godinama pomatušila.

Suočavanje

3

Suočavanje s problemom i njegovo glasno identifikovanje je najefektivniji način rješavanja tog istog problema. To je ono kao kad zađete u šumu i glasno pričate sami sa sobom nadajući se da vas niko neće čuti.Ili jednostavno vičete “eeeejj” samo zato da bi čuli kako zvučite dok vičete.
Od toga vam ne bude bolje. Ne prvi put. Prvi put samo možete konstatovati kako vaš glas i nije naročito milozvučan, a daleko je od toga da izazove trnce niz leđa. Prvi put sebi ne izgledate, a i ne zvučite, baš najnormalnije. Prvi put se navikavate na boju svog glasa. I drugi. I treći put. I koliko god puta bude potrebno do momenta kad ga više nećete ni primijetiti. A tek onda kad ga više ne budete primjećivali znajte da ste uspjeli. Ili ste barem na dobrom putu da uspijete. Ili ste  u sred terapije.
Ipak, problem je kako prepoznati trenutak u kom ćemo prepoznati problem. Barem je kod mene bilo tako. Zvuči malo zapetljano, a u stvari je vrlo jednostavno. Samo treba oslušnuti s vremena na vrijeme sopstveno disanje. Ono će nas blagovremeno upozoriti.

This entry was posted on Septembar 23, 2016, in Svašta.

Naći svoje mjesto

4

Dešava li se i vama da osjećate kako ste na rubu depresije?
Dešava li vam se da od silnih problema, vaših i onih od vaših bližnjih koje ne možete ignorirati, nemate sluha ni za šta što nije problem? 
I nije vas briga što nema više Brangeline, što se ove sezone ne nose cipele koje ste nedavno skupo platili, što neko pominje rat, što se država zadužuje, što je u Indoneziji upravo u toku ekološka katastrofa…
Ni za čim od toga vas nije briga.
Čak vas nije briga ni za svoj, godinama njegovani, izgled. Ništa.
Ako ste u takvom raspoloženju ( a ja jesam) onda ništa ne preostaje nego strpljenje. Strpljen spašen. Jer i ovo će proći. Sve prolazi pa će i ovo.