Odgovornost – osobina koju mrzim

3

Često pomislim šta bi bilo da sam kroz život išla više impulsivno i malo manje odgovorno?
Bi li mi život bio drugačiji? Bi li bio lakši, ljepši, uzbudljiviji?
Vjerojatno ni lakši ni ljepši, al uzbudljiviji da.
Odgovornost je teret. Ispočetka, dok je u začetku, uživate u pohvalama, divljenju… Sjećam se kako sam kao baš, baš mala bila ponosna na sebe kad sam osjetila da moji imaju povjerenja u mene. Dopalo mi se. I tako sam izabrala taj put.
Malo po malo, ali vrijeme prolazi. Svi se naviknu na tu vašu ili moju odgovornost. Na to se lahko naviknuti. Kasnije i ne želite biti toliko odgovorni koliko jeste, ali kako da razočarate sve one koji se oslanjaju na vas? Dok ste mlađi to oslanjanje se svodi samo na očekivanje da nećete učiniti ništa loše, ništa što će nekoga povrijediti i štetu načiniti. Kasnije se očekuju veće stvari. Nekad čak i da rješavate porodične probleme, da pomažete kad je i vama pomoć potrebna., pa čak i da pomognete u stvarima koje i vas nadmašuju. A najteže je što se nemate kome požaliti jer svi se već žale vama. U međuvremenu ste svakoga, pa i roditelje oslobodili svake brige. Uvjereni su da ćete u svakoj situaciji znati ispravno postupiti. A vama se već odavno želudac prevrće od ispravnih postupaka. Skoro da se osjećate kao rob.
Još se sjećam kad sam prvi put zažalila zbog ove svoje osobine. Do tada sam je uzimala zdravo za gotovo. Bilo je to na četvrtoj godini studija. Pod pokroviteljstvom Soroš fondacije imala sam priliku sa drugim studentima boraviti deset dana u Pragu i to potpuno besplatno. U istom terminu uglavio se i jedan ispit na fakultetu. Moja kolegica nije imala dileme: ići će u Prag, a ispitnih rokova će biti. Praga možda nikad više.
I ja sam željela ići. Onda sam pomislila kako to izgleda iz nečije druge perspektive: ja u Pragu, a ispit čeka. Jest da je u Pragu sve besplatno, ali nije na fakultetu. I jedina ja iz grupe ne odem. Da budem iskrena nikad to nisam preboljela. Željela sam da me moji podstaknu i da mi kažu ono što je moja kolegica rekla sama sebi: biće rokova. Ali, svi su prihvatili moj stav kao što su već odavno prihvatali sve: „ti znaš najbolje. Ti ćeš donijeti ispravnu odluku.“
I tu nije bilo ni sumnje ni prostora za savjetovanje i eventualnu promjenu plana. Umjesto toga tješenje ( valjda su mislili da to želim čuti) kako će biti Praga i Pragova.
Nije bilo nikad više ni jednog ni drugog.
Eto, tad sam zamrzila svoju najjaču osobinu.
U poslu mi je glavni adut. U svakodnevnom životu moje drugo ime. Ipak, meni je teret. Umorila sam se. Često pomislim kako sam propustila neke posebne trenutke, a možda i mnogo trenutaka zbog odgovornosti. Poželim nekad nešto uraditi onako šašavo, impulsivno…Ne uradim jer bi, vjerojatno, rekli da sam u ovim godinama pomatušila.

Suočavanje

3

Suočavanje s problemom i njegovo glasno identifikovanje je najefektivniji način rješavanja tog istog problema. To je ono kao kad zađete u šumu i glasno pričate sami sa sobom nadajući se da vas niko neće čuti.Ili jednostavno vičete “eeeejj” samo zato da bi čuli kako zvučite dok vičete.
Od toga vam ne bude bolje. Ne prvi put. Prvi put samo možete konstatovati kako vaš glas i nije naročito milozvučan, a daleko je od toga da izazove trnce niz leđa. Prvi put sebi ne izgledate, a i ne zvučite, baš najnormalnije. Prvi put se navikavate na boju svog glasa. I drugi. I treći put. I koliko god puta bude potrebno do momenta kad ga više nećete ni primijetiti. A tek onda kad ga više ne budete primjećivali znajte da ste uspjeli. Ili ste barem na dobrom putu da uspijete. Ili ste  u sred terapije.
Ipak, problem je kako prepoznati trenutak u kom ćemo prepoznati problem. Barem je kod mene bilo tako. Zvuči malo zapetljano, a u stvari je vrlo jednostavno. Samo treba oslušnuti s vremena na vrijeme sopstveno disanje. Ono će nas blagovremeno upozoriti.

This entry was posted on Septembar 23, 2016, in Svašta.

Naći svoje mjesto

4

Dešava li se i vama da osjećate kako ste na rubu depresije?
Dešava li vam se da od silnih problema, vaših i onih od vaših bližnjih koje ne možete ignorirati, nemate sluha ni za šta što nije problem? 
I nije vas briga što nema više Brangeline, što se ove sezone ne nose cipele koje ste nedavno skupo platili, što neko pominje rat, što se država zadužuje, što je u Indoneziji upravo u toku ekološka katastrofa…
Ni za čim od toga vas nije briga.
Čak vas nije briga ni za svoj, godinama njegovani, izgled. Ništa.
Ako ste u takvom raspoloženju ( a ja jesam) onda ništa ne preostaje nego strpljenje. Strpljen spašen. Jer i ovo će proći. Sve prolazi pa će i ovo.

Misli lijepo sanjaj ljepše

2
Uvijek sam se pitala šta je starije: snovi ili java?
Šta na šta utiče: snovi na javu ili java na snove?
Onda sam shvatila da ne možeš ružno misliti i raditi, a lijepo sanjati. Kakav život takvi snovi.

Isto

3

 

Isto. Sve.Opet.

Taman pomislim da će ovaj dan biti bolji od prethodnog, a onda poziv…

Šta da radi insan koji cijelog života nije imao ni dilemu ni strah ni od čega i ni pred čim, osim pred Svevišnjim, kad medicina od njegovog bližnjeg digne ruke!?

Ima mogućnost izbora: da se i sam prepusti očaju i pusti da ga pacijent ponese sa sobom ili da se i u drugom slučaju prepusti očaju i povuče druge za sobom?

Šta god da izabere nije dobro.

Jer dobra nema.

 

 

 

Kad šavovi popucaju

2

Kažu da nesreće zbližavaju ljude. Očvrsnu prijateljstva. Ujedinjuju porodice.

Moju porodicu nije niti ujedinila niti učvrstila. Nije jer je bila i ujedinjena i čvrsta.

Sad pucamo po svim šavovima.

Početni  šok i bliskost zamijenile su osude i prebacivanja. Svako je svakome za sve kriv.

Onda udaljavanje…

Suhoparne poruke zamijenile su susrete i razgovore, dogovore. Održavamo onu tanku nit i brojimo ko se kad javio. Neće niko dva puta za redom prvi da pošalje poruku. Neće, a jedva čeka da se neko javi.

A dani prolaze, prolazi

Bez osude molim

3

Ne dešava se stalno, mada u posljednje vrijeme sve ćešće, da mi telefon zazvoni u pola osam ujutro.

Prva pomisao i prije nego dotaknem slušalicu je: “Bože, molim Te, neka mi jave da je umrla u snu. Neka nije drugačije…”.

Jer sve drugačije ovako rano može biti samo loše.

Nakon nekoliko minuta čujem da je uznemirena i da želi da ide roditeljima koji su umrli i to majka prije trideset, a babo prije dvadeset i četiri godine.

Hoće u kuću svog djetinjstva koje već odavno nema.

Umirim je malo. Pričam da oni trenutno nisu tamo i da ću joj javiti kad se vrate pa neka onda ide. Neka sjedi tu, pored telefona.

Vjeruje mi.

Taj dan znam da moram zvati svakih pola sata. Nema te obaveze ni posla ni moje potrebe koji su taj dan bitniji.

I stalno pričam istu priču.

Onda sljedećeg dana, iako sve rjeđe, bude sabranija.

Tad me uhvati osjećaj krivnje i gađenje prema samoj sebi zbog onih misli.

Znam kad jednom ode više se vidjeti nećemo.

Znam da ću žaliti za onim divnim, a vjerojatno i ovim teškim vremenima. Možda čak neće ni izgledati ovako teška kad prođu.

Ako prođu.

Znam da ću žaliti, ali čini mi se da ću, ako bude po redu i ode prije mene, osjetiti olakšanje. Jer, ovo je strašno, strašno…

 

 

 

Ženstvenost se izgubila negdje usput

1

Može li žena ostati žena sa svom silom tereta koji joj je savremeno društvo nametnulo? Uz njen pristanak, naravno? Teško. Odnosno ostaje žena, ali ne baš ženstvena žena. Nerijetko je veći muškarac od muža ili radnih kolega.
Krene to kod nas žena polahko odmah po rođenju. Prvo se borimo za svoje mjesto u porodici pored vječito dominantne braće. Negdje ta kćerkica odnosno sestrica ima sreću pa ima podršku roditelja ili barem jedine koja razumije kako joj je – majke. Onda vrtić, škola, ulica, park…Osim dominacije muškaraca, djevojčica mora da se bori i sa dominantnim djevojčicama kojima je park i ulica veći dom od onog roditeljskog. Sve je dobro dok se u borbi za svoje mjesto koriste verbalna sredstva, iako su i ona često vrlo ubojita. Ipak ponekad se moraju upotrijebiti i šake. Čisto da se zna da djevojčica nije vreća za udaranje. To je prva faza gubljenja ženstvenosti. Onda dođe srednja škola, autobusi, tramvaji, svakakve spodobe sa svakakvim namjerama. I opet se nerijetko moraju upotrijebiti fizičke vještine. A kad se one upotrebljavaju mora se bit spreman i na kakve ožiljke. A ni glas ne smije zadrhtati. Ne smije odati da se boji, jer te spodobe namirišu strah. Kasnije ta iskustva dobro dođu. Nikad ne znaš kakav je ko i s kakvim namjerama. Taman odraste i misli kako je ništa ne može iznenaditi, čuva se loših momaka i ne izlazi s takvima. A onda počne tražiti posao jer savremena žena i to treba. I shvati da nije mogla ni zamisliti koliko kretena slobodno luta svijetom, koliko kretenluka ima u samo jednoj fotelji, onoj s one strane stola. Kako god da se obuče i šta god da kaže taj preko puta nje ima svoj komentar. I šta sad? Istrpiti intervju za posao jer joj treba posao ili ustati i naglasiti da se ona suviše poštuje da bi za takve radila? Ako ostane treba biti spremna i sutra i prekosutra i svaki tren da će kreten biti kreten. A druge žene, njene kolegice neće joj biti od pomoći. Hoće li imati snage poslati sve u tri fine i otići? Mora. Jer, trpjeti ne smije. Nije joj u opisu ličnosti. Iz desetog puta joj se posreći i nađe dobar posao. Već se izbirikala u ophođenju sa ljudima, sa šefovima…Ipak, osjećanja se ne pokazuju. Problem nikad nije dovoljno velik problem da bi zbog njega pokazala slabost. Jer, sutra je aBd novi dan i nova prilika. I opet oprez. Ne smije se nasmijati šali kojoj bi se inače rado nasmijala. Mora imati čvrst izraz lica.. A kod kuće biti nježna i mehka, sunce svoga doma. To je kaskaderski posao. Skakanje iz uloge u ulogu. Malo po malo sve više se i u kuću unosi onaj čvrsti izraz lica, bez osjećaja, bez slabosti… Kuća će razumjeti. Kuća će oprostiti. Kuća neće zloupotrijebiti. Kuća će, možda, i zaboraviti. Zašto ne? Svi su ionako zaboravili onaj nježni glasić, zvonki smijeh, veseli pogled, divni humor, bezazlenost… Zašto ne bi i kuća? Glas već odavno nije ni nježan ni mio. Smijeh je odavno utihnuo. Veseli pogled je davno očvrsnuo da presijeca svaki pokušaj komunikacije, a divni humor se preobrazio u crni humor… To je danak koji savremena žena plaća savremenom životu. I neka mi niko ne priča kako to nije tako i kako ima tamo neka i nečija kolegica, žena sve postigla, a sačuvala ženstvenost. Ma samo da je vidite. Ok, vjerujem, al pogledajte i vi malo bolje.

 

Uj᾿o vuk kenjca opet i ponovo

1

Nekad čovjek ne zna šta bi mislio: da li ovi naši koji predsjedavaju sjednicama i pripremaju zakone i sjednice na kojima se usvajaju isti ti zakoni, imaju ikakvu drugu namjeru osim da se zezaju?
Zezanje u ovom kontekstu je blaža verzija određene radnje svojstvene političarima kojom se u zdrav mozak j… narod.
Fakat se zezaju. I nas zezaju i to zezaju za dobre pare. Bljutav je toliki nedostatak profesionalizma, ako ni zašto drugo i ni zbog koga drugog onda zbog sebe i svog imena.

Žalosno je da u zemljici sa oko četiri miliona stanovnika, i to u zemlji u kojoj su politička dešavanja jednako gledana kao i kojekakvi rijalitiji, nemamo političara koji se razlikuje od učesnika rijalitija. I to prosječnog učesnika. Takvog kojeg zaboravimo čim nestane sa ekrana.

Eto, Ustavni sud rekao da Dom naroda, čuvar zakonitosti, kršenjem procedure pri donošenju Zakona o radu, ozbiljno dovodi u pitanje sintagmu „demokratski usvojen zakon“.
Ne dovode oni u pitanje samo sintagme. Dovode oni u pitanje i više od sintagme. I šta? Ništa. Čak nema ni moralne odgovornosti kao najbeznačajnije u ovoj zemljici. Uj᾿o vuk kenjca. Opet i po ko zna koji put.

 

This entry was posted on Februar 23, 2016, in Dnevnik.

Tanka je linija između humora i uvrede

2

“Tanka je linija između smijeha i bola, komedije i tragedije, humora i uvrede.” (Erma Bombek)

Malo šta mrzim kao kad za humor netalentirane osobe po svaku cijenu žele biti u fokusu i to ničim drugo nego smislom za humor.

Pa, ljudi šta vam je!?  Talenat ili smisao za humor vam je isto kao i talenat za matematiku, za književnost, za muziku ili za bilo šta drugo. Ili ga imaš ili nemaš. Talenta, mislim. Može se nešto i naučiti, ali izbrušen će postati samo onaj ko u sebi ima onu neku žicu. Oni koji nemaju ostaju u prilično sirovom stanju i obliku. Tako se pokušaj humora pretvori u svoju suprotnost.

Zato, ako nekad želimo nešto reći i silno ostaviti utisak, najbolje ćemo to učiniti ako oćutimo. Tad barem neće niko znati da li ćutimo zato što smo mudri ili lijeni da progovorimo, ali ako progovorimo i pokušamo biti duhoviti (a to nije ni blizu) znaće svi na kojoj smo talasnoj dužini. A to nam nije cilj.

 

This entry was posted on Februar 22, 2016, in Dnevnik.