Prijatelji

2

 

Svaki period naših života svojim iskrenim ili manje iskrenim prijateljstvom obilježe neke posebne osobe. Zadrže se dovoljno dugo da ostave trag. I ma koliko se zaklinjali da će to prijateljstvo trajati do groba, ipak ne traje. Neke niti prijateljstva puknu naglo, a neke se lagano razvlače neko vrijeme i u prkos svim nastojanjima, ipak se prekinu. Ponekad se desi da se probudimo u nekoj situaciji koja je sve samo ne ugodna i shvatimo da su nam iskreni prijatelji ostali daleko iza nas i da su sad nekom drugom ono što su bili nama, a mi nemamo zamjenu za njih. Hm, mislili smo da imamo, ali… Slučajan susret sa ženom koju, iako živimo u istom gradu, nisam vidjela godinama natjerao me da preispitujem i sebe i okruženje. Upoznale smo se davno, prije čak petnaest godina. U to vrijeme bila je vijećnica u općinskom vijeću i zastupnica u Federalnom parlamentu u oba doma. Naime, to je bilo zlatno doba Stranke za BiH, a ona je bila jedna od perjanica. Sjećam se, izgledalo je da zemlja podrhtava kad ona po njoj stupa. Nema gdje je nije bilo. Nema šta nije mogla učiniti. Dovoljno i hrabra i inteligentna da učini što poželi. Posao nas je povezao, a onda malo po malo i sprijateljile smo se. To je bilo ono što se zove poslovno prijateljstvo. Godinama je izazivala zavist žena koje nisu imale ni njenu odvažnost ni njenu sreću.Izazivala je i netrpeljivost muškaraca koji nisu imali njena m..a. Ipak, kako kaže ona stara narodna:“ zabrini se kad ti najbolje ide u životu-možda ide niz brdo“. E, tako je bilo i sa njom. U tom uspjehu za uspjehom načinila je grešku, valjda vjerujući da je sreća neće napustiti: izabrala je direktorsku funkciju jedne javne ustanove pritom prilično bezobzirno „smijenivši“ dotadašnjeg direktora. A onda je učinila još jednu grešku: nije se pobrinula da je njeno dotadašnje radno mjesto čeka. Vrijeme je prolazilo, jedan mandat direktora, drugi mandat i na kraju drugog neka nova perjanica neke nove stranke, jer njena Stranka za BiH je već bila polumrtva, nanišani njenu funkciju i smijeni je bezobzirno i to baš onako kako je ona svog prethodnika. Od tada počinje njena golgota. Kad smo se srele prvi put pokušala je izbjeći susret sa mnom. Jer, ja nisam bila onaj prijatelj koji bi za nju nešto učinio bez razmišljanja i vaganja. Ja sam bila poslovni prijatelj i sad sam imala neke druge poslovne prijatelje i to onakve kakva mi je i ona bila. Ovaj put me nije mogla izbjeći, ali dok smo se raspitivale za zdravlje, primijetila sam da lagano, jedva primjetno ide unazad kao da želi da se što prije rastnemo. I rastale smo se. Uz pozdrave koji sad nisu bili ni poslovni ni iskreni. Prebirala sam po glavi i rodbinu i prijatelje i razmišljala s kim bi se ja mogla srdačno na ulici pozdraviti ako, ne daj Bože, kola krenu nizbrdo? Imam li prijatelje za takve situacije? Jesam li ih negdje usput ostavila vjerujući da su ovi novi bolji i iskreniji? Gdje su bili njeni prijatelji kad su joj bili potrebni? I važnije pitanje gdje je ona bila njima kad joj je sjajno išlo u životu?