Danas sam umrla od straha. Naišla sam pored kontejnera i ,zaklela bih se, čula dječiji plač. Iz kontejnera. Stala sam i osluškivala, a plač se opet čuo. Nikog nije bilo u blizini, a ja sam razmišljala šta da radim? Jednostavno, nisam se mogla napraviti da ništa nisam čula, a umirala sam od pomisli šta bih, odnosno koga bih mogla naći u kontejneru, ako skupim hrabrosti i zavirim u njega. Odlučih se i vratih se. Baš kad sam htjela zaviriti plač se ponovo začu, ali ovaj put sam bolje procijenila odakle dolazi. Jedna mala, majušna maca virila je ispod kontejnera i mjaukala glasom koji je nevjerojatno podsjećao na plač bebe. Bože blagi, došlo mi je da se smijem od olakšanja. I tek tad sam postala svjesna da su mi noge podrhtavale kao da nisu moje. Išla sam ulicom i razmišljala koliko puta u životu sam osjetila takav strah. Jesam nekoliko puta, ali nisam već odavno, odavno…