Sve mi koje smo voljele loše momke

3

Lahko sam se identifikovala s Onor Brajt. Ne zato što je bila ćutljivica, ne zato što je bila vješta švalja i pravila tada vrijedne pokrivače. Ništa od toga. S njom sam se identifikovala zato što je odlučila da promijeni život iz korijena kad ju je vjerenik ostavio. I na tom putu sreće lošeg momka u kojeg se zaljubi. Da, to su neke žene radile i prije 165 godina. Barem tako tvrdi Trejsi Ševalije u odličnoj knjizi “Posljednji bjegunac”. Ok, neću preispitivati njene tvrdnje jer bilo ili ne točno potpuno je nevažno. Sve eventualne sumnje padaju u sjenu odlično ispričane priče. Dakle, Onor Brajt sreće lošeg momka i zaljubi se u njega iako zna da je loš. Ni on se ne pretvara da je dobar, ali ovdje nije riječ o njemu. Kad se ona upita zašto je s njim opuštenija nego s mužem ( u međuvremenu se udala iz praktičnih razloga) sama sebi daje odgovor: zato što se s njim ne pretvara, s njim je ono što jest i on je takvu prihvata. Ovo mi je bilo tako poznato. I mnogim mojim prijateljicama i poznanicama je bilo poznato. Svima nama koje smo barem jednom u životu voljele lošeg momka. Zašto? Zato što se nismo trudile impresionirati ga. Zato što je bilo lakše ne biti savršena jer oni koje zovemo dobri momci puno su zahtjevniji. Da razjasnimo: ovdje ne mislim na loše momke na loš način. Ovdje govorimo o lošim momcima koji su loši na dobar način. Dakle onima koji prkose općeprihvaćenim društvenim normama, ali kroz taj prkos ipak probija srce koje nije zlo i iskvareno. Samo temperamentno i neukrotivo.

Jednom davno dok sam bila mlada djevojka bila sam zaljubljena u jednog takvog. Lahko je kloniti se muškarca koji je loš prema svima. Lahko je kloniti se muškarca koji je loš prema tebi. Ali, kako odbiti muškarca koji je loš na mnogo načina, a s kojim se osjećaš kao jedini primjerak dragulja. I baš kao i Donovan za Onor i ovaj moj loši momak, uvijek je bio tu za mene. Svađali smo se, pakostili jedno drugom, prkosili, ali to je bilo između nas. I niko mi drugi nije smio ni prkositi ni pakostiti. Nije se pretvarao, nije se pravdao.  I ma koliko loš bio nikad, ali baš nikad ni jednu riječ uvrede ili poniženja nije meni uputio. I kad smo se svađali svađali smo se tako da se možemo pomiriti i ne stidjeti se jedno drugog i onog izgovorenog. Zato sam se do posljednje sekunde, pardon rečenice nadala da će Onor Brajt s Donovanom otići na zapad kao što joj je to ponudio ranije. Nadala sam se da će ona završiti moju ljubavnu priču. Ipak nije. A nisam ni ja. U jednom trodnevnom bančevanju ovaj moj se oženio. Ja sam sebe suviše poštovala da bih mu takvu grešku oprostila i on je to znao čim smo se prvi put sreli. Gledao me u oči, ali nije vidio što je tražio i to je bio kraj. Ni tada se nije pravdao. Prihvatio je odgovornost jednom jedinom riječju: *ebiga.  To je moglo značiti “*ebiga nije bilo suđeno.” “*ebiga da smo samo bili pametniji…” “*ebiga da nisam bio pijan.”” *ebiga ovo.”” *ebiga ono. “ “*ebiga.” Sve neizgovoreno stalo je u tu jednu riječ. Svako je krenuo na svoju stranu. Nikad više niti sam tražila niti očekivala šta od njega, ali on se ipak našao nekoliko puta pri ruci mojoj porodici. Kao neko njihov. A ja ne mogu, a da se ne nasmiješim svaki put kad se sjetim ludih stvari koje je činio za mene. Odavno sam mu oprostila. Jednostavno, nije nam bilo suđeno. No, na sudbinu se ne žalim. Srela sam drugog koji je dobar i prema drugima i prema meni. Srećom. Jer, nakon onog koji je bio loš prema svima, a dobar prema meni mogla sam naletjeti na nekog koji je dobar prema svima osim prema meni. Istina takav mi ne bi dugo trajao, ali eto ipak da kažem da je moglo biti i tako. Neke žene i takve trpe. Ja ne bih. Nisam morala da biram jer su se pojavili svaki u svoje vrijeme, ali između lošeg momka koji je loš prema mnogima, a divan prema meni i onog dobrog koji je dobar prema drugima, a loš prema meni uvijek bih izabrala prvog.

 

Sve mi koje smo voljele loše momke…

This entry was posted on Decembar 2, 2017, in Dnevnik. Bookmark the permalink.