Ta divna, drevna Konya

3

20171217_220320_Moment

Jednom je i meni kašika pala u med ili što bi Hercegovci rekli “buha me ujela”. Bila sam dio ekipe koja je posjetila Konyu, i to ne o svom trošku. Ljudi moji, lijepo je imati mogućnost i putovati o svom trošku, uklapati se u budžet, planirati put. Al što je dobro biti gost još boljim domaćinima i samo slijediti protokol…pa to se teško može opisati.

Konya je drevni grad kontinentalne Turske. Turkish airlines vas tamo prenese od dva puta. Dakle, prvo let Sarajevo – Istanbul, pa čekanje na aerodromu i presjedanje , opet u Turkish airlines na lokalnom aerodromu koji se nalazi odmah uz “Kemal Ataturk”. Čisto da napomenem i TA su dobri domaćini. Puno šire ruke od onih u Eurowingsu. Topli sendviči, napitci, desert. Jest da je mini, ali je desert. I voda obavezno. Meni je ovaj podatak važan jer uglavnom pijem vodu. Kad se ima u vidu da se u avion ništa ne može unijeti osim onog kupljenog u free shopu po paprenoj cijeni, onda je ovaj podatak  o posluzi u avionu veoma bitan.

Dakle, domaćini su nas dočekali na aerodromu i smjestili u predivan hotel Ramada. Hotel inače ima pet zvjezdica. Naš smještaj je uključivao korištenje svega onoga čime se Ramada šepuri na Bookingu. Tokom leta pravili smo raspored korištenja tih blagodeti. Na kraju, od svega što Ramada nudi, vidjeli smo samo udobne sobe i raskošne doručke. Raspored nam je bio takav da smo poslije doručka odlazili, a umorni vraćali negdje oko ponoći.

20171219_162944

Ipak, niko se nije žalio. Prilika da upoznamo djelić života Anadolije, da proširimo vidike , većini od nas desetoro pružila se jednom u životu. Zato smo zdušno slijedili protokol i naše domaćine koji su nam željeli pokazati ama baš sve. Jedino što smo poželjeli, a nije nam se pružila prilika da vidimo jest anadolska svadba.

Hrana u Anadoliji je začinjenija i masnija nego naša. Osnova većine recepata je ovčije meso. Kasnije su me pitali jesam li mogla jesti? Naravno da jesam. Jela sam sve što je ponuđeno. Za ono što mi se naročito dopalo rekla bih “čok, čok guzel”, a ono malo manje “čok guzel”. Ipak, došla sam do zaključka da onaj tempo aktivnosti ne bih definitivno izdržala na posnoj hrani. Ono što sam znala, a ipak me malo začudilo jest količina čaja koji se ispija. Gdje god dođemo prvo nas ponude čajem, a onda kasnije i kafom i to jako dobrom. Šalili smo se pitajući jedni druge ima li gdje čaja, otkad ga nismo pili?

Anadolci su gostoljubivi, otvorenog srca i osmijeha, a Anadolke žene izuzetne ljepote.