Nastavila sam hodati ulicom i prebirala po svim onim umalonisamumrla situacijama. Bilo ih je nekoliko. Ne mnogo. Na tako malom broju, osim Bogu svemogućem, mogu djelimično zahvaliti i svom karakteru, pritajenom pustolovu koji je čučao u meni čekajući svoj trenutak. A kad bi taj trenutak došao, onaj pustolov, ako se tako može nazvati neko ko ne traži opasnosti i pustolovine nego strpljivo čeka da mu se dese, preuzimao je kormilo i upravljao mojim instiktima, osjećajima, pa i razumom. Kad razmislim, ja se nikad nisam prepala kad su se drugi plašili. Ja nikad nisam umaloumrla kad su drugi, pa i oko mene umirali.
Ja sam se uvijek plašila sama i , izgleda, samo ja. Oni što su se uplašili onog čega se svaki razum uplaši, gledaju me kao da se sprdam s njima kad im pričam o svom strahu, o svojim situacijama. Pa, i meni bi izgledalo isto tako da ih nisam doživjela i to davno, a ipak ih se sjećam kao da su bile juče.
Nije da se ja nisam prepadala i onih stvari koje svakog uplaše. Jesam, ali nije to bio onaj strah za pamćenje. Kad kažem da sam od 92-95 bila u Bosni i Hercegovini shvatit ćete o čemu pričam.
Inače, to nam je genetski. U teškim situacijama funkcioniramo, ali ako se npr. iznenada najave gosti, a hljeba nema, onda panika uzima danak.
Moram da priznam: ja sam se uvijek bojala straha.
Bojala sam se da će mi se desiti da me strah i panika mogu obuzeti i da ću u tom stanju učiniti nešto čega ću se sramiti cijelog života i ,možda, osjećati krivnju.
Hvala Bogu to se dosad nije desilo. Ipak, imala sam trenutke kada sam se uplašila i to jako.
Evo jednog od tih slučajeva: bila je 1994. Najavljeno je uključenje električne energije. I tako čekamo mi, čekamo…gomila veša u kupatilu, mašina za veš puna, gomila na stolu za peglanje…Dođe struja, a mi ne znamo šta ćemo i gdje ćemo prije. Tada još nisam znala šta je vršno opterećenje. Odjednom je u stanu muzika treštala sa prijeratne muzičke linije, tv uključen, sva svjetla upaljena kao uoči Bajrama, bojler uključen, mašina za veš u pogonu, pegla u pogonu…
Da, kod nas i kod pola grada…Kod druge polovice će sutra.
A onda raspad sistema…I tako sjedimo mi u mraku i čekamo struju. A vrijeme prolazi…Već je 23,00 sata prošlo, pa još pola sata, pa još…Sjedeći pored usisivača zaspim. Zaspala i I. A onda odjednom BUM! Uključila se linija, muzika zatreštala, usisivač, tv…Poskakasmo onako iza sna i umalo istog momenta ne popadasmo od šoka. Da nekome kažeš kako te struja prepala pomislio bi da te stresla, a ne obavljala samo funkciju zbog koje i jest u domaćinstvu.
Eto situacije iz koje i danas pamtim bubnjanje srca visoko u grudima, skoro u grlu, mraka u glavi i oko nje. Kažu da je kriv san. Da sam bila budna to ne bih tako doživjela. Slažem se donekle. Nije uzalud uputa onima koji hoće da slušaju da zaspalog polahko i tiho bude, da mu se svaki dio duše i razuma smjesti na svoje mjesto prije nego se potpuno razbudi i suoči sa javom.
I još sam se jednom uplašila. Za ovaj drugi put nemam objašnjenje kao za prvi i nemam krivca. Vidljivog. Odmah da kažem da sam ja jedna vrlo praktična osoba, nesklona mistificiranju i ostalim sferama koje nisu za široke narodne mase. Elem, desilo se da sam se spremala , mislim, na izlet. Izvadim čarape iz ladice i spustim na pod. Pripremam ostale stvari i počnem da pakujem. Čarapa nema. Gledam, tražim, al uzalud. Onda me znatiželja vuče pa tražim još i još. Otvaram ladicu, prebirem, otvaram ruksak i prebirem, ali čarapa nema pa nema. I baš kad sam htjela da odustanem, polazim iz sobe, a čarape na podu gdje sam ih i ostavila. Zaklela bih se da sam sto puta pregledala sve i nije ih bilo. Kao da ih je neko sklonio dok sam tražila i vratio kad sam odustala. Da se našali sa mnom. A uplašio me. Zgrabila sam ih i pojurila van ne shvatajući šta se dešava. I taj strah pamtim iako sam ga doživjela davno. Tek da napomenem da sam ovo pričala prijateljici, a ona mi je povjerila da se i sama tako jednom prepala. Naime, izgubila je saobraćajnu i tražila dvadeset dana. Za to vrijeme auto je najmanje tri puta pretresla. I kad je konačno objavila nevažećom, jedno veče dok je parkirala u garaži ugleda saobraćajnu u onom otvorenom pretincu u vratima. I to se tako jasno vidjela da ju je ona prestravljena samo zgrabila i pojurila van iz garaže. Razumjele smo se. I ona pamti još i danas onaj strah.
Bilo je još nekih strahova i prepada koje pamtim. Srećom takvi su da mogu da im se smijem. I to kako vrijeme prolazi sve više. Pamtim i one kojima se ne mogu smijati. Ali, njih ne pamtim po intenzitetu. Pamtim ih samo zato jer ne želim zaboraviti.