Archive | Juni 18, 2015

Otići ili…

 

 

Nikad nije kasno za otići. Ako nas nešto tišti  i želimo otići , pa bilo iz lošeg stana, iz lošeg braka, s lošeg posla, od loših prijatelja,  jedini izlaz je skupiti hrabrost i napustiti to.  Za odlazak je uvijek pravo vrijeme. Ostati i robovati nečemu ili nekome kome ne moramo je kukavički. Jest da mnogi koji se ne usude otići izmišljaju i za sebe i za druge gomilu razloga koji nisu razlozi već opravdanje za slabost, ali, znaju oni, a znamo i mi, jedini razlog zašto ostaju je nedostatak hrabrosti.

Danas sam pročitala post nekog  ko se poslije rata vratio u Sarajevo i dan danas žali zbog toga. Dvadeset godina se jede što je „zarobljen“ u Sarajevu i što se trucka pohabanim sarajevskim tramvajima. Dvadeset godina se pita je li vrijedilo vratiti se kad je već jednom bio vani!?

Neću ulaziti u razloge zašto se neko vratio, mada su se mnogi vratili jer tamo gdje su bili za njih „zastalno“ nije bilo mjesta. Neki su se vratili iz čistog patriotizma. Neki jer im se druga polovina tamo nije htjela pridružiti. Svakakvih razloga je bilo. Tužno je samo što taj neko za tih dvadeset godina nije skupio dovoljno  ni para ni hrabrosti ni podrške od članova porodice  pa da ode tamo gdje ga srce vuče. Jer, ako neko dvadeset godina tuguje za fjordovima onda njegovo srce ne pripada Sarajevu niti Sarajevo njegovom srcu. Žalosno je tako potrošiti tolike godine, a duši ne dati mira niti je zadovoljiti.

Ja sam jednom htjela otići. Sve sam pripremila i sa svim raskrstila. Ali, moj babo je cijelog života uspijevao da me nagovori da o svakoj svojoj odluci razmislim, ne dva puta nego bezbroj  puta. Epilog je najčešče bio da sam odluke mijenjala. Tako mi je i tada rekao: „Uradi kako god želiš, ali ja da sam na tvom mjestu ja ne bih nikud iz Bosne išao“. Sjećam se kako sam odmah zažalila što sam mu i rekla jer, znala sam, da otići neću. Rekla sam mu  da nije na mom mjestu i da on ne radi za plaću koja je više džeparac nego plaća i da od toga treba živjeti. „Uradi kako želiš“- bilo je sve što je rekao. Nisam uradila kako sam tog momenta željela i bila sam ljuta na njega cijelu sedmicu. A sljedeće sam shvatila da se sve dešava s razlogom. Našla sam odličan posao, pa i upoznala divnog čovjeka s kojim sam i danas i sve se promijenilo u mom životu.

Ipak, i prije i kasnije  u životu sam , kad je trebalo, pravila rezove bez imalo kolebanja. Ne želim više otići, ali znam da ću, onog momenta kad i ako ne budem željela ovdje više  živjeti, napraviti rez i spakovati kofer. Kuda? Tamo gdje mislim da će mi biti bolje. Ne planiram  potrošiti dvadeset godina žaleći za nečim.