Archive | Mart 2015

Hipohondrija kao način života

Jeste li ikada živjeli s hipohonderom? Ili barem bili u društvu s njim? Poznavali ga? Slušali ,ne 24 već 25 sati dnevno svih sedam dana u sedmici , 365 dana u godini o njegovim/njenim zdravstvenim tegobama koje niko nema osim njega/nje? A boli ga/nju sve i svašta : probadanje u grudima, glavobolja na sto načina, a svaka specifična i svaka za istraživanje, utrnule noge, ukočeni zglob sad na ruci, sad na nozi, mučnina, visoki pritisak, suha koža…A kad je sve to već iscrpljeno onda o zatvoru da prostite kojem su uzrok neki lijekovi.

A kada doktori , zatrpani silnim žalopojkama i problemima odustanu od postavljanja dijagnoze, onda pacijent tj. hipohonder postavi dijagnozu sam sebi. Obično je to neki tip raka. Što teže to bolje.

Jeste li kad morali pretresati tovar lijekova koji se nabavljaju neselektivno i to po mogućnosti što skuplji to bolje, jeste li svakodnevno obijali hitnu i klinike javne i privatne?

Jeste li bili u situaciji da vam taj hipohonder preuzme kontrolu nad životom pa vas počne zivkati na posao da pod hitno dođete kući jer ona/on umire? Ili da mjesecima ne možete dobiti dva-tri sata vremena da obnovite dokumenta?

Jeste li ikada imali želju da tog hipohondera protresete i naredite mu da se već jednom opredijeli za bolest koja će  ga mučiti i da prestane mučiti vas? Jeste li?

I ma koliko doktori svih profila, psiholozi i nadriliječnici tvrdili da je hipohondrija bolest, jer tvrde da hipohonder ne laže, on stvarno osjeća bol, ja tvrdim da je hipohondrija čisti bezobrazluk.

Bezosjećajnost. Sebičnost.

Hipohonderu nikad nije dosta. Nikad ne možete učiniti da bude zadoovoljan. Potrošite silni i novac i vrijeme za njegovo zdravlje, a on hoće da obavi još i još pretraga i to onih najskupljih. A kad nalazi budu ok onda tvrdi da doktori pojma nemaju i mijenja i doktora i kliniku.

Pa ispočetka.

 

Let Germanwingsom

Za kraj aprila imam rezerviran let Germanwingsom za Keln. Cijela porodica. Čim sam vidjela na internetu pad aviona poslala sam poruku sestri. Njeno prvo pitanje je bilo bojim li se sada i hoću li odustati od puta. Naravno, postoji izvjesna mogućnost da će me nešto drugo spriječiti, a ne strah, ali ne razmišljam o odustajanju.Nisam razmišljala ni kad sam pročitala da je prije šest mjeseci uočena tehnička greška na tim airbusima, te sastavljen novi protokol o postupanju tokom leta.

E, sad, ništa od ovoga nije čudno da ne objaviše i to ekspresnom brzinom da je kopilot namjerno poslao 149 ljudi u smrt. Možda jest. A možda i nije.

Možda je on samo žrtveno jagnje. Sklona sam vjerovati da je ovo drugo u pitanju. Mislim, ne uklapa se u obrazac: nije musliman, čak ni blizu. Nije boravio, barem se ne zna da jest, na istoku u nekakvim kampovima za obuku terorista,koji su promakli Amerima i koje nisu sravnili sa zemljom. A možda mu je komšija musliman? Na to se takođe treba računati. To bi mogla biti poveznica.

Ali, ako nije musliman onda nije ni terorista. On je samo, kako objaviše zvaničnici, u ljubav razočarani muškarac koji je u očaju počinio ubistvo i samoubistvo. Ma, daj…

Kao potencijalni putnik, ja bih svakako bila mirnija ako bi me ubijedili da je neki mladi kopilot ubica, jer nadat se da se takav neće zadesiti i u mom avionu. Bogami, ako postoji sustavna greška na avionu onda može biti i pilot i kopilot ko god hoće, sudbina mi je neizvjesna.

Samo da se zna: sve je dozvoljeno osim da javnost pomisli da je sa švapskog proizvoda i jedan šaraf mogao otpasti.

Nije svaka majka – majka

Juče sam se, negdje oko podneva,  začudila i ta začuđenost me  drži evo već satima.  Nikako da dođem sebi i vratim se u normalu. Osim što se čudim ( i zgražavam) još i sama sa sobom pričam.

Naime, prije nekoliko godina grad u kojem živim ( a nije Sarajevo) potresla je strašna priča o zlostavljanju tada trinaestogodišnje djevočice od strane njenog očuha. Osim što živimo u istom gradu, majka te djevojčice mi je bila i, recimo,  radna kolegica. Ne moram pričati o tome kako je u našoj zgradi odjeknula ta priča. Samo ću reći: užas, zgražavanje, osuda…Posebno je užasno bilo to što se majka stavila na stranu zlostavljača.  Žena je uskoro ostala bez posla , ali niko nije bio baš voljan da joj pomogne. Curica joj je naravno oduzeta, zlostavljač završio u zatvoru i osuđen na četrnaest godina.  Po meni je to malo, ali… Da se ja pitam, ali srećom po zlostavljače ne pitam se,  svaka kazna za to zlodjelo uključivala bi kastraciju i to isključivo fizičku.

E, sad o razlogu čuđenja.

Dakle, na kasi supermarketa obraća mi se žena sa početka priče. Otpozdravim. I dok kupim svoje stvari , njene već prolaze kasu. Pažnju mi privuče muškarac sa kačketom koji joj dodaje namirnice: kore za torte, šlag, margarin… On!  Zlostavljač! Sigurna sam jer sam ga poznavala. Valjda je pušten preko vikenda, a ona, blago je reći kučka, dočekuje ga i pazi.  Njega, zlostavljača,  silovatelja,  gada koji joj je dijete uništio.

A za to isto svoje dijete ta ista majka  ne zna.

Eto, čemu se ja čudim. I to već satima. Ne ide mi u glavu da postoje takve majke. Hajde što postoje takvi očusi, ali majke…?

Mene su učili da majka dijete štiti. Da se žrtvuje za dijete. Da umire , ako treba, radi svog djeteta. I to bezuslovno.  Ma kakvo dijete bilo. Nikada i nikada dići ruke od djeteta, odustati, stati na drugu stranu…

Pa šta je onda ovo?

Kakva je to greška u kodu te i takvih majki? Šta je u glavi one žene iz srbijanske horor priče sa istom tematikom koja kaže da se bojala za svoj život i nije smjela zaštititi kćerku! Koji život? Kakav?

Ja jesam stroga kad su takve stvari i situacije u pitanju, ali ne mogu da se ne pitam i kažem svoje mišljenje: pa taj tvoj život koji živiš i za koji se bojiš ne vrijedi ni pišljiva boba. Bilo bi bolje za sve, a naročito za tebe, da i ne živiš. Vjeruj, nikome takva kakva si nećeš nedostajati.

Ali, eto, valjda i takve  majke  postoje s razlogom. Kao školski primjer kakve majke ne trebaju biti. Kakve majke to ustvari i nisu.Pa vi , i ja zajedno s vama, pogledajmo i promislimo s kakvom  ko svrhom  hodi ovom zemljicom.

U iščekivanju pomračenja

Kažu da će danas biti pomračenje sunca. Ovo “kažu” nije ironično. Ja sam samo oprezna glede predviđanja događaja bilo iz futura prvog bilo iz  onog drugog.

Dakle, sjetila sam se onog posljednjeg velikog pomračenja iz 1999 godine. Bila sam mlada zaposlenica ( eto sad znate koliko imam godina 🙂  u jednoj velikoj tvornici zreloj za privatizaciju. I gašenje. Bez obzira što nisam imala redovnu plaću ( a zbog čega ljudi i inače idu na posao) bilo mi je lijepo. Tako i tog sunčanog dana dođemo mi spremni za promatranje nebeskog spektakla, a naročito smo uzbuđeni bili mi mladi koji to nikad prije nismo vidjeli. Oni stariji su evocirali uspomene na neko ranije pomračenje iz šesdesetih ili sedamdesetih.

Taj dan smo znali da nećemo ništa raditi.

U sred bijela dana malo po malo poče da pada akšam. Svjetlost nestaje. Sjećam se onog osjećaja koji me obuzimao: i zadovoljstvo što svjedočim tako fantastičnom događaju i straha od nepoznatog. I tišine.

Da, ja vjerujem u Boga svemogućeg i sveznajućeg i sjećam se i osjećaja straha od Njegove veličine i moći, a opet i sreće od Njegove milosti kad je sunce nakon više od dva sata obasjalo ovaj svijet u punoj svojoj snazi i ljepoti.

Sjedili smo tada, pili kafu i razgovarali. Mislim da smo svi u tih nešto malo više od dva sata pažljivije i gledali i slušali jedni druge nego za godine poznanstva.

Naš inženjer Zahid je već ranije došao na ideju da, pošto već nismo kupili naočari za promatranje spektakla, isti pratimo kroz onu masku koju koriste varioci. Ima logike. Mada nezgrapne.

I tako, sjedimo, razgovaramo i naizmjenično dodajemo jedni drugima masku kojoj od višegodišnjih naslaga prljavštine nije bilo moguće odrediti temeljnu boju.

Danas sam u drugom kolektivu. Starija. Nemam ovdje ni jednu kolegicu i kolegu iz 1999 godine.

Jedan sadašnji ima ne baš ugodna sjećanja na 99 – tu. Naime tog dana je morao deložirati jednu višečlanu porodicu. Često nam je pominjao kako je to bio težak trenutak: majka i djeca plaču, a sunce nestaje. Osjećao se kao krivac za svu nesreću i tragediju.

Nadam se da će ove godine imati ljepša sjećanja.

Ali kako god bude – biće. Nekom ovako, nekom onako.

Dvije, tri pozdravne

Dakle, poštovani korisnici  ovog servisa, a i oni koji slučajno (kao što sam i ja) ovdje dođu smatrajte se pozdravljenim. Rekoh da sam ovdje slučajno svratila, ali onda mi se dopalo i evo otvorila sam blog. Moram priznati da sam se prijatno iznenadila kvalitetom mnogih blogova i prosto me strah da pored njih neću uopće biti primijećena. Drago mi je što sam ovdje zatekla neke blogere meni poznate sa drugih servisa.

Da ne dužim: nadam se uspješnom bloganju i svima takođe želim puno uspjeha, postova , komentara i naravno druženja. Jer druženja i drugarstva nikad nije previše.