Archive | Mart 20, 2015

U iščekivanju pomračenja

Kažu da će danas biti pomračenje sunca. Ovo “kažu” nije ironično. Ja sam samo oprezna glede predviđanja događaja bilo iz futura prvog bilo iz  onog drugog.

Dakle, sjetila sam se onog posljednjeg velikog pomračenja iz 1999 godine. Bila sam mlada zaposlenica ( eto sad znate koliko imam godina 🙂  u jednoj velikoj tvornici zreloj za privatizaciju. I gašenje. Bez obzira što nisam imala redovnu plaću ( a zbog čega ljudi i inače idu na posao) bilo mi je lijepo. Tako i tog sunčanog dana dođemo mi spremni za promatranje nebeskog spektakla, a naročito smo uzbuđeni bili mi mladi koji to nikad prije nismo vidjeli. Oni stariji su evocirali uspomene na neko ranije pomračenje iz šesdesetih ili sedamdesetih.

Taj dan smo znali da nećemo ništa raditi.

U sred bijela dana malo po malo poče da pada akšam. Svjetlost nestaje. Sjećam se onog osjećaja koji me obuzimao: i zadovoljstvo što svjedočim tako fantastičnom događaju i straha od nepoznatog. I tišine.

Da, ja vjerujem u Boga svemogućeg i sveznajućeg i sjećam se i osjećaja straha od Njegove veličine i moći, a opet i sreće od Njegove milosti kad je sunce nakon više od dva sata obasjalo ovaj svijet u punoj svojoj snazi i ljepoti.

Sjedili smo tada, pili kafu i razgovarali. Mislim da smo svi u tih nešto malo više od dva sata pažljivije i gledali i slušali jedni druge nego za godine poznanstva.

Naš inženjer Zahid je već ranije došao na ideju da, pošto već nismo kupili naočari za promatranje spektakla, isti pratimo kroz onu masku koju koriste varioci. Ima logike. Mada nezgrapne.

I tako, sjedimo, razgovaramo i naizmjenično dodajemo jedni drugima masku kojoj od višegodišnjih naslaga prljavštine nije bilo moguće odrediti temeljnu boju.

Danas sam u drugom kolektivu. Starija. Nemam ovdje ni jednu kolegicu i kolegu iz 1999 godine.

Jedan sadašnji ima ne baš ugodna sjećanja na 99 – tu. Naime tog dana je morao deložirati jednu višečlanu porodicu. Često nam je pominjao kako je to bio težak trenutak: majka i djeca plaču, a sunce nestaje. Osjećao se kao krivac za svu nesreću i tragediju.

Nadam se da će ove godine imati ljepša sjećanja.

Ali kako god bude – biće. Nekom ovako, nekom onako.