Archive | Septembar 2015

Bajram Šerif Mubarek Olsun

 

Sutra je Kurban – bajram. Dragi moji blogeri mogla bih vam pričati kako sam sinoć oko ponoći ispekla baklavu. Ali neću. Jer šteta je o Bajramu pričati u tako prozaičnom kontekstu. Bajram je puno više. Bajram je Bajram. Barem meni.
Zato, reći ću vam samo  Bajram Šerif Mubarek Olsun svima kojima je Kurban – bajram zaista Bajram. Živi i zdravi bili i u rahatluku baklave jeli.

 

 

Poklon iz 2001-e

 

U martu ili aprilu 2001 godine na “naselje” dobijem multipraktik i to jednu od onih skupih, jakih i svestranih mašina.

Narednih dana i to prilikom prve upotrebe povrijedim ruku onim noževima, sjekačima svega i svačega. Zaradim  šest konaca i nekoliko dana poluinvalidskog života. Još se sjećam kad sam došla na tadašnji CUM, a sadašnji KUM dežurni medicinar, inače asistent poznatog hirurga me pitao jesam li se povrijedila cikularom. Cikularom!? Poslije mi se izvinjavao jer je prije mene gotovo istu povredu  sanirao ženi kojoj je cikular zakačio ruku.

Tada moj muž u osvetničkom žaru ( tad smo još bili prilično svjež bračni par)  nekim predmetom istupi one noževe i multipraktik je od tada služio samo za pravljenje šlaga. A i na taj angžman je morao pričekati nekoliko godina. Ostali dodaci uredno su stajali neotpakovani. Sve do prije nekoliko dana.
Pred mogućnošću da ručno sjeckam, kriškam, meljem sve ono što mi je trebalo, a trebalo mi je svašta, sjetim se multipraktika.
Pa ljudi moji kako sam ja živjela bez njega sve ove godine!?
Kako mi je svakodnevni domaćićki život bio isprazan i otužan!? Dođe mi da plačem za propuštenim prilikama. Ajdede, šalim se. Ali zaista je to dobra stvarčica. Valjda me neće ponovo dočekati na nož.

 

Život ide dalje

 

Upravo mi je Svila, koja inače ima sedam /7/ godina povjerila kako joj je drug iz razreda priznao da je zaljubljen u nju.
Mislim, ma mrš mali tamo!
Umjesto toga kažem: to je lijepo.
I jest lijepo. Ali i neizvjesno. Šta ih sve čeka na tom njihovom putu?
Strah me o tome razmišljati.

 

This entry was posted on 21 Septembra, 2015, in Dnevnik.

Za ovaj trenutak pripremajte se

…jer šta je smrt? Ništa do uzdah. Ništa do prelazak nevidljive granice gdje stoje oku nevidljivi graničari, oduzmu ono, takođe nevidljivo, što nosimo od rođenja, a s čim ne možemo preći granicu: našu dušu. Stoje nevidljivi graničari, a čovjek, insan prelazi granicu, a opet ostaje na istom mjestu. Samo oni koji su tu, koji dolaze sa insanom do te granice vide da je platio prelaz i prešao. A zna li taj insan šta se s njim zbiva? Zna li kojom valutom je prelaz platio? Možda zna. A možda i ne zna. Možda sluša svoje prijatelje, svoju porodicu kako priča o njegovom prelasku, možda im želi reći da je tu, da nikud nije otišao, ali…Na granici je ostavio i vid i glas kao skroz nepotrebne stvari.
…jer šta je život? Ništa do treptaj. Ništa do pružena prilika da u tom kratkom hodanju od plača do uzdaha učinimo nešto lijepo, nešto dobro ma i koliko je crno pod noktom. Nekom mi da učinimo i neko drugi nama. Krug. Da nam prelaz bude manje bolan i manje tužan. Jer čemu sve što nam je dato ako ćemo svu tu savršenost zloupotrijebiti? Čemu sve ako će nehaj biti naša vodilja? Čemu sve ako srce neće barem jednom iskreno zakucati, oko zasuziti i glas lijepu riječ izgovoriti? Čemu sve ako će sva ova ljepota prirode, noćnog neba, dječijeg osmijeha ostati neprimijećena? Ničemu.
…jer čemu sve ako iz nečijeg odlaska nećemo nešto naučiti? Opet ničemu.
Dunjaluk je pun opomena, a mi ih ne shvatamo ozbiljno. Kao da su date tamo nekom drugom, a ne nama. Kao da se tiču svakog osim nas. Nakratko shvatamo prolaznost svega, zaričemo se da će od tog momenta biti sve drugačije i već sutra zaboravimo. A možda tako i treba biti. Možda je tako i bolje. Jer šta bi čovjek da nema zaborava? Kud bi sa svim onim što mu se pod kožom nakupilo?
Novi dan nova nafaka nova utrka.
A opomene prestižu jedna drugu.
Valjda će ih barem neko ozbiljno shvatiti. Valjda će nekome valjati.

 

 

 

This entry was posted on 21 Septembra, 2015, in Dnevnik.

Predviđanje

 

11.09.2001 rušenjem tornjeva i napadom na Pentagon otpočela je nova era u svjetskim međudržavnim odnosima. I ne samo to. Mnogi su tvrdili da je to uvod u Treći svjetski rat. Sad neki tvrde kako su se onda oni neki prevarili u svojim predviđanjima. A ko zna? Možda je Treći svjetski i počeo samo mi još to nismo shvatili. Mislim i Prvi i Drugi rat su imali predigru, zašto ne bi i Treći?

 

This entry was posted on 11 Septembra, 2015, in Dnevnik.

Plaši me Kina

Ima li još neko da ga plaši Kina? Mene jest. Ponekad, ako imam vremena čitam o Kini. Ne daleku historiju koja je vrlo zanimljiva nego ovu noviju. Svakidašnjicu. Kineska svakidašnjica, odnosno ona čiji eho dopire i do nas, je stvarno puno paradoksa i to počev od korištenja  termina “komunistička država”. Po marksističkom učenju iz kojeg je nastala i kineska Komunistička partija kao utemeljitelj sadašnje Kine, komunizam nastupa kad država odumre.  znači kad ispari, ugasi se, nestane…, a u Kini je državni aparat jači od bilo kog drugog. Gdje je tu komunizam?

S druge strane ekonomska ekspanzija je dovela do neslućenog bogaćenja manjine na uštrb većine tj. radnika i seljaka. Još jedna glupost jer bi u komunizmu svi trebali davati prema mogućnostima, a dobivati prema potrebama. Ili njihovim radnicima malo treba ili bogataši malo daju? Uglavnom raslojavanje je očitije nego igdje u svijetu. Ko tu koga zeza i u pojam ubija?

Ovo super radničko roblje je posebna priča. Jednom sam čitala i slike gledala kako u unutrašnjosti Kine u nekom gradiću od miliončić – dva stanovnika roditelji, super-radničko roblje, na posao dovode i svoju djecu jer ih nemaju gdje ostaviti. U fabrici postoji mjesto gdje je metalni gelender ili jednostavno metalna cijev pričvršćena u zidu. Za tu cijev roditelji vežu lanac, a drugi kraj oko vrata, pojasa ili ruke svom djetetu. Na prvu izgleda toliko bešćutno da izgubite moć govora. Ipak kad čujete ili pročitate razlog ne možete tek onda progovoriti. Naime to rade da bi ih sačuvali od otmičara koji jednostavno haraju. Tako je jedan bezdušan čin vezivanja ustvari najveći izraz roditeljske brige i ljubavi. Teško je čovjeku povjerovati kad takvo što čuje da se to zaista i dešava. da postoji toliko nesigurno područje, zabačeno, u unutrašnjosti gdje se ljudi ne mogu osloniti niti jedni na druge niti na policiju niti na druge organe te komunističke tvorevine i da ljudi nemaju drugi način da zaštite djecu.

Plaši me i njihova restriktivna politika jednog djeteta. Prije dan ili dva svi mediji su pisali i pričali o ženi u 8. mjesecu trudnoće koja već ima jedno dijete i koju tjeraju da pobaci ili će joj muž ostati bez posla. Jezivo, al šta drugo očekivati od ljudi koji jedu pse i mačke.

Već godinama Kinezi su i naši sugrađani. Razmilili se od istoka do zapada i prodaju kinesku robu. Ko trgovački putnici.

E, sad sve ovo pobrojano u manjim dozama i pojedinačno kod mene ne bi izazivalo nikakav strah da Kina nije i vojna supersila. Tu već nema zafrkancije. Zamislite da jedna noga tog državnog aparata popusti i pusti s komunističkog lanca svu ili dio one armije radničkog roblja što za deset dolara prodaje mjesec dana svog teškog fizičkog rada. Zamislite armiju ogorčenih nesrećnika koji, zaslijepljeni željom za osvetom, ne razmišljaju dalje od toga i ne mare šta će biti ako ono silno oružje koje Kina ima i koje i dalje gomila ostane bez kontrole. Nemojte zamišljati da bi ih vojska smirila. Bilo je još država sa jakim vojskama, ali ta vojska nije toliko jaka kad se podijeli na dvoje, troje ili bezbroj skupina sa različitim ciljevima i različitim vođstvom. Zvuči apokaliptično, zar ne? Kad bolje razmislim svima nam je u interesu opstanak Kine ovakve ili onakve samo bez sukoba i bez tamo nekakvog Kineskog proljeća.

 

Ima li bliskost granice

Slobodno mogu reći da ljudi, a naročito ja kao jedan od pripadnika te vrste, ne vole osobe koje jadikuju. Ne moraju čak ni puno ni često jadikovati. Dovoljno je i u miligramskim dozama pri svakom susretu pa da prijatelji, poznanici, kolege počnu osjećati želju i potrebu da što prije prekinu susret, ako ga već nisu mogli izbjeći. Sretala sam osobe koje uživaju da jadikuju. Baš kao što sam sretala i one koji uživaju da se hvališu. To su skoro patološki poremećaji koji ometaju zdravu komunikaciju s okruželjem.
I baš zbog toga što sam vidjela kako negativan efekat postižu, uvježbala sam se još od malih nogu da ne jadikujem. Realno nisam za tim imala ni potrebe. Al nemaju ni drugi neki koje poznajem pa ipak to rade. Ono što je meni jedan sasvim običan problem koji zahtijeva malo posvećenosti i malo energije za neke druge je nerješiv odnosno rješiv uz pomoć svih znanih i neznanih. Naglašavam da ovdje ne govorim o osobama koje će se požaliti s vremena na vrijeme na neku situaciju s kojom se ranije nisu susretali, a nakon toga voditi sasvim normalan razgovor. Govorim o onima koji se žale i na posao i na kuću i na roditelje i na muževe roditelje i na muža i na komšiluk i doktore i, i…ma na sve i svakoga. Ne mogu reći da me takve osobe nerviraju. Možda bi me i nervirale da imaju kad odnosno da im pružim priliku i dovoljno vremena. Ali ne. Presijecam to u korjenu nimalo osjećajno i nimalo uviđavno.
Čuvajući se da ne prekršim samonametnuto pravilo privatnosti otišla sam u drugu krajnost, skoro misterioznu, u kojoj ni moji najbliži ne vjeruju da ja uopće imam ikakvih problema niti da je meni teško. Ali zar su činjenice koje su svima jasne nedovoljne da oni pomisle da meni i mojima nije lahko? Zar ja moram jadikovati da bi shvatili da je došao trenutak u kom je neki red da ponude pomoć?
Već skoro godinu dana trudim se da se ne raspadnem. I niko se za tu godinu dana nije ponudio da pomogne. Meni finansijska potpora ne treba. Hvala Allahu situirana sam i solventna. Ali bilo mi je recimo potrebno da neko s vremena na vrijeme uskoči i pomogne na drugi način. Da me zamijeni na jednom mjestu da bih ja mogla nešto obaviti na drugom. Ali ne. Povrh svega vrlo bliska osoba me juče nazove i kritizira zašto nisam došla na roštilj, jer eto mogu svugdje stići osim kod nje. Bukvalno sam je od*ebala.

Nisam ja ljuta na njih. Nisam jer ću vjerojatno imati priliku da im to nabijem na nos kad dođu i zatraže uslugu kao što su radili i ranije. S druge strane pitam se da li možda griješim što očekujem od drugih da čitaju između redova? Da misle na mene, a da im to nisam tražila? Ne mogu biti pametna. Al, opet, o kakvoj mi bliskosti pričamo ako trebam crtati ama baš sve da bi neko shvatio? Ima li onda ta bliskost granice? Ako ima onda se valjda više ne zove bliskost već neki drugi odnos u kom ne treba puno da očekujem.

 

Zov sitnih slova

Danas sam odlučila da, počev od moje sljedeće posjete Gradskoj biblioteci i nakon preporuke mog cijenjenog prijatelja bibliotekara, svaku preporučenu knjigu otvorim i ako je pisana fontom manjim od dvanaestice istu ne uzmem.
Smorila me njegova posljednja preporuka Zov kukavice. Knjiga je napisana na 504 stranice vjerojatno osmicom. Mislim zaista da je imala 1500 stranica dvanaestkom da bih je ko od šale i brže pročitala nego sam ovu. Najgore je što sam se nakon prvih nekoliko stranica navukla i nisam mogla prestati. A sitno da Bog sačuva. Trebalo bi zabraniti štampati knjige ovako sitnim slovima. Knjiga treba da odmori, razonodi, poduči, a u mom slučaju sve je palo, pa čak i vrhunski obrađena priča u drugi plan jer samo znam da sam se namučila škiljeći. Ok, trebaju mi naočale sa većom dioptrijom, ali ne baš tolikom da mi učine ugodnim čitanje ovog sipora. Čini se da ću zbog ovih problema napraviti krug u čitanju i vratiti se tamo odakle sam počela: na slikovnice.

 

 

Mostar je divan grad, šteta što je dat Mostarcima

Često, ali ne prečesto odlazim u Mostar. To je kanton mog rođenja. To je grad kojeg sam, iako u njemu nisam živjela znala i uzduž i poprijeko. To je grad u kojem sam prvi put osjetila, možda je bolje reći namirisala, nadolazeću buru. I zaljubila se u taj miris.
Čak sam otišla u Mostar 1994 i prelazila preko one ljuljajuće konstrukcije iznad Neretve.
Zaista sam voljela i Neretvu i Mostar i Blagaj i Konjic i Čapljinu i cijelu Hercegovinu.
Ipak…
Uvijek mora postojati ono “ipak” kad govorimo o našoj državi.
Kao što rekoh u tom kantonu sam rođena. Često moram “ganjati” neku papirologiju. I to je ono zbog čega ne želim u Mostar, u Hercegovinu. Na svakom mjestu na kojem sam se morala obratiti naišla sam i nailazim na prepreke. Službenici kao da jedva čekaju da im posao tj. papir ispadne iz ruke. I ne čitajući naprave problem.
U Mostaru ništa, ama baš ništa ne mogu završiti. Kao da mi se svete što ne dijelim njihovu sudbinu i što nisam ostala tu da me drže za taoca oni iz njihovih je*enih gradskih vlasti pa bili iz SDA ili HDZ-a. U svom ganjanju papira koji su meni potrebni, a nikome drugome niti štete niti koriste nisam naišla na situaciju da osjetim, ono zaista osjetim da se trebam nekome zahvaliti.
Pokušajte samo iz ZK ureda u Mostaru zatražiti izvadak. Uredno platite taksu i očekujete da ćete dobiti isti onakav kakav izdaju u Sarajevu. Hoćete, kako da ne? Dobijete nešto što odražava stanje kako je bilo sedamdesetih i to ranih sedamdesetih. Kao da avio- snimanja nikad nije ni bilo. Da bar koriste stare Austrougarske knjige bolje bi bilo. Onda tražite u Gradskoj upravi prijepis građevinske dozvole. I tu uredno platite taksu i dobijete odgovor da nemaju ništa. Nakon toga probajte u Arhivi grada Mostara. Bez takse ni zahtjev nećete predati, a onda će vam odgovoriti da nemaju podataka za općinu Čapljinu. Kad ponovo napišete da vam treba za grad Mostar, a ne Čapljinu onda odgovore istim aktom samo umjesto za Čapljinu kažu da nemaju za Mostar. Probajte, ukoliko imate želju naravno, upisati u knjigu državljana djecu rođenu u Njemačkoj. Tad će se iskomplikovati sve što je negdje rutinski posao da bez drugostepenog nećete ništa riješiti.
Svi kao da su ljuti na sve. Kao da se nadmeću ko će više naroda istjerati iz Mostara. Uskoro će Mostar samo turisti pohoditi, a mi koji bi trebali biti češći od turista zaobilazićemo ga u širokom luku. Možda neko ima boljih iskustava. Ovo su moja i zaista nisu ugodna.

Ljuta sam na Mostarce. Ljuta sam i ogorčena, ne na vlast, nego i na službenike i na narod koji sve to trpi.

Završit ću rečenicom koju sam za ovu priliku prekrojila: Mostar je divan grad. Šteta što je dat Mostarcima.