Za ovaj trenutak pripremajte se

4

…jer šta je smrt? Ništa do uzdah. Ništa do prelazak nevidljive granice gdje stoje oku nevidljivi graničari, oduzmu ono, takođe nevidljivo, što nosimo od rođenja, a s čim ne možemo preći granicu: našu dušu. Stoje nevidljivi graničari, a čovjek, insan prelazi granicu, a opet ostaje na istom mjestu. Samo oni koji su tu, koji dolaze sa insanom do te granice vide da je platio prelaz i prešao. A zna li taj insan šta se s njim zbiva? Zna li kojom valutom je prelaz platio? Možda zna. A možda i ne zna. Možda sluša svoje prijatelje, svoju porodicu kako priča o njegovom prelasku, možda im želi reći da je tu, da nikud nije otišao, ali…Na granici je ostavio i vid i glas kao skroz nepotrebne stvari.
…jer šta je život? Ništa do treptaj. Ništa do pružena prilika da u tom kratkom hodanju od plača do uzdaha učinimo nešto lijepo, nešto dobro ma i koliko je crno pod noktom. Nekom mi da učinimo i neko drugi nama. Krug. Da nam prelaz bude manje bolan i manje tužan. Jer čemu sve što nam je dato ako ćemo svu tu savršenost zloupotrijebiti? Čemu sve ako će nehaj biti naša vodilja? Čemu sve ako srce neće barem jednom iskreno zakucati, oko zasuziti i glas lijepu riječ izgovoriti? Čemu sve ako će sva ova ljepota prirode, noćnog neba, dječijeg osmijeha ostati neprimijećena? Ničemu.
…jer čemu sve ako iz nečijeg odlaska nećemo nešto naučiti? Opet ničemu.
Dunjaluk je pun opomena, a mi ih ne shvatamo ozbiljno. Kao da su date tamo nekom drugom, a ne nama. Kao da se tiču svakog osim nas. Nakratko shvatamo prolaznost svega, zaričemo se da će od tog momenta biti sve drugačije i već sutra zaboravimo. A možda tako i treba biti. Možda je tako i bolje. Jer šta bi čovjek da nema zaborava? Kud bi sa svim onim što mu se pod kožom nakupilo?
Novi dan nova nafaka nova utrka.
A opomene prestižu jedna drugu.
Valjda će ih barem neko ozbiljno shvatiti. Valjda će nekome valjati.

 

 

 

This entry was posted on Septembar 21, 2015, in Dnevnik. Bookmark the permalink.