Archive | August 2015

Može li dom svoj naći izbjeglica

Ja nisam niti bježala niti me je ko protjerao. Bila sam na svom u svom sve ratne godine. Ne uzdajući se u humanitarnu svakodnevno se sa ostalim članovima porodice borila za hranu, ogrjev,  prepravljala stare iznošene stvari i one koje sam davno prerasla i pravila nove vlastite kreacije. Sad kad se sjetim dođe mi da se smijem. Samo ne znam je li od tuge ili od muke ili zato što sam bila presmiješna u onoj prekrojenoj odjeći? Tješi me to što ni ostali nisu izgledali bolje.

U jednom periodu u stambenom prostoru od nekih 80 m2 bilo nas je 25. Ljudi moji, ko je doživio shvatit će o čemu pričam. Prije nego što nastavim moram reći da je teško i onom ko je izbjegao, al i onom ko je primio izbjegle. To nije dan-dva pa strpit ćemo se svi i onda svako svojim putem. Došli su na neodređeno vrijeme i primili smo ih na neodređeno vrijeme. A svako pojedinačno, i mi i oni, ima svoj vlastiti model ponašanja, govora, navika…Nakon nekog vremena od nedostatka prostora, hrane, mira svako svakome smeta. Govorim iskreno.

Dakle da svako izgovori po jednu riječ to je 25 riječi, a u najboljem slučaju 5 rečenica. Da svako pojede samo po zalogaj dnevno to je tanjir hrane koje nema.

U momentima kad su svačiji živci k᾿o struna napeti treba ostati miran na očito širenje dezinformacija i panike. Kako? Jasno je meni da niko to ne radi po zadatku već zbog vlastitog straha i nemoći, ali čini štetu svima. I kako osobi starijoj od mene 30-40 godina reći da šuti i ne priča neprovjerene priče?

Kako ljudima kojima je sve izgorjelo i koji imaju zarobljene članove porodice reći i objasniti da dolazi zima i da se za zimu moraju spremiti osnovne potrepštine: minimalne zalihe hrane i ogrjeva? Njima nije ni do čega, a mi koji smo tu bili jasno znamo da će svega biti nedovoljno jer nas je previše. Jasno nam je da se poslije nećemo igrati cvrčka i mrava. Dijelit ćemo sve kao i do sada. A njih strah parališe u tolikoj mjeri da uopće ne misle ni dan unaprijed, a ne mjesec dana za koje svakako ne znaju da li će tu provesti.

Bilo je tu svega i svašta. Ipak nadam se da nikad nikoga nismo povrijedili. S mnogima smo ostali u izuzetno bliskim prijateljskim odnosima i to je ono što me tješi i umanjuje moj strah da sam možda zgriješila.

Iako je od 95-e stalno neko negdje bježao i stalno neko nekog protjerivao čini se da je sad najgore

Istovremeno nacizam i fašizam bujaju k᾿o korov poslije kiše. Nit se ko srami nit boji što javno izgovara i poziva na zaustavljanje izbjeglica i vraćanje tamo odakle su došli: u rat.

Ne znam kakav je bio odnos tih zemalja prema našim izbjeglim i prognanim od 92 – 95-e. Jesu li i njih smatrali konkurencijom pri zapošljavanju, prljavim ološom koji prlja arijevsku zemlju ( tamo su antiizbjeglički protesti najglasniji i najagresivniji), islamskom prijetnjom ( u slučaju muslimanskih izbjeglica)? Ne znam. Ja sam, kao i većina građana Bosne i Hercegovine,  bila u informativnoj blokadi od 92-e do 95-e i ne znam ništa o tome. Iskreno i sada osjećam posljedice te blokade. Vjerujem da ih i drugi osjećaju. Da se vratim izbjeglicama:  imala sam priliku vidjeti neke slike iz tog perioda, neke izbjegličke kampove i jasno mi je da je bilo, ako ne isto, onda slično.

Poenta je da niko ne voli, možda je bolje reći boji se kad vidi da veliki broj ljudi bježi. To stvara apokaliptičnu sliku i niko nije imun na taj osječaj.Ljudi koji bježe, pa ma od koga ili čega bježali nose sa sobom miris i straha i opasnosti i borbe za opstanak. Ljudi se jednostavno boje da to ne pređe i na njih kao da je riječ o zarazi, i u tom strahu zaborave biti osjećajni i humani. A neki jednostavno nisu ni osjećajni ni humani. P.S. Naslov sam pozajmila iz neke ratne pjesme koja mi se ovih dana vrti u glavi.

 

Kad mozak vuče na jednu, a srce na drugu stranu

 

Mrzim kad mi razum i emocije tj. onaj splet mišića kojeg popularno zovu SRCE ne idu ukorak.

Što ne idu u korak ni po muke, al da barem idu u istom smjeru pa makar srce kaskalo za razumom ili obratno, ali ne: ni u korak ni u istom smjeru. Svako vuče na svoju stranu. Ne zna čovjek kome popustiti? Kome prednost dati? Čini se da kako god odluči da će se, da prostite, za*ebati. Kako god.

Insanu ostaje samo da se nada i moli da će, šta god bude, upravo to biti najbolje za njega.

 

 

 

This entry was posted on 25 Augusta, 2015, in Dnevnik.

Zanimanje “profesionalni ulizica”

Ulagivanje ili ulizivanje ili uvlačenje je posebna i vrlo popularna disciplina koja osim treninga zahtijeva i urođenu talentiranost. Šta više, talenat je mnogo važniji od drila. I genetika ima važnu ulogu. Dobar nasljedni kod garantira veći uspjeh u ovoj disciplini.

Neki ljudi se odlično snalaze u svim vodama: i slatkim i slanim, i uzburkanim i mirnim, i plitkim i dubokim, i bistrim i mutnim…Uvijek plivaju. Uvijek su na površini. Ali, takvih nema baš puno. Istinskih plivača je malo. Ostali su loši imitatori.

Za prave plivače karakteristično je da uvijek odaju utisak iskrene osobe. Spontani su, otvoreni…ali kroz tu spontanost i otvorenost provuku ijednu malu, gotovo neprimjetnu notu laskanja. Takva osoba će vam mjesec dana pokucati na vrata “samo da vidi kako ste”. Pozvaće vas na kafu. Učiniti sitnu uslugu, a da niste ni tražili. Nametnut će se…

Zaboravih napomenuti: sve pod uslovom da ste ili bi mu mogli postati pretpostavljeni, da se negdje „pitate“ili bi se mogli „pitati“ u dogledno vrijeme. Ukratko da će mu poznanstvo sa vama donijeti određenu korist u skorijoj ili daljoj budućnosti.

Jeste li imali bliski susret sa takvom osobom? Oči u oči?

Ja jesam.

Imam jednog kolegu kojeg neke druge kolege umjesto pozdrava pitaju “treba li ti vazelin?“

Takav je. Ne zna komunicirat bez da se ne „uvlači“.Makar malo. Malkice… Izvuče on često i dobru korist iz tog svog uvlačenja u znate već gdje. Ipak, fascinantno je koliko je on najboljih prijatelja imao za ovih petnaest godina kako ga poznajem. I uvijek su mu najbolji prijatelji bili šefovi. Kad šef prestane biti šef oni ostaju nešto kao raja, poznanici koji ponekad popiju kafu. Pretpostavljam da tada šef progleda, ali kasno. Već se on zbog svog omiljenog službenika zamjerio mnogima. A ovaj moj kolega je već odavno imao u pričuvi novog najboljeg prijatelja, sadašnjeg šefa.A novi šef ga prihvati kao najodanijeg saradnika. Čovjek takav dojam ostavio. Onako, kad dublje razmisliš o ovoj situaciji, stvori se utisak da u stvari on postavlja i smjenjuje šefove iako nema nikakav mandat za to. Jest paradoksalno, ali njemu uvijek i uvijek uspijeva. Kao da „obenđija“ ili „omađija“ te nove prijatelje od kojih su svi neki uglednici. I nema koga on ne zna! I nema „prijateljstva“ iz kojeg nije profitirao.

Davno jednom drugi jedan pprijatelj mi je opisao karakter ovog plivača-uvlakača:

„ Čim osjeti da će se neko pitati više od ostalih on (plivač-uvlakač) mu se brže-bolje uvuče u g…cu i otud maše ( ovdje obavezno podići raširenu ruku i mahnuti kao pozdrav) i šepuri se kako je njemu dobro“.

Kad mu i jest dobro. Ili on misli da jest. Ili mi mislimo da jest, al ipak ne bismo bili on. Najvjerojatnije ovo posljednje. Barem što se mene tiče.

 

“Idemo na Zapad”

 

Dvije sedmogodišnje djevojčice se igraju “Idemo na Zapad”. Riječ je o igri novijeg datuma natanka. I ja sam je prvi put gledala..

Pokupile su omiljene igračke, opremile se kompasom, flašicom vode, maminom tašnom koja im služi kao kofer , sunčanim naočalama i naravno kišobranom i objavile da “idu na zapad”.

Čak i vječiti optimista u meni se zamislio i zabrinuo. Dal se to one pripremaju blagovremeno jer osjećaju gdje im je perspektiva i da se ništa neće promijeniti ni kad budu imale osamnaest ili dvadeset godina?

Jedino svijetlo je što uz onaj silni prtljag nisu zaboravile zastavicu Bosne i Hercegovine i zmaja. Znate onog što kad ga uključite pjeva ” ..igraj Bosno ne daj se, igraj svi smo uz tebe…”.

 

 

This entry was posted on 23 Augusta, 2015, in Dnevnik.

Ništa mi jasno nije

 

Zbunjena  sam.

Ostavila sam komentare otvorene i “raspištoljila” niz Hercegovinu. Dođem maloprije tj. nešto malo prije 23,00 i sjednem za komp da vidim šta su moji omiljeni blogeri danas radili kad imam šta i vidjeti! Baš kao da sam kuću ostavila otključanu pa sad došla, ušla i ništa mi nije jasno.

Inače sam od onih koji doista nisu imali ružno iskustvo ni sa komentatorima ni sa inboxom. Što bi se reklo: nisam bila izložena cyber nasilju.

Ono što želim reći jest da je za mene znak žestokih unutarnjih frustracija sakriti se iza nicka i s narodom po internetu svađat i taj isti narod vrijeđati. Ja ni poslovno ni privatno ,predstavljena imenom i prezimenom, nemam problema sa verbalnim obračunima. Ne provociram ih, ali ni ne ostajem dužna. Ovdje, ako mi neko i nečije pisanje odgovara onda i čitam i komentarišem, ako mi ne odgovara pravim se da nisam ni pročitala.

Cijenjeni blogeri ugodno pisanje i druženje vam želim . Vrijeme je suviše dragocjeno da bismo ga bacali na nešto od čega, ne samo da nemamo koristi, nego nam i ne pričinjava zadovoljstvo.

 

Malo retro, a opet ni nalik

 

Posljednjih godina u Bosni i Hercegovini postoji intencija zaboravljanja narodnih umotvorina i kreacija, zaboravljanja i odbacivanja svega što ne obuhvata generaciju koja trenutno obitava na ovim prostorima.

Jer, logički, ako ti je blisko nešto što je retro i ti si retro. Znači nisi moderan i cool.

Ipak, ma koliko bježali od toga baš taj retro riječnik najbolje može oslikati i nas i neku situaciju. Uzgred, sviđa mi se riječ  “retro”.

Recimo riječ “kofrčiti se”.

Pa nema moderne riječi koja vjernije oslikava junaka bez pokrića. Ima ih sličnih, ali sve su one blijede zamjene. Mogu nagovijestiti  da se radi o tome tj. junaštvu bez pokrića, ali da bi približno dočarao šta želiš reći moraš upotrijebiti cijele rečenice. Eno onaj lik se već mjesecima kofrčio, kofrčio i na kraju ode k*o pokis*o.  Hajde ti to sad ovako slikovito modernim riječnikom izrazi u jednoj rečenici. Nema šanse.

 

 

This entry was posted on 21 Augusta, 2015, in Dnevnik.

Šta da radim

 

Ubjeđuje me kolegica kako je lahko odbaciti cigarete. Kaže da je ovisnost izvikan problem.

Ona lično, kaže, može prestati konzumirati cigarete kad god hoće. Dosad je sto puta prestajala. Važna je volja.

Ne znam bil se smijala ili šta?

 

 

Ko to tamo lajka

 

Najbolja psihoterapija je pogledati u kinu  film. I to crtani. I to “Minions”. Ili Malce ako se kome više sviđa. Kokice, i smijeh. Šta treba više? Jedino su mi one naočale bile prljave pa tri minute ništa nisam vidjela dok nisam skontala razlog. Nisam imala pri ruci vlažnu maramicu, al snašla sam se. I uživala.I došla u stan kao preporođena.

Poslije se ulogujem na facebook.  I to  nakon dugo vremena. I odmah mi u oči udari kćerka moje poznanice. Iizbacila slike s momkom, pa se grle, pa se ljube, pa smiju…Ispod izjave ljubavi: “<3 <3 <3 najdraža <3 <3 <3” , a ona uzvraća “Ljubimmmmm bebu svoju”. Uzgred beba ima oko 80 kg. A svaku sliku lajka mama i komentariše: “Lijepa moja djeca”, “Najljepši moji” , ” Ljubi mama lutke svoje” … Zasvrbiše me prsti i napisah: “halo ba, ženo, olabavi malo! Kako su se cure poudavale prije facebooka? I šta će one žene koje imaju kćerke, a nemaju profil na fejsu!? kako da promovišu kćerke? Cccc…”  Ipak odustanem. Ne treba mi neprijatelj. A za svaki slučaj da ne bih došla u iskušenje odlogujem se. Nisam ja ljubomorna na tuđu sreću, al zbilja mi želudac, a ni prsti ne bi mogli podnijeti još jednu mamu s tolikim izljevima ljubavi. Bogami kao da je prodaje. A kao da vidim tamo iza zatvorenih vrata vrište jedna na drugu kao i većina majki i kćerki.

Baš mame znaju nekad pretjerati. Bolje da sam još uvijek pod dojmom minionsa. 

 

Od Huna do danas

Čitam nešto o migracijama naroda koje su zauvijek izmijenile slike i demografske i političke i kulturne zapadne i centralne Evrope. Kažu da su migracije počele 375 godine kada su Huni, provalivši u Istočnu Evropu,  potjerali sve pred sobom i gonili do Španije. Dobro, odmarali su na tom putu, rušili, palili, zabadali nos u Rimsko carstvo, pa opet se povlačili, odmarali, djecu rađali, pa ponovo u pohode odlazili. I tako nekoliko godina. Drugi, uplašeni Hunima, se takođe pokrenuše pa kad na onoj karti vidite odakle dokle su npr.  Vizigoti došli, da pamet čovjeku stane. I sve to na konjima ili pješice. Ni ostali narodi nisu mirovali. Sve se kao u loncu izmiješalo i promiješalo.

Eh, hajde sad, nije mi namjera da vam prepričavam što sam pročitala nego da kažem kako me ta seoba i to miješanje naroda podsjetilo na ove “fluktuacije” stanovništva od istoka do zapada.

Mala digresija: zašto narod zovu migrantima, a kretanje tog istog naroda fluktuacija?

Kao da taj narod putuje na godišnji ili na posao pa će se opet vratiti tamo odakle je krenuo.

Ako je to onda da kažem nema od tog ništa. Nisu oni prešli hiljade kilometara, čak više i od Vizigota, da bi se opet vratili na početnu tačku.
Elem, ona kretanja su sve izmijenila. Evropa je zapala u Mračno doba. Stara carstva i stari kodeksi su nestali. I tako je ostalo nekih hiljadu godina. A onda ponovo: pokreti, tumbanja…Sad migranti nisu kao Vizigoti išli samo pješice i na konjima već su počeli koristiti i brodove. Ponovo se sve pretumbalo, narodi i geni izmiješali i promiješali u dva velika rata, a naročito drugom. Tad su u prevozna sredstva uključeni i avioni i vozovi pa se išlo brže i dalje. Između ovih velikih migracija dešavale su se i manje i sporadične.
A onda je krajem prošlog stoljeća Bush stariji odlučio ući u rat na Istoku.

I to je početak velike seobe arapskog svijeta.

Kažu da na Istoku vrijeme sporo teče. Puno sporije nego kod nas. Mislim da se i to promijenilo. I tamo se događaji smjenjuju nevjerojatno brzo. Narod se pokrenuo. Baš kao Huni u četvrtom stoljeću, Ameri su krajem dvadesetog potjerali mnoge s mjesta. I ponovo se narodi miješaju, a vjerojatno i geni. Ko zna? Možda su ove migracije dobre. Možda kao tornada u Kanzasu pročiste ustajali zrak i pomognu i ljudima da dišu i usjevima da rastu. Huni su izazvali kraj poretka koji je do tada već dao sve od sebe. Hoće li ove migracije sa istoka i juga usmjerene ka zapadu imati iste posljedice?

I ne mogu da ne pomislim kako i jedni i drugi mijenjaju demografsku sliku zapada i to brže i jače nego da je, recimo,  Sulejman Veličanstveni ili bilo ko drugi oružjem osvojio Evropu.

 

 

This entry was posted on 20 Augusta, 2015, in Dnevnik.

Ko hoće koku hoće i voku

 

Kasne ᾿91-e i početkom ᾿92-e moj rođak je radio u policiji. Ona

kretanja stanovništva se još nisu zvala progon ili izbjeglištvo, ali su

se dešavala. Ljudi su odlazili. Među onima koji su ostajali našla se

skupina onih koji su smatrali da je napušteno sve što oni koji su otišli

nisu ponijeli sa sobom. Uzalud se pošten svijet, kojeg je bilo daleko

više nego nepoštenog, zgražavao.

Bez straha i srama ti neki su u po bijela dana došli da uzmu to što nije

njihovo.

Moj rođak je došao i spriječio pljačku, neke pohapsio, neki su oružje

potegli, neki ga popljuvali, pošteni potapšali…

Kad su ga oni otjerani i uhapšeni upitali zašto se zamjera njima zbog

tuđe imovine odgovorio je da je to zato kao prvo jer to je i grijeh i

kriminal, a drugo da će kad nestane tog napuštenog pljačkat njegovo i

od ovih drugih. I zaista nije pogriješio u svojoj procjeni.

I još nešto: nema sitne krađe. Ima trenutno, al᾿ ako se ne sankcioniše

na vakat preraste u krupnu krađu i krupnu pljačku. Jer, stari narod je

dobro zaključio: „ko hoće koku hoće i voku“.

I nikad niko nije ukrao samo onoliko koliko mu treba. Jer lopovu i

pljačkašu nikad nije dosta tuđeg i onog što mu ne pripada. Zato

nijednu „sitnu krađu“ ne treba zanemariti jer će nam skočiti na nos.

 

This entry was posted on 19 Augusta, 2015, in Dnevnik.