Archives

Ko drukčije kaže kleveće i laže

Sep27

uz-marsala-titaNormalan čovjek bi trebao prihvatiti da svako ima svoje mišljenje. I mada se s tim mišljenjem ne slaže ipak će poštovati pravo tog drugog da misli drugačije.

Međutim, deklarativno smo svi za to da se poštuje tuđe pravo na drugačije mišljenje ako smo ti „tuđi“ mi. Ako smo, pak, u situaciji da protiv svog imamo drugo mišljenje, e onda…sve se mijenja.

Imam dugogodišnju prijateljicu još prijeratnu esdepeovku. Dobre smo prijateljice, a i poslovno dobro sarađujemo. Ipak, nerijetko iz nje probije onaj pravi boljševizam, ne socijaldemokratija kao što ona voli da potencira, već pravi pravcati boljševizam. Danas je posebno „nadrkana“ tako da sam prekinula razgovor i poručila joj da malo više izlazi među ljude i da prestane biti isključiva.

Pitala me „ koje ljude“?

Rezime cijele naše kratke diskusije je da je po njoj SDP jedina ispravna opcija, a ostali su lopovi na vlasti i to ni manje ni više. Kad sam pomenula da je i SDP bio na vlasti nekoliko godina poručila mi je da ne brkam ljude i SDP.

Pretpostavljam da je ona posljednji idealista.

Naime, po njoj u SDP su za sve loše uvijek krivi pojedinci dok sve druge stranke i kod nas i u svijetu stoje na   #menebibilostidglasatizanjih  platformi. Bilo je tu još nekih rasprava, o stanju socijaldemokratije u Evropi, pa kod nas, pa malo o Trumpu,  ali sve je završavalo na njenoj isključivosti. Čak je na moje kontraargumente odgovarala sa kako me nije stid to reći. Čuj to!

Razmišljam.

Mi nikada nismo ovako razgovarale. Možda zato što ja nisam htjela. Smatram da je glupo biti bijesan na cijeli svijet što ideja kojoj si odana ne prolazi kod birača. Smatram da je glupo i gubljenje vremena osuđivati sve koji nisu odani toj ideji. I na kraju, došla sam ponovo do zaključka koji sam davno donijela da zaista ni jedna opcija nije isključivija od ove tzv. socijaldemokratije. Ako ti ona tj. ova naša domaća socijaldemokratija nije opcija odmah si i seljak i bedak i lopov i konzervativan ( bilo bi ih stid da žive u Berlinu gdje su ovi pobijedili) i klevećeš i lažeš i netolerantan si i nema šta nisi. Pa ljudi popustite malo! Da ste otvoreni i progresivni koliko vjerujete da jeste ne biste uglavnom tavorili u bekstejdžu s kratkoročnim izlaskom na scenu. Pa znači li to da je narod glup? I kod nas i u Evropi i svugdje gdje neće ovu ideju?

Izgleda da jest.

 

Suočavanje

Sep23

Suočavanje s problemom i njegovo glasno identifikovanje je najefektivniji način rješavanja tog istog problema. To je ono kao kad zađete u šumu i glasno pričate sami sa sobom nadajući se da vas niko neće čuti.Ili jednostavno vičete “eeeejj” samo zato da bi čuli kako zvučite dok vičete.
Od toga vam ne bude bolje. Ne prvi put. Prvi put samo možete konstatovati kako vaš glas i nije naročito milozvučan, a daleko je od toga da izazove trnce niz leđa. Prvi put sebi ne izgledate, a i ne zvučite, baš najnormalnije. Prvi put se navikavate na boju svog glasa. I drugi. I treći put. I koliko god puta bude potrebno do momenta kad ga više nećete ni primijetiti. A tek onda kad ga više ne budete primjećivali znajte da ste uspjeli. Ili ste barem na dobrom putu da uspijete. Ili ste  u sred terapije.
Ipak, problem je kako prepoznati trenutak u kom ćemo prepoznati problem. Barem je kod mene bilo tako. Zvuči malo zapetljano, a u stvari je vrlo jednostavno. Samo treba oslušnuti s vremena na vrijeme sopstveno disanje. Ono će nas blagovremeno upozoriti.

This entry was posted on September 23, 2016, in Svašta.

O ljepoti

May8

Ima li ljepota alternativu?

Teško pitanje. Velika moralna dilema. Svi kojima je karakter jača strana reći će da je ljepota u duši, a ne u izgledu. Ipak, bezbroj primjera iz mog okruženja uvjerio me da lijepo lice ili lijepo tijelo nijednom oku nisu odbojni. Ni moralnom ni onom manje moralnom. Ne kažem da je to ok, ali stvari tako stoje. Takođe su me ti primjeri uvjerili da se u ovozemaljskim stvarima lijepim osobama mnogo štošta oprašta. Čak i ono zbog čega bi manje lijepe bile za četiri konja zavezane i raščerečene. Mislim, naravno, figurativno.

I ja imam dilemu. Reći da ljepota i to ona na koju mislimo i kad čujemo i kad izgovorimo ovu riječ, nije važna, zaista nije ono što stvarno mislim. A takođe ne mislim ni da je najvažnija.

Tu sam ja negdje u sredini i teško mi je definisati svoj stav. Naročito mi je teško taj stav staviti na papir i objelodaniti ga.

O tome razmišljam od juče. Naime, juče sam pročitala članak o jednoj majci, Amerikanki, koja je na Reditu objavila da joj je dijete ružno. Da. Čak je i opisala tu „ružnoću“. Da sad ne detaljišem, ali radi se o tome da dijete ne zadovoljava američke standarde ljepote. Na prvu sam je nazvala psihotičnom američkom kravom. Znam da je ovo predrasuda, ali šta ću, tako je bilo. Žena je detaljno opisivala situacije i komentare te tražila savjet kako da pomogne svojoj kćerci jer će joj život svakako biti težak zbog manjka ljepote. Ponovo sam je nazvala onako kako sam već i rekla. Pa, koliko sam ja shvatila dijete još nije stiglo ni do puberteta, a ona već prorekla tešku sudbinu. Ko kaže da će dijete zauvijek izgledati kao što izgleda sada? Ipak, ono što mi je zapalo za oko jest opisani detalj iz parka gdje djeca upiru prstom u njenu kćerku i smiju joj se jer je ružna? Ovdje sam zgrožena. Ne djecom. Njihovim roditeljima. Tom kulturom, ako se tako može nazvati, u kojoj djeca uzrasta do deset godina već imaju i znaju za standarde u izgledu. Nisi po JUS-u i ne možeš u naše društvo! Ok, očito nisam ni ja u trendu jer JUS već odavno ne postoji, ali je postojao i bio priznat u svemu pa i u izgledu ( čitam poslovno nešto o JUS-u pa da iskoristim J ). Ko ih je naučio prepoznati ružnoću? Roditelji? Kakvi su to roditelji čija djeca već u toj dobi prosuđuju na osnovu izgleda i smiju se? Jer, da se razumijemo: uvijek su roditelji odgovorni. Eto, možemo ograničiti taj uticaj do punoljetstva , ali i nakon njega osoba je pod uticajem djetinjstva i naučenog u djetinjstvu. Dakle opet roditelji.

Moji mene nisu učili da u životu tako postižem uspjeh. Nisu me učili ni da se divim polugolim šetačicama na štulama. Nisu me učili da kupujem naklonost određenim atributima. Jer, govorili su, šta kad ljepota i mladost prođu? A proći će. Šta onda? Zato su me učili radu i redu. Koliko su me naučili neka drugi kažu.

Gledajući rijetke fotografije iz tog dijela mog života zaključujem da ni ja nisam bila izgledom ni po kakvim standardima. Vjerojatno, da sam živjela u USA i meni bi se smijali i komplekse nabijali. Ovako u ovoj divnoj zemlji u mom djetinjstvu na višak kilograma govorili su: mašala zdravetna. Ako je osoba odrasla onda joj je, mudro bi zaključili, bilo dobro jer da joj je loše ne bi bila onako vrijedna. I to je bilo ok. Šta me rodbina, komšije, drugovi u školi imaju podsjećati da nisam lijepa ni zgodna? Kao da to ne vidim u ogledalu. Divno je bilo to moje djetinjstvo.

Ipak, dođe vrijeme pa se mora iz djetinjstva izaći i van, među ljude. A kad se već tamo nađeš želio ne želio gledaš da se uklopiš. I tad počinješ polako raditi na promjeni. Mijenjaš jedno po jedno, tešeš, obrađuješ i na kraju, nakon koju godinu skoro se ne prepoznaš na starim slikama. Čak šta više: zgražavaš se nad njima. Jednostavno, društvo je takvo: navodi te da mu se prilagođavaš, čak i ako si kao ja pa da prosuđivanje na osnovu izgleda smatraš površnim, ipak ti nije svejedno kako će tvoj look ocijeniti okolina. Često, čak i bez ijedne plastične intervencije, od originala ostane veoma malo.

I sad dal da ja i dalje tvrdim da ljepota nije važna i da je važna ona unutarnja, ona u duši? Ona ljepota koju pamtiš i kad se ova oku ugodna istroši i izblijedi? Da, jest. Ta je važna, važnija i najvažnija. Ipak, kombinovana sa lijepim osmijehom mnogo brže se uočava i mnogo duže pamti.