O ljepoti

Ima li ljepota alternativu?

Teško pitanje. Velika moralna dilema. Svi kojima je karakter jača strana reći će da je ljepota u duši, a ne u izgledu. Ipak, bezbroj primjera iz mog okruženja uvjerio me da lijepo lice ili lijepo tijelo nijednom oku nisu odbojni. Ni moralnom ni onom manje moralnom. Ne kažem da je to ok, ali stvari tako stoje. Takođe su me ti primjeri uvjerili da se u ovozemaljskim stvarima lijepim osobama mnogo štošta oprašta. Čak i ono zbog čega bi manje lijepe bile za četiri konja zavezane i raščerečene. Mislim, naravno, figurativno.

I ja imam dilemu. Reći da ljepota i to ona na koju mislimo i kad čujemo i kad izgovorimo ovu riječ, nije važna, zaista nije ono što stvarno mislim. A takođe ne mislim ni da je najvažnija.

Tu sam ja negdje u sredini i teško mi je definisati svoj stav. Naročito mi je teško taj stav staviti na papir i objelodaniti ga.

O tome razmišljam od juče. Naime, juče sam pročitala članak o jednoj majci, Amerikanki, koja je na Reditu objavila da joj je dijete ružno. Da. Čak je i opisala tu „ružnoću“. Da sad ne detaljišem, ali radi se o tome da dijete ne zadovoljava američke standarde ljepote. Na prvu sam je nazvala psihotičnom američkom kravom. Znam da je ovo predrasuda, ali šta ću, tako je bilo. Žena je detaljno opisivala situacije i komentare te tražila savjet kako da pomogne svojoj kćerci jer će joj život svakako biti težak zbog manjka ljepote. Ponovo sam je nazvala onako kako sam već i rekla. Pa, koliko sam ja shvatila dijete još nije stiglo ni do puberteta, a ona već prorekla tešku sudbinu. Ko kaže da će dijete zauvijek izgledati kao što izgleda sada? Ipak, ono što mi je zapalo za oko jest opisani detalj iz parka gdje djeca upiru prstom u njenu kćerku i smiju joj se jer je ružna? Ovdje sam zgrožena. Ne djecom. Njihovim roditeljima. Tom kulturom, ako se tako može nazvati, u kojoj djeca uzrasta do deset godina već imaju i znaju za standarde u izgledu. Nisi po JUS-u i ne možeš u naše društvo! Ok, očito nisam ni ja u trendu jer JUS već odavno ne postoji, ali je postojao i bio priznat u svemu pa i u izgledu ( čitam poslovno nešto o JUS-u pa da iskoristim J ). Ko ih je naučio prepoznati ružnoću? Roditelji? Kakvi su to roditelji čija djeca već u toj dobi prosuđuju na osnovu izgleda i smiju se? Jer, da se razumijemo: uvijek su roditelji odgovorni. Eto, možemo ograničiti taj uticaj do punoljetstva , ali i nakon njega osoba je pod uticajem djetinjstva i naučenog u djetinjstvu. Dakle opet roditelji.

Moji mene nisu učili da u životu tako postižem uspjeh. Nisu me učili ni da se divim polugolim šetačicama na štulama. Nisu me učili da kupujem naklonost određenim atributima. Jer, govorili su, šta kad ljepota i mladost prođu? A proći će. Šta onda? Zato su me učili radu i redu. Koliko su me naučili neka drugi kažu.

Gledajući rijetke fotografije iz tog dijela mog života zaključujem da ni ja nisam bila izgledom ni po kakvim standardima. Vjerojatno, da sam živjela u USA i meni bi se smijali i komplekse nabijali. Ovako u ovoj divnoj zemlji u mom djetinjstvu na višak kilograma govorili su: mašala zdravetna. Ako je osoba odrasla onda joj je, mudro bi zaključili, bilo dobro jer da joj je loše ne bi bila onako vrijedna. I to je bilo ok. Šta me rodbina, komšije, drugovi u školi imaju podsjećati da nisam lijepa ni zgodna? Kao da to ne vidim u ogledalu. Divno je bilo to moje djetinjstvo.

Ipak, dođe vrijeme pa se mora iz djetinjstva izaći i van, među ljude. A kad se već tamo nađeš želio ne želio gledaš da se uklopiš. I tad počinješ polako raditi na promjeni. Mijenjaš jedno po jedno, tešeš, obrađuješ i na kraju, nakon koju godinu skoro se ne prepoznaš na starim slikama. Čak šta više: zgražavaš se nad njima. Jednostavno, društvo je takvo: navodi te da mu se prilagođavaš, čak i ako si kao ja pa da prosuđivanje na osnovu izgleda smatraš površnim, ipak ti nije svejedno kako će tvoj look ocijeniti okolina. Često, čak i bez ijedne plastične intervencije, od originala ostane veoma malo.

I sad dal da ja i dalje tvrdim da ljepota nije važna i da je važna ona unutarnja, ona u duši? Ona ljepota koju pamtiš i kad se ova oku ugodna istroši i izblijedi? Da, jest. Ta je važna, važnija i najvažnija. Ipak, kombinovana sa lijepim osmijehom mnogo brže se uočava i mnogo duže pamti.