Juče sam se, negdje oko podneva,  začudila i ta začuđenost me  drži evo već satima.  Nikako da dođem sebi i vratim se u normalu. Osim što se čudim ( i zgražavam) još i sama sa sobom pričam.

Naime, prije nekoliko godina grad u kojem živim ( a nije Sarajevo) potresla je strašna priča o zlostavljanju tada trinaestogodišnje djevočice od strane njenog očuha. Osim što živimo u istom gradu, majka te djevojčice mi je bila i, recimo,  radna kolegica. Ne moram pričati o tome kako je u našoj zgradi odjeknula ta priča. Samo ću reći: užas, zgražavanje, osuda…Posebno je užasno bilo to što se majka stavila na stranu zlostavljača.  Žena je uskoro ostala bez posla , ali niko nije bio baš voljan da joj pomogne. Curica joj je naravno oduzeta, zlostavljač završio u zatvoru i osuđen na četrnaest godina.  Po meni je to malo, ali… Da se ja pitam, ali srećom po zlostavljače ne pitam se,  svaka kazna za to zlodjelo uključivala bi kastraciju i to isključivo fizičku.

E, sad o razlogu čuđenja.

Dakle, na kasi supermarketa obraća mi se žena sa početka priče. Otpozdravim. I dok kupim svoje stvari , njene već prolaze kasu. Pažnju mi privuče muškarac sa kačketom koji joj dodaje namirnice: kore za torte, šlag, margarin… On!  Zlostavljač! Sigurna sam jer sam ga poznavala. Valjda je pušten preko vikenda, a ona, blago je reći kučka, dočekuje ga i pazi.  Njega, zlostavljača,  silovatelja,  gada koji joj je dijete uništio.

A za to isto svoje dijete ta ista majka  ne zna.

Eto, čemu se ja čudim. I to već satima. Ne ide mi u glavu da postoje takve majke. Hajde što postoje takvi očusi, ali majke…?

Mene su učili da majka dijete štiti. Da se žrtvuje za dijete. Da umire , ako treba, radi svog djeteta. I to bezuslovno.  Ma kakvo dijete bilo. Nikada i nikada dići ruke od djeteta, odustati, stati na drugu stranu…

Pa šta je onda ovo?

Kakva je to greška u kodu te i takvih majki? Šta je u glavi one žene iz srbijanske horor priče sa istom tematikom koja kaže da se bojala za svoj život i nije smjela zaštititi kćerku! Koji život? Kakav?

Ja jesam stroga kad su takve stvari i situacije u pitanju, ali ne mogu da se ne pitam i kažem svoje mišljenje: pa taj tvoj život koji živiš i za koji se bojiš ne vrijedi ni pišljiva boba. Bilo bi bolje za sve, a naročito za tebe, da i ne živiš. Vjeruj, nikome takva kakva si nećeš nedostajati.

Ali, eto, valjda i takve  majke  postoje s razlogom. Kao školski primjer kakve majke ne trebaju biti. Kakve majke to ustvari i nisu.Pa vi , i ja zajedno s vama, pogledajmo i promislimo s kakvom  ko svrhom  hodi ovom zemljicom.