Missing 2

3

Tek mnogo poslije sam shvatio da je to šumski put, a da su brazde napravili točkovi teških šumskih kola i ponekog kamiona natovarenog deblima. Jedan takav, prvi put viđen, pojavi se preda mnom, praveći nesnosnu buku i to istu kakvu sam maloprije prvi put u životu čuo. Od straha padoh na sred ceste. Gledao sam kako se zaustavlja kao ogromna zvijer, zureći plamtećim očima u mene. Iz te zvijeri iziđe čovjek u plavom radničkom odijelu.

– Mali, odakle ti ispade Bog te dragi vidio!?

Ćutao sam dok mi nije dao vode.

Nepoznati me ponovo upita kako sam tu dospio, a ja sam samo slijegao ramenima. Čovjek se osvrtao oko sebe ne bi li negdje nekoga vidio.

– Šta da radim s tobom? Da te ostavim, za sat vremena će ovuda prolaziti vuci, poješće te…Da te povedem, gdje ću s tobom? A moram ići…

Ćutao sam. Najradije bih kući, ali sigurno se do sada i babo vratio ili ako i nije uskoro će i to prije mene, pa ću biti kažnjen još i što sam otišao od kuće.

Najprivlačnija mi je bila pomisao da me ovaj nepoznati povede sa sobom. Barem dok se babo ne odljuti. Čak ga se nisam ni bojao. Onako debeo sa samo jednim dugmetom na poprljavoj bluzi i nekakvom kapom na glavi i nije izgledao strašan. A i nosio je odijelo kao i moj babo. Onda ne može biti strašan i zao.

Upita kako se zovem i ja samo rekoh ime.

– Ragib. A prezime?

Slegoh ramenima. Odlučih da prezime ne izgovaram. Slijegao sam ramenima na sva njegova dalja pitanja. Ni danas ne mogu vjerovati da sam kao sedmogodišnjak (znam da sam imao toliko, majka mi je rekla) tako hladno lagao. Da, lagao sam. I to je ono najstrašnije.

– Ama šta me snađe? Hajde u kamion, pa šta bude…

Pomogao mi je da uđem i sjednem. Imao je malo kukuruze i upita me hoću li jesti.Nisam gladan, slažem i gledam preda se i osjećam da je to što činim strašno, ali nazad ne mogu. A i da malo iskusim, kad mi se već prilika pružila, kako je to sjediti u ovom čudu. Tada još nisam znao da se to zove vožnja.

Kada se roditelji odljute, mislio sam, vratiću se, a njima će biti drago što me vide i sve će zaboraviti i oprostiti mi.

Nepoznati me upita je li mi hladno?

– Nije, ali mi se sviđa tvoja kapa.

Pruži mi kapu smijući se.

Truckajući se, išli smo kroz noć i dođosmo na neko mjesto koje je bilo osvijetljeno sa nekoliko ogromnih vatri. Plamenovi su sezali u nebo. Okolo su se vrzmali neki ljudi, slagali daske,rezali, dovikivali…

– Evo nas u pilani. Da istovarim i idemo dalje.

Sjedio sam i gledao kako radnici prilaze, uzvikuju dok debla padaju na zemlju i uživao u svojoj avanturi. O, kako sam samo uživao! Nisam bio ni pospan. Sinoć sam u ovo doba uveliko spavao. I tako dok sam sjedio u kamionu i čekao sjetih se konjića. Nema ga. Sigurno mi je ispao iz ruke kada sam pao pred kamion tamo u šumi. Potražiću ga kada se vratim.

Kad je prestalo udaranje debala o zemlju, nepoznati uđe u kamion i mi krenusmo dalje.

Napokon stade.

– Ostaviću te ovdje – reče.

– Kome?

– Nekome.

– Povedi me sa sobom.

– E, moj sine! Ne znaš ti kakva je ona moja. Ne bih je mogao ubijediti da nisi moj.

Iziđosmo pred nekom građevinom kakve nije bilo u mom selu i upitah šta je to. Crkva, kaže.

Više znatiželjan nego uplašen i zabrinut krenuh s njim. Pokucao je na velika vrata i uskoro se na njima pojavi proćelav čovjek u crnom. Kasnije sam saznao da je to bio fratar. Pozdraviše se i vozač mu ukratko objasni kako me našao i poveo i kako sada ne zna šta će sa mnom. Mora me ostaviti, a neka on fratar preuzme brigu o meni.

Fratar ga upita zašto me nije odveo miliciji ili u jedan od onih domova za djecu bez roditelja, a čovjek odgovori nešto kao da je tamo nestašica hrane i da mu nije bilo usput i tako to. Uglavnom čovjek mi mahnu, ode, a ja ostadoh sa njegovom kapom na glavi tu ispred crkve. Stajali smo u tišini još nekoliko trenutaka fratar i ja, a onda on reče da pođem sa njim.