Odbijam biti žrtva

5

Nikad nisam niti trpila niti se podrazumijevalo da moram trpiti bilo šta i bilo koga. Učili su me da budem korektna i tolerantna, ali učili su me i da zaustavim svakoga ko nije takav prema meni.

Rođena sam u sredini, za koju se usuđujem reći, da je po rodnoj ravnopravnosti bila na daleko većoj razini nego je to danas cijeli region uključujući i Sloveniju kao zemlju s najvećim stepenom rodne ravnopravnosti. Ravnopravnost i emancipacija nisu imale ekvivalent u broju ispijenih čašica ili broju noćnih izlazaka. Ogledale su se u mnogo vrednijim stvarima: jednakom pravu na imovinu, na nasljeđe, jednakom pravu na obrazovanje i traženje posla. (Namjerno izbjegavam reći pravo na zaposlenje jer i onda isto kao i danas mogao si imati pravo koliko hoćeš, ail posla nije bilo. Dakle, jedino su oba spola mogla imati pravo na traženje posla.) I u konačnici, žene odnosno ženska djeca više, podsticane su da ne dozvole bilo kakav oblik zlostavljanja. Ako kažem da su paralelno tome muškarci učeni da poštuju žene, rizikujem da budem ismijana zbog utopističkih iluzija.

Rizikovaću i evo, to ću i reći, ali samo to jer ovdje nije riječ o muškarcima.

Činjenica je da se danas za ženske nevolje krive tradicija i patrijarhalni odgoj gdje je bilo “sramota” pobuniti se, pobjeći, tražiti pomoć, braniti se odnosno, da budem jasnija, potući se kad si ugrožena. Vjerujte, ja za te sramote ne znam niti me iko učio da postoje. Sve, pa i fizički obračuni, bila su dozvoljena sredstva u zaštiti ličnog integriteta. Ne napadati, ali ako si ugrožena onda je sve dozvoljeno da se zaštitiš. Ok, zvuči kao da sam odrastala u prašumama Amazona gdje se jedino slušao i slijedio instikt za samoodržanje. Ipak, nije bilo baš tako. Moji roditelji, a i njihovi roditelji bili su svjesni da svijet nije idealno mjesto. I ne samo oni. Isto je bilo i u komšiluku i u školi. U osmom razredu sam na sred časa odvalila šamar dečku u klupi iza mene koji me pokušao hvatati ispod stola. Dobila sam podršku nastavnika, a i drugova iz razreda. Naravno, za ovo su morali saznati i roditelji. “Spremna si za svijet” – rekao je otac klimajući glavom. ….

Odbijam biti žrtva…

2 thoughts on “Odbijam biti žrtva

  1. Slazem se u potpunost. Doduse onda sam i ja u prasumi odrasla :P, Pogotovo kad dodje do “fizickog obracuna”, ako tele ne razumije lijepu rijec onda ce razumijeti plesku. Ali sam spremna se pobiti za svoje pravo, tako da je to mozda i do osobe.
    Isto tako gledam danasnje vrijeme i stvarno mislim da je velik problem (ili razlika kako kome) kod odgoja. U Bosni kad mi neko kaze to je prije 40 godina tako bilo (kao zatucani smo), danas je drugo vrijeme, ja odvratim u pravu si! Danas ste 200godina iza onog doba koje je bilo prije 40! Hocu reci, i socijalna situacija i ekonomska je takva da vlada malo divlji zapad i anarhija. znaci najjaci vlada a to ti automatski znaci lupaj po djeci i zenama. A zene se ucutile. Tako se to vidi po odgoju, gdje je zenskoj djeci najbitnije da su lijepo nasminkane i sredjene na instagram, (ne smiju se jer su im zubi katastrofa jer nisu nauceni da trebaju prati svaki dan zube), bitno je da neke da izvines p-ije kupuje ili da zapale cigaru onako da izgledaju cool… ali nece prebijene kinte imati ustedjene u slucaju da joj stvarno zatreba za nesto. Moja majka, koja je bila analfabet, je bila modernija u svom razmisljanju nego sto je mnogo cura/zena danas kod nas. Strasno…ali haj ti ne budi zrtva takvim odgojem…

    Prijavi komentar

Comments are closed.