Putovanje autom može biti jako zabavno. Isto tako može biti i stresno. Stari rođak mi je pričao kako je on sa još pet prijatelja proputovao Evropu autom. Bilo je to krajem šezdesetih. Po trojica su išli popularnim fićom i tristaćem. Petnaest dana Austrije, Njemačke, Švajcarske i Italije… Ostalo mu je u sjećanju kako su se zadnjih dana svađali. Svi su svakom smetali. Kasnije su se tome smijali.

E, dakle, ako putujete s porodicom u autu neizbježno je da se barem jednom ono pravo posvađate. Jednostavno, udaljenost od kuće i ograničen prostor tjeraju na svađu. Da bi se smanjio rizik od svađe i putovanje učinilo zabavnim i ugodnim, neophodne su neke pripreme. Ne znam kako vi, ali ja radim ovako ? .  Dakle…izabrali smo destinaciju. odlučili da putujemo autom, odredili termin, pobrinuli se za smještaj ( i tu zna iskrsnuti problem, ali o tome drugi put)…i slijedi:

1.Napraviti popis stvari koje moramo učiniti prije polaska

Dom se mora ostaviti sigurnim. Kakva god nas želja tjerala na putovanje dom je mjesto gdje ćemo se vratiti. Pošto nemam nikog pouzdanog da nadzire naš dom, onda se pobrinemo da otputujemo u tajnosti. Obezbijedim sve dragocjenosti, zatvorim prozore i zaključam vrata. Ukoliko imamo problem s npr. curenjem vode, zatvorim ventil za vodu. Ne želimo se dovoditi u situaciju da o nečem što nismo otklonili razbijamo glavu.

I ništa manje važno: obezbijediti i pripremiti auto za siguran put.

2. Napraviti popis stvari koje ćemo ponijeti

Bez pasoša se ne ide. Još uvijek i još uvijek u većinu država. Dakle, pasoši. Ovdje treba biti strog. Djeca ponekad žele da nose svoje pasoše. Moja kolegica s posla je prošle godine prešla tristo kilometara do granice i onda shvatila da kćerka umjesto svog, nosi pasoš svog starijeg brata koji je ostao kod kuće. Dakle, torbica specijalno za pasoše i svi na okupu. U našoj obitelji ja sam zadužena za to. Osim pasoša tu je novčanik, mobiteli te garderoba. Sve treba, ali ako nemate pasoš i novčanik džaba vam garderoba i mobiteli.

3. Napraviti troškovnik

Novca nema za bacanje. Da bismo putovali moramo pažljivo sve isplanirati. Prvo broj dana koliko namjeravamo putovati, zatim troškovi goriva, hrana i piće, smještaj. Ukoliko su nam ovi troškovi poznati, onda se možemo i počastiti nečim što nam srce poželi. Mislim da od djece ne treba tajiti stvarnu situaciju. Na način da razumiju treba im objasniti da ne možemo kupovati sve što vidimo.Ovo je bolje obaviti prije polaska da ne bi došli u situaciju i nervirali se stotine ili hiljade kilometara od kuće.

4. Napraviti plan puta

Hvala Bogu, sad imaju razni sajtovi kao podrška na putovanjima. Na internetu se može naći detaljni planer puta, auto karta, navigacija…Najbolje je kod kuće pri optimalnom Wi-Fi -u pronaći tačne adrese i zabilježiti ih. Ja još uvijek za tu svrhu koristim stari dobri papir. Takođe isprintam planer. Ne želim da zavisim od tehnologije. Ono što sam već pominjala jest da (ukoliko imam vremena) najradije proučim riječnik države domaćina i probam naučiti elementarne riječi, a po mogućnosti i fraze. Iz mog iskustva mogu reći da su čarobne riječi hvala i dobar dan na svakom jeziku, ali neophodne su i izlaz, pomoć, gdje, voda,…Probam za ovo koristiti mobitel, ali i dalje mi je najdraži papir.

5. Napraviti plan boravka

Da bi ovo uspjeli, treba upoznati mjesto. Naravno, i ovdje je google nezamjenjiv. Popis destinacija koje želimo posjetiti, sa tačnom adresom i ostalim neophodnim informacijama sačinjavamo prije polaska. Informacije kao npr. cijena ulaznica za su veoma bitne i mogu drastično da utiču na budžet. Naročito ako je to za četiri osobe kao u našem slučaju. I da naglasim, većina ulaznica je skupa. Mi prakticiramo posjetiti jedno mjesto gdje se bez ulaznice ne može, a ostalo vrijeme potrošiti na panoramski pogled

6. Napraviti plan povratka

Baš kao i polazak, i povratak treba biti planiran. Ne znam kako kod koga, ali mi baš, baš poželimo kuću i nikad još nismo produžili nigdje ni jedan dan duže od planiranog.

Kako se organizirati za put

U decembru prošle godine posjetila sam Konyu. Dinopark me oduševio.

Nepregledna ravnica. I vrućina. A ja sam insistirala na jaknama…Sin je sarkastično pitao da li da ponesemo i skafandere?

Kečkemet

Nažalost, ovaj grad nam je bio samo prenoćište. Naš cilj je bila Budimpešta i nismo imali vremena za detaljniji obilazak Kečkemeta. Kako smo usput potrošili puno vremena, shvatili smo da ćemo u hotel stići prilično kasno te da vjerojatno, u nedjelju uveče, nećemo imati neki izbor što se hrane tiče. Zato smo u Osijeku u Mlinaru pribavili zvrčiće sirnice te neke slastice za ponijeti. Inače, sviđaju mi se njihova peciva i kad god ne znam šta ću jesti, a Mlinar je u blizini, ja trknem tamo. Hotel je bio bolji nego sam se nadala. Stara zgrada u  centru Kečkemeta sa potpuno renoviranim i sad novim enterijerom. Za čistoću  smo im na Bookingu ostavili najvišu ocjenu.

Kečkemet, barem ono što smo u toku dvosatne šetnje mogli vidjeti je lijep grad. Jest da nije metropola, ali me iznenadio manjak šetača. Noć je bila topla i u Sarajevu nakon duge zime sve izvrvi napolje, a ovdje ih je bilo iznenađujuće malo.  Ono što me vratilo u grad mog djetinjstva ( jer to nije Sarajevo) jesu panoi u centru grada sa slikama maturanata i njihovih profesora. Zaista slatko.

Budimpešta

Budimpešta je predivna. Ok,  ja jesam od onih što u svemu i traže i vide ljepotu, ali zaista je predivna. Moja sestra koja je proputovala cijelu Evropu uzduž i poprijeko kaže da joj je ovaj grad na Dunavu najljepši. Tog dana Dunav i nije bio naročito plav kakav je bio kad smo mjesec ranije putovali u Njemačku. Svejedno je lijep.

Po mom planu prvo smo trebali zadovoljiti turističke apetite najmlađeg člana. Kćerka je željela posjetiti Tropikarium. Ko nije bio tamo, samo da napomenem da se ovaj fantastični akvarijum nalazi u tržnom centru Campona. Gdje i koji dio grada ne znam jer nas je do njega dovela gospođa navigacija. Karta je skuplja nego što mi je google prethodne većeri rekao. Za odrasle 2600 forinti, a za one do 18 ili 17 godina, nisam sigurna, 2000. Hajde, šta se može. Nije ni ovo svaki dan.

Uostalom još smo samo imali u planu platiti ulaznice za Groupama Arena, stadion Ferencvaroša. Nismo je platili jer je stadion zbog praznika bio zatvoren.

U Tropikariumu je strašno vruće, a pored ajkula, krokodila i ostalih egzotičnih životinja i životinjica najviše vremena smo proveli ispred nekog insekta za kojeg piše da je tu, al da ima sposobnost kamuflaže. Meni je ličio na bogomoljku, mada mu je porijeklo s južne hemisfere i to negdje s nekih otoka oko Australije. Tražeći među lišćem tog zabušanta nisam mogla, a da ne primijetim da je Tropikarium pun gosta sa Balkana.

Kako nismo imali vremena istražiti restorane, odlučili smo da jedemo brzu hranu. Dakle Mc i prijatelji. Nije problem, svakako to rijetko jedemo kod kuće, a ovdje ih ima na svakom koraku.

Ono što nam se pokazao kao problem jest naša navika da uvijek i svugdje plaćamo kešom. Ja inače preferiram taj način jer imam kontrolu potrošnje. E, sad je to bio probvlem jer naravno kao i u svakoj iole ozbiljnijoj državi jedino platežno sredstvo je domaća valuta. Razmijenili smo nešto novca u mjenjačnici i shvatili da ćemo prekršiti pravilo i ostatak plaćati karticom. Za ovakve poput mene prepaid kartica je zakon.

Vozeći uz sami Dunav prema našoj sljedećoj destinaciji, a to je Buda castle, morali smo zastati i diviti se ovoj ljepoti. Muž je ovdje bio prije nekih petnaest godina, ali kaže da nam ne bi mogao biti vodič. Nije zapamtio ni Budimpeštu ni Dunav ovako velikim i lijepim. Ono što nas je iznenadilo jest da na tim parkinzima nema parking aparata. Da li se parkin plaća ili ne mi ne znamo jer mi niti smo čuli niti vidjeli  da to neko radi. Najradije bismo šetali, ali nismo imali vremena za to pa smo na Buda castle krenuli autom i to s namjerom što više se popeti. Popeli smo se na vrh. a za neko dvosatno ili malo duže zadržavanje platili smo nekih tri i pol KM.

Budimski dvorac je impozantan. Zaboravih reći da smo ranije, sa zemlje gledali zgradu Parlamenta. Ipak impozantnija je kad se gleda sa ovog dvorca.

Budim je brežuljkasti dio, gust i zelen. S druge strane je prostrana Pešta. Šteta je samo ovdje doći na kratko kao što smo mi. Ipak, uspjeli smo da vidimo neke prelijepe stvari.

Takav je i Most slobode.  Muž je predložio da ovdje dođemo kad se upale svjetla. Poslije večere u Corvin plazzi vratili smo se u ovaj dio i pridružili se brojnim šetačima. Ovaj most dugačak 333,6 m prešli smo pješice s namjerom da idemo drugom stranom do Lančanog mosta, pređemo most i vratimo se. Most slobode prepun je šetača, a i automobila. Vibracije vas svakako posjete da ste iznad najveće evropske rijeke. Ono što mi je bilo baš onako mladalački i opušteno je kačenje odnosno penjanje mladih po ovom mostu. I moja djeca su se penjala. I mene je želja povukla, ali sam se pobojala da to neću uspjeti učiniti kao nekada i da ću postati predmet šale. Vjerujete, to u mojoj porodici nije nikako dobra i bezazlena stvar.

Nekako smo se odvojili od mosta i produžili dalje pored Dunava punog brodova. Zanimljiva stvar je da ljudi silaze i opušteno sjede na prilično strmim  mjestima vrlo blizu rijeke.

Procjena nam je bila slaba. Jedva smo stigli do Elizabetinog mosta, a grmljavina je počela. Prešli smo most i vratili se pred hotel Gellert gdje smo ostavili auto. I tek što sam u prtljažnik smjestila stvari i zatvorila ga , na Budimpeštu se osuo grad. Mileći i probijajući se kroz jezerca vode izišli smo na auto put za Kečkemet. Budimpešta je ostala iza nas kao i brojne munje koje su je dodatno osvejetljavale.

Tek mnogo poslije sam shvatio da je to šumski put, a da su brazde napravili točkovi teških šumskih kola i ponekog kamiona natovarenog deblima. Jedan takav, prvi put viđen, pojavi se preda mnom, praveći nesnosnu buku i to istu kakvu sam maloprije prvi put u životu čuo. Od straha padoh na sred ceste. Gledao sam kako se zaustavlja kao ogromna zvijer, zureći plamtećim očima u mene. Iz te zvijeri iziđe čovjek u plavom radničkom odijelu.

– Mali, odakle ti ispade Bog te dragi vidio!?

Ćutao sam dok mi nije dao vode.

Nepoznati me ponovo upita kako sam tu dospio, a ja sam samo slijegao ramenima. Čovjek se osvrtao oko sebe ne bi li negdje nekoga vidio.

– Šta da radim s tobom? Da te ostavim, za sat vremena će ovuda prolaziti vuci, poješće te…Da te povedem, gdje ću s tobom? A moram ići…

Ćutao sam. Najradije bih kući, ali sigurno se do sada i babo vratio ili ako i nije uskoro će i to prije mene, pa ću biti kažnjen još i što sam otišao od kuće.

Najprivlačnija mi je bila pomisao da me ovaj nepoznati povede sa sobom. Barem dok se babo ne odljuti. Čak ga se nisam ni bojao. Onako debeo sa samo jednim dugmetom na poprljavoj bluzi i nekakvom kapom na glavi i nije izgledao strašan. A i nosio je odijelo kao i moj babo. Onda ne može biti strašan i zao.

Upita kako se zovem i ja samo rekoh ime.

– Ragib. A prezime?

Slegoh ramenima. Odlučih da prezime ne izgovaram. Slijegao sam ramenima na sva njegova dalja pitanja. Ni danas ne mogu vjerovati da sam kao sedmogodišnjak (znam da sam imao toliko, majka mi je rekla) tako hladno lagao. Da, lagao sam. I to je ono najstrašnije.

– Ama šta me snađe? Hajde u kamion, pa šta bude…

Pomogao mi je da uđem i sjednem. Imao je malo kukuruze i upita me hoću li jesti.Nisam gladan, slažem i gledam preda se i osjećam da je to što činim strašno, ali nazad ne mogu. A i da malo iskusim, kad mi se već prilika pružila, kako je to sjediti u ovom čudu. Tada još nisam znao da se to zove vožnja.

Kada se roditelji odljute, mislio sam, vratiću se, a njima će biti drago što me vide i sve će zaboraviti i oprostiti mi.

Nepoznati me upita je li mi hladno?

– Nije, ali mi se sviđa tvoja kapa.

Pruži mi kapu smijući se.

Truckajući se, išli smo kroz noć i dođosmo na neko mjesto koje je bilo osvijetljeno sa nekoliko ogromnih vatri. Plamenovi su sezali u nebo. Okolo su se vrzmali neki ljudi, slagali daske,rezali, dovikivali…

– Evo nas u pilani. Da istovarim i idemo dalje.

Sjedio sam i gledao kako radnici prilaze, uzvikuju dok debla padaju na zemlju i uživao u svojoj avanturi. O, kako sam samo uživao! Nisam bio ni pospan. Sinoć sam u ovo doba uveliko spavao. I tako dok sam sjedio u kamionu i čekao sjetih se konjića. Nema ga. Sigurno mi je ispao iz ruke kada sam pao pred kamion tamo u šumi. Potražiću ga kada se vratim.

Kad je prestalo udaranje debala o zemlju, nepoznati uđe u kamion i mi krenusmo dalje.

Napokon stade.

– Ostaviću te ovdje – reče.

– Kome?

– Nekome.

– Povedi me sa sobom.

– E, moj sine! Ne znaš ti kakva je ona moja. Ne bih je mogao ubijediti da nisi moj.

Iziđosmo pred nekom građevinom kakve nije bilo u mom selu i upitah šta je to. Crkva, kaže.

Više znatiželjan nego uplašen i zabrinut krenuh s njim. Pokucao je na velika vrata i uskoro se na njima pojavi proćelav čovjek u crnom. Kasnije sam saznao da je to bio fratar. Pozdraviše se i vozač mu ukratko objasni kako me našao i poveo i kako sada ne zna šta će sa mnom. Mora me ostaviti, a neka on fratar preuzme brigu o meni.

Fratar ga upita zašto me nije odveo miliciji ili u jedan od onih domova za djecu bez roditelja, a čovjek odgovori nešto kao da je tamo nestašica hrane i da mu nije bilo usput i tako to. Uglavnom čovjek mi mahnu, ode, a ja ostadoh sa njegovom kapom na glavi tu ispred crkve. Stajali smo u tišini još nekoliko trenutaka fratar i ja, a onda on reče da pođem sa njim.

Zovem se Ragib. To je jedino što sam ponio sa sobom daleke pedeset i prve iz onog sela gdje sam rođen i gdje sam živio, a koje na mapi ne postoji i za koje, siguran sam, ni njegovi stanovnici ne bi znali reći gdje se tačno nalazi. Sve što se vidi u i oko sela je šuma. Šumetina. Čak se i nebo gleda kroz šumu.

Ipak, sada, i nakon toliko godina sjećam se: volio sam tu šumu. Volio njen miris, njen mrak i tajanstvenost, volio sam konje, malu sirotinjsku kućicu okrečenu u bijelo. I nisam ni znao da negdje izvan te šume postoji život. A i kako bih znao? Pa svi su naši živjeli u kućama u toj šumi i kroz šumu nam dolazili i odlazili.

Volio sam gledati kako moj otac izrađuje alatke od metala kojeg je, pričali su, bilo tu negdje blizu i to „koliko hoćeš”. Otac je radio i u nekoj fabrici, u Kreševu, odlazio tamo svaki dan ranom zorom i dolazio kući s mrklim mrakom pješice stazom kroz šumu. Najveća radost nam je bila kada bi,nakon što je dobio plaću, kupio u dućanu u Kreševu i donio nam bijeli hljeb, somun .Suhog bismo ga pojeli. A majka? Vrijedna, istovremeno i nježna i jaka, stizala da se brine i da zbrine sve: i nas djecu,i kravu i ručak …

Bili smo sretna, složna obitelj: otac, majka, ja i mlađa sestra Nizama. Niska. Niska je bila plava, nježna, umiljata kao da nije rođena u sred šume. Otac je govorio da nas voli isto, ali sestra je, objašnjavao je, nejaka,trebamo je čuvati svi. Brinuti o njoj. I brinuli smo.

Moj pretposljednji dan u tom selu počeo je lijepo. Otac je kovačkim rukama uspio izdjeljati od drveta igračku, konja. Sestra i ja se nismo micali od njega. Gladno smo gledali kako komad drveta poprima obrise konja. Bili smo oduševljeni. Prvi put smo imali igračku. Otac je obećao da će napraviti za oboje, ali već je mrak, a ujutro rano mora na posao pa će sutradan ili neki drugi dan drugu napraviti. Meni. Ova je bila za Nizamu. Nizama je te noći spavala čvrsto stežući drvenog konjića u rukama.

Sve što se kasnije dogodilo zbog tog konjića i što sam svjesno pokrenuo i danas pravdam činjenicom da sam i ja bio mali i da sam želio igračku. Cijelo naredno jutro i poslijepodne prošlo je u otimanju za drvenog konjića. Majka je kao arbitar stalno presuđivala u Nizaminu korist objašnjavajući da je ona mala.

Kada nešto hoće biti to i bude bez obzira na naše želje i htijenje i naše postupke.

A htjelo je biti da sam ne htijući u otimanju Nizamu udario drvenim konjićem u nos. Ama čini mi se samo sam je dotakao, a nju zali krv. Majka ju je uplašeno brisala, a Nizama neutješno plakala.

– Ovo moram reći babi kada dođe. Ti znaš koliko se on brine za Nizamu. Sigurno ćeš pokusati dobre batine.

Jadna moja majka. Ni slutila nije šta je rekla. Nikada nisam udario Nizamu niti ona mene, a sad je plakala oblivena krvlju.

Strah od kazne za koju sam pretpostavljao da će biti žestoka nije mi dao mira. Šćućurio sam se iza kuće i provodio ostatak dana. Čak ni drveni konjić kojeg je Nizama ispustila, a ja zgrabio i kojeg sam stezao u rukama više nije bio tako privlačan. Ponekad sam uspijevao uvjeriti sebe da me babo neće udariti jer to nije nikada radio, a onda bih zamislio uplakanu i krvavu Nizamu i babu kako ga hvata bijes. I mrak i babin povratak kući su se približavali, a ja sam tražio najbolje skrovište ispod stabala. Tražio sam i tražio, ali nijedno nije bilo dovoljno dobro. Kada sam konačno zastao nisam znao ni odakle sam došao niti kuda trebam ići. A onda sam čuo neku buku koja je postajala sve glasnija i glasnija ,a onda opet sve tiša i tiša. Pa ponovo. Tjeran strahom trčao sam nadajući se da ću naći kuću. Našao sam se na širokom izbrazdanom putu.

/nastavit će se/

Nikad nisam niti trpila niti se podrazumijevalo da moram trpiti bilo šta i bilo koga. Učili su me da budem korektna i tolerantna, ali učili su me i da zaustavim svakoga ko nije takav prema meni.

Rođena sam u sredini, za koju se usuđujem reći, da je po rodnoj ravnopravnosti bila na daleko većoj razini nego je to danas cijeli region uključujući i Sloveniju kao zemlju s najvećim stepenom rodne ravnopravnosti. Ravnopravnost i emancipacija nisu imale ekvivalent u broju ispijenih čašica ili broju noćnih izlazaka. Ogledale su se u mnogo vrednijim stvarima: jednakom pravu na imovinu, na nasljeđe, jednakom pravu na obrazovanje i traženje posla. (Namjerno izbjegavam reći pravo na zaposlenje jer i onda isto kao i danas mogao si imati pravo koliko hoćeš, ail posla nije bilo. Dakle, jedino su oba spola mogla imati pravo na traženje posla.) I u konačnici, žene odnosno ženska djeca više, podsticane su da ne dozvole bilo kakav oblik zlostavljanja. Ako kažem da su paralelno tome muškarci učeni da poštuju žene, rizikujem da budem ismijana zbog utopističkih iluzija.

Rizikovaću i evo, to ću i reći, ali samo to jer ovdje nije riječ o muškarcima.

Činjenica je da se danas za ženske nevolje krive tradicija i patrijarhalni odgoj gdje je bilo “sramota” pobuniti se, pobjeći, tražiti pomoć, braniti se odnosno, da budem jasnija, potući se kad si ugrožena. Vjerujte, ja za te sramote ne znam niti me iko učio da postoje. Sve, pa i fizički obračuni, bila su dozvoljena sredstva u zaštiti ličnog integriteta. Ne napadati, ali ako si ugrožena onda je sve dozvoljeno da se zaštitiš. Ok, zvuči kao da sam odrastala u prašumama Amazona gdje se jedino slušao i slijedio instikt za samoodržanje. Ipak, nije bilo baš tako. Moji roditelji, a i njihovi roditelji bili su svjesni da svijet nije idealno mjesto. I ne samo oni. Isto je bilo i u komšiluku i u školi. U osmom razredu sam na sred časa odvalila šamar dečku u klupi iza mene koji me pokušao hvatati ispod stola. Dobila sam podršku nastavnika, a i drugova iz razreda. Naravno, za ovo su morali saznati i roditelji. “Spremna si za svijet” – rekao je otac klimajući glavom. ….

Odbijam biti žrtva…

Lahko sam se identifikovala s Onor Brajt. Ne zato što je bila ćutljivica, ne zato što je bila vješta švalja i pravila tada vrijedne pokrivače. Ništa od toga. S njom sam se identifikovala zato što je odlučila da promijeni život iz korijena kad ju je vjerenik ostavio. I na tom putu sreće lošeg momka u kojeg se zaljubi. Da, to su neke žene radile i prije 165 godina. Barem tako tvrdi Trejsi Ševalije u odličnoj knjizi “Posljednji bjegunac”. Ok, neću preispitivati njene tvrdnje jer bilo ili ne točno potpuno je nevažno. Sve eventualne sumnje padaju u sjenu odlično ispričane priče. Dakle, Onor Brajt sreće lošeg momka i zaljubi se u njega iako zna da je loš. Ni on se ne pretvara da je dobar, ali ovdje nije riječ o njemu. Kad se ona upita zašto je s njim opuštenija nego s mužem ( u međuvremenu se udala iz praktičnih razloga) sama sebi daje odgovor: zato što se s njim ne pretvara, s njim je ono što jest i on je takvu prihvata. Ovo mi je bilo tako poznato. I mnogim mojim prijateljicama i poznanicama je bilo poznato. Svima nama koje smo barem jednom u životu voljele lošeg momka. Zašto? Zato što se nismo trudile impresionirati ga. Zato što je bilo lakše ne biti savršena jer oni koje zovemo dobri momci puno su zahtjevniji. Da razjasnimo: ovdje ne mislim na loše momke na loš način. Ovdje govorimo o lošim momcima koji su loši na dobar način. Dakle onima koji prkose općeprihvaćenim društvenim normama, ali kroz taj prkos ipak probija srce koje nije zlo i iskvareno. Samo temperamentno i neukrotivo.

Jednom davno dok sam bila mlada djevojka bila sam zaljubljena u jednog takvog. Lahko je kloniti se muškarca koji je loš prema svima. Lahko je kloniti se muškarca koji je loš prema tebi. Ali, kako odbiti muškarca koji je loš na mnogo načina, a s kojim se osjećaš kao jedini primjerak dragulja. I baš kao i Donovan za Onor i ovaj moj loši momak, uvijek je bio tu za mene. Svađali smo se, pakostili jedno drugom, prkosili, ali to je bilo između nas. I niko mi drugi nije smio ni prkositi ni pakostiti. Nije se pretvarao, nije se pravdao.  I ma koliko loš bio nikad, ali baš nikad ni jednu riječ uvrede ili poniženja nije meni uputio. I kad smo se svađali svađali smo se tako da se možemo pomiriti i ne stidjeti se jedno drugog i onog izgovorenog. Zato sam se do posljednje sekunde, pardon rečenice nadala da će Onor Brajt s Donovanom otići na zapad kao što joj je to ponudio ranije. Nadala sam se da će ona završiti moju ljubavnu priču. Ipak nije. A nisam ni ja. U jednom trodnevnom bančevanju ovaj moj se oženio. Ja sam sebe suviše poštovala da bih mu takvu grešku oprostila i on je to znao čim smo se prvi put sreli. Gledao me u oči, ali nije vidio što je tražio i to je bio kraj. Ni tada se nije pravdao. Prihvatio je odgovornost jednom jedinom riječju: *ebiga.  To je moglo značiti “*ebiga nije bilo suđeno.” “*ebiga da smo samo bili pametniji…” “*ebiga da nisam bio pijan.”” *ebiga ovo.”” *ebiga ono. “ “*ebiga.” Sve neizgovoreno stalo je u tu jednu riječ. Svako je krenuo na svoju stranu. Nikad više niti sam tražila niti očekivala šta od njega, ali on se ipak našao nekoliko puta pri ruci mojoj porodici. Kao neko njihov. A ja ne mogu, a da se ne nasmiješim svaki put kad se sjetim ludih stvari koje je činio za mene. Odavno sam mu oprostila. Jednostavno, nije nam bilo suđeno. No, na sudbinu se ne žalim. Srela sam drugog koji je dobar i prema drugima i prema meni. Srećom. Jer, nakon onog koji je bio loš prema svima, a dobar prema meni mogla sam naletjeti na nekog koji je dobar prema svima osim prema meni. Istina takav mi ne bi dugo trajao, ali eto ipak da kažem da je moglo biti i tako. Neke žene i takve trpe. Ja ne bih. Nisam morala da biram jer su se pojavili svaki u svoje vrijeme, ali između lošeg momka koji je loš prema mnogima, a divan prema meni i onog dobrog koji je dobar prema drugima, a loš prema meni uvijek bih izabrala prvog.

Sve mi koje smo voljele loše momke…

Sjećam se, kao mala, bojala sam se svega. I mraka i kiše i nepoznatih ljudi i vršnjaka i nastavnika i jedinice … Svega. Izgledalo je da će me strahovi progutati. Bila sam noćna mora svakog roditelja: dijete koje ne smije samo ostati u sobi. Čak iako je kuća bila puna. Uvijek je jedna od starijih sestara morala da me čuva. Očekivala sam da će čudovišta i ko zna šta iskočiti iz ormara čim otvorim vrata, iz sudopera, pa čak i iz wc šolje. Da, danas bi vjerojatno odjurili tražiti stručnu pomoć gdje bi stručnjaci zaključili da sam pretrpjela neku traumu zbog koje se bojim svega i svačega. Odmah da kažem da traume nije bilo jer bukvalno nisam imala priliku za nju.

Ako koga zanima više od ovoga što sam ovdje napisala neka posjeti

Kako pobjeđujem strah…