Vrijeme prolazi. Prilično je smiješno i izgovoriti ovu frazu, a još smješnije ako je onaj ko ju je izgovorio pri tom mislio kako  izgovara neku veliku mudrost. Vrijeme je oduvijek prolazilo. Zašto ne bi i sada u ovom koje zovemo naše vrijeme? Uostalom kakav bi to poredak bio da se ne kotrlja. A to što se nama, kad prebacimo onu neku deseticu, čini da brže prolazi nego prije nekoliko godina to je do nas. Subjektivan osjećaj. Ubjeđuju me da nije. Kažu da svima vrijeme brže prolazi sada  nego npr. prije desetak godina, a da ne govorimo kako je vrijeme imalo laganiji tempo i kretalo se manjom brzinom prije rata. Tvrde da sad i djeci vrijeme brzo prolazi. Možda. A možda je to zato što djeca nemaju vremena biti djeca nego su zaokupljena ispunjavanjem ambicija svojih roditelja i onog što se zove društvo. Postalo je nedopustivo da djeca tokom raspusta budu djeca i budu na raspustu. Moraju imati neke sadržaje. Jer to zahtijeva sadašnji trend. Ako želiš biti spreman i konkurentan na tržištu rada za deset-dvadeset godina moraš ulagati u sebe. Možda i mora. Možda ja jedina mislim da osim rada, reda i discipline čovjek mora ili barem treba imati i neku uspomenu koja se ne tiče niti škole, niti treninga, niti neke druge obuke. Možda da se djeca provesele i onih dana između dva rođendana ne bi se toliko pažnje posvećivalo baš tom danu? Ja, inače , od sedme godine nisam taj dan ni primjećivala. Isti kao i drugi. A i šta ću ga ja sama obilježavati kad je svačiji. Svih školaraca. Ipak, ponekad, ali samo ponekad kupila bih bonbone i počastila drugove. Kasnije sam ih častila sokom i kafom.Tek da dokažem da nisam škrta. A onda sam i to prestala.

Do pojave facebooka samo su najbliži nazivali ili slali poruke. Hvala im, ali i da nisu ne bih se naljutila. Nije da se ja bojim godina. Uostalom rođendane sam željno iščekivala do neke osamnaeste, devetnaeste godine jer je to bila neka minimalna granica koju moram preći da bih zakoračila u svijet odraslih. Naglašavam, nije mene privlačio svijet odraslih na način da radim šta rade oni. Mene je privlačila samostalnost koju taj svijet donosi. Kasnije sam shvatila da sam samostalna postala mnogo ranije i da nisam imala razloga toliko željeti taj zakonski minimum.

Sad ne žudim ni za samostalnošću ni za čestitkama. Sad, kad sebi čestitam rođendan, to radim da bih bila svjesna gdje sam i šta sam. Da slučajno ne podjetinjim i ne počnem se ponašati kao one čvakaste žene, majke, supruge koje u tim godinama shvate da su nešto ( što samo one znaju šta) propustile i da treba nadoknaditi. Ili one što u jednom periodu  zaključe da su obavile svoje i da mogu u hladovinu i čekati. Šta? Ne usuđujem se reći.Ja bih voljela naći i upraviti sredinom: biti svjesna godina , a istovremeno znati iskoristiti ono što sam sakupila putujući kroz njih. Biti svjesna na način da još nije sve gotovo i da mogu još sanjati i snove ostvarivati. Realno od onih djevojačkih i studentskih ostala su mi dva. Prvi je da napišem i objavim knjigu. Drugi je da posjetim Saharu i proputujem je na devi. Kako je krenulo izgleda da za prvi imam vremena. Za drugi je malo vjerojatno da će se ostvariti. Imam ja i jedan nijjet, ali to je nijjet i njega nikom ne pominjem. Nadam se da će se usput još nešto, neki san, neki cilj roditi, nešto što nije svakodnevno, a ipak je vrijedno. Ostalo neka se kotrlja. Od godine do godine. Od uspomene do uspomene.