Ima li još neko da ga plaši Kina? Mene jest. Ponekad, ako imam vremena čitam o Kini. Ne daleku historiju koja je vrlo zanimljiva nego ovu noviju. Svakidašnjicu. Kineska svakidašnjica, odnosno ona čiji eho dopire i do nas, je stvarno puno paradoksa i to počev od korištenja  termina “komunistička država”. Po marksističkom učenju iz kojeg je nastala i kineska Komunistička partija kao utemeljitelj sadašnje Kine, komunizam nastupa kad država odumre.  znači kad ispari, ugasi se, nestane…, a u Kini je državni aparat jači od bilo kog drugog. Gdje je tu komunizam?

S druge strane ekonomska ekspanzija je dovela do neslućenog bogaćenja manjine na uštrb većine tj. radnika i seljaka. Još jedna glupost jer bi u komunizmu svi trebali davati prema mogućnostima, a dobivati prema potrebama. Ili njihovim radnicima malo treba ili bogataši malo daju? Uglavnom raslojavanje je očitije nego igdje u svijetu. Ko tu koga zeza i u pojam ubija?

Ovo super radničko roblje je posebna priča. Jednom sam čitala i slike gledala kako u unutrašnjosti Kine u nekom gradiću od miliončić – dva stanovnika roditelji, super-radničko roblje, na posao dovode i svoju djecu jer ih nemaju gdje ostaviti. U fabrici postoji mjesto gdje je metalni gelender ili jednostavno metalna cijev pričvršćena u zidu. Za tu cijev roditelji vežu lanac, a drugi kraj oko vrata, pojasa ili ruke svom djetetu. Na prvu izgleda toliko bešćutno da izgubite moć govora. Ipak kad čujete ili pročitate razlog ne možete tek onda progovoriti. Naime to rade da bi ih sačuvali od otmičara koji jednostavno haraju. Tako je jedan bezdušan čin vezivanja ustvari najveći izraz roditeljske brige i ljubavi. Teško je čovjeku povjerovati kad takvo što čuje da se to zaista i dešava. da postoji toliko nesigurno područje, zabačeno, u unutrašnjosti gdje se ljudi ne mogu osloniti niti jedni na druge niti na policiju niti na druge organe te komunističke tvorevine i da ljudi nemaju drugi način da zaštite djecu.

Plaši me i njihova restriktivna politika jednog djeteta. Prije dan ili dva svi mediji su pisali i pričali o ženi u 8. mjesecu trudnoće koja već ima jedno dijete i koju tjeraju da pobaci ili će joj muž ostati bez posla. Jezivo, al šta drugo očekivati od ljudi koji jedu pse i mačke.

Već godinama Kinezi su i naši sugrađani. Razmilili se od istoka do zapada i prodaju kinesku robu. Ko trgovački putnici.

E, sad sve ovo pobrojano u manjim dozama i pojedinačno kod mene ne bi izazivalo nikakav strah da Kina nije i vojna supersila. Tu već nema zafrkancije. Zamislite da jedna noga tog državnog aparata popusti i pusti s komunističkog lanca svu ili dio one armije radničkog roblja što za deset dolara prodaje mjesec dana svog teškog fizičkog rada. Zamislite armiju ogorčenih nesrećnika koji, zaslijepljeni željom za osvetom, ne razmišljaju dalje od toga i ne mare šta će biti ako ono silno oružje koje Kina ima i koje i dalje gomila ostane bez kontrole. Nemojte zamišljati da bi ih vojska smirila. Bilo je još država sa jakim vojskama, ali ta vojska nije toliko jaka kad se podijeli na dvoje, troje ili bezbroj skupina sa različitim ciljevima i različitim vođstvom. Zvuči apokaliptično, zar ne? Kad bolje razmislim svima nam je u interesu opstanak Kine ovakve ili onakve samo bez sukoba i bez tamo nekakvog Kineskog proljeća.