Jutros mi ranom zorom dođe misao od koje sam se zabrinula: ne sjećam se kad sam se zadnji put nasmijala. Mislim, ono pravo nasmijala. Od srca. Bojim se da postajem ona od kojih sam se cijeli život udaljavala i koje sam izbjegavala u široku luku. Moram pod hitno i sebe takvu zaobići. Ne ide ovo ovako.
A čemu i da se smijem?
Pa ni ranije nije bilo drugačije pa sam se smijala. I drugi se sa mnom smijali. A sad kad se ja ne smijem ne smiju se ni oni. Shvatam sad da su oni bili ovakvi , a ja ih izvlačila iz njihovih sjena, ali brojniji su i uspjelo im je i mene uvući u svoj nenasmijani svijet.
Moram van…
Podhitno izlazi van, meni da nije mene i mog smijeha poludila bih 😀
isto sam zaključila.
Ni na kog se ne može čovjek osloniti da me barem nasmije 🙂