Suočavanje s problemom i njegovo glasno identifikovanje je najefektivniji način rješavanja tog istog problema. To je ono kao kad zađete u šumu i glasno pričate sami sa sobom nadajući se da vas niko neće čuti.Ili jednostavno vičete “eeeejj” samo zato da bi čuli kako zvučite dok vičete.
Od toga vam ne bude bolje. Ne prvi put. Prvi put samo možete konstatovati kako vaš glas i nije naročito milozvučan, a daleko je od toga da izazove trnce niz leđa. Prvi put sebi ne izgledate, a i ne zvučite, baš najnormalnije. Prvi put se navikavate na boju svog glasa. I drugi. I treći put. I koliko god puta bude potrebno do momenta kad ga više nećete ni primijetiti. A tek onda kad ga više ne budete primjećivali znajte da ste uspjeli. Ili ste barem na dobrom putu da uspijete. Ili ste  u sred terapije.
Ipak, problem je kako prepoznati trenutak u kom ćemo prepoznati problem. Barem je kod mene bilo tako. Zvuči malo zapetljano, a u stvari je vrlo jednostavno. Samo treba oslušnuti s vremena na vrijeme sopstveno disanje. Ono će nas blagovremeno upozoriti.