Često pomislim šta bi bilo da sam kroz život išla više impulsivno i malo manje odgovorno?
Bi li mi život bio drugačiji? Bi li bio lakši, ljepši, uzbudljiviji?
Vjerojatno ni lakši ni ljepši, al uzbudljiviji da.
Odgovornost je teret. Ispočetka, dok je u začetku, uživate u pohvalama, divljenju… Sjećam se kako sam kao baš, baš mala bila ponosna na sebe kad sam osjetila da moji imaju povjerenja u mene. Dopalo mi se. I tako sam izabrala taj put.
Malo po malo, ali vrijeme prolazi. Svi se naviknu na tu vašu ili moju odgovornost. Na to se lahko naviknuti. Kasnije i ne želite biti toliko odgovorni koliko jeste, ali kako da razočarate sve one koji se oslanjaju na vas? Dok ste mlađi to oslanjanje se svodi samo na očekivanje da nećete učiniti ništa loše, ništa što će nekoga povrijediti i štetu načiniti. Kasnije se očekuju veće stvari. Nekad čak i da rješavate porodične probleme, da pomažete kad je i vama pomoć potrebna., pa čak i da pomognete u stvarima koje i vas nadmašuju. A najteže je što se nemate kome požaliti jer svi se već žale vama. U međuvremenu ste svakoga, pa i roditelje oslobodili svake brige. Uvjereni su da ćete u svakoj situaciji znati ispravno postupiti. A vama se već odavno želudac prevrće od ispravnih postupaka. Skoro da se osjećate kao rob.
Još se sjećam kad sam prvi put zažalila zbog ove svoje osobine. Do tada sam je uzimala zdravo za gotovo. Bilo je to na četvrtoj godini studija. Pod pokroviteljstvom Soroš fondacije imala sam priliku sa drugim studentima boraviti deset dana u Pragu i to potpuno besplatno. U istom terminu uglavio se i jedan ispit na fakultetu. Moja kolegica nije imala dileme: ići će u Prag, a ispitnih rokova će biti. Praga možda nikad više.
I ja sam željela ići. Onda sam pomislila kako to izgleda iz nečije druge perspektive: ja u Pragu, a ispit čeka. Jest da je u Pragu sve besplatno, ali nije na fakultetu. I jedina ja iz grupe ne odem. Da budem iskrena nikad to nisam preboljela. Željela sam da me moji podstaknu i da mi kažu ono što je moja kolegica rekla sama sebi: biće rokova. Ali, svi su prihvatili moj stav kao što su već odavno prihvatali sve: „ti znaš najbolje. Ti ćeš donijeti ispravnu odluku.“
I tu nije bilo ni sumnje ni prostora za savjetovanje i eventualnu promjenu plana. Umjesto toga tješenje ( valjda su mislili da to želim čuti) kako će biti Praga i Pragova.
Nije bilo nikad više ni jednog ni drugog.
Eto, tad sam zamrzila svoju najjaču osobinu.
U poslu mi je glavni adut. U svakodnevnom životu moje drugo ime. Ipak, meni je teret. Umorila sam se. Često pomislim kako sam propustila neke posebne trenutke, a možda i mnogo trenutaka zbog odgovornosti. Poželim nekad nešto uraditi onako šašavo, impulsivno…Ne uradim jer bi, vjerojatno, rekli da sam u ovim godinama pomatušila.