Zovem se Ragib. To je jedino što sam ponio sa sobom daleke pedeset i prve iz onog sela gdje sam rođen i gdje sam živio, a koje na mapi ne postoji i za koje, siguran sam, ni njegovi stanovnici ne bi znali reći gdje se tačno nalazi. Sve što se vidi u i oko sela je šuma. Šumetina. Čak se i nebo gleda kroz šumu.
Ipak, sada, i nakon toliko godina sjećam se: volio sam tu šumu. Volio njen miris, njen mrak i tajanstvenost, volio sam konje, malu sirotinjsku kućicu okrečenu u bijelo. I nisam ni znao da negdje izvan te šume postoji život. A i kako bih znao? Pa svi su naši živjeli u kućama u toj šumi i kroz šumu nam dolazili i odlazili.
Volio sam gledati kako moj otac izrađuje alatke od metala kojeg je, pričali su, bilo tu negdje blizu i to „koliko hoćeš”. Otac je radio i u nekoj fabrici, u Kreševu, odlazio tamo svaki dan ranom zorom i dolazio kući s mrklim mrakom pješice stazom kroz šumu. Najveća radost nam je bila kada bi,nakon što je dobio plaću, kupio u dućanu u Kreševu i donio nam bijeli hljeb, somun .Suhog bismo ga pojeli. A majka? Vrijedna, istovremeno i nježna i jaka, stizala da se brine i da zbrine sve: i nas djecu,i kravu i ručak …
Bili smo sretna, složna obitelj: otac, majka, ja i mlađa sestra Nizama. Niska. Niska je bila plava, nježna, umiljata kao da nije rođena u sred šume. Otac je govorio da nas voli isto, ali sestra je, objašnjavao je, nejaka,trebamo je čuvati svi. Brinuti o njoj. I brinuli smo.
Moj pretposljednji dan u tom selu počeo je lijepo. Otac je kovačkim rukama uspio izdjeljati od drveta igračku, konja. Sestra i ja se nismo micali od njega. Gladno smo gledali kako komad drveta poprima obrise konja. Bili smo oduševljeni. Prvi put smo imali igračku. Otac je obećao da će napraviti za oboje, ali već je mrak, a ujutro rano mora na posao pa će sutradan ili neki drugi dan drugu napraviti. Meni. Ova je bila za Nizamu. Nizama je te noći spavala čvrsto stežući drvenog konjića u rukama.
Sve što se kasnije dogodilo zbog tog konjića i što sam svjesno pokrenuo i danas pravdam činjenicom da sam i ja bio mali i da sam želio igračku. Cijelo naredno jutro i poslijepodne prošlo je u otimanju za drvenog konjića. Majka je kao arbitar stalno presuđivala u Nizaminu korist objašnjavajući da je ona mala.
Kada nešto hoće biti to i bude bez obzira na naše želje i htijenje i naše postupke.
A htjelo je biti da sam ne htijući u otimanju Nizamu udario drvenim konjićem u nos. Ama čini mi se samo sam je dotakao, a nju zali krv. Majka ju je uplašeno brisala, a Nizama neutješno plakala.
– Ovo moram reći babi kada dođe. Ti znaš koliko se on brine za Nizamu. Sigurno ćeš pokusati dobre batine.
Jadna moja majka. Ni slutila nije šta je rekla. Nikada nisam udario Nizamu niti ona mene, a sad je plakala oblivena krvlju.
Strah od kazne za koju sam pretpostavljao da će biti žestoka nije mi dao mira. Šćućurio sam se iza kuće i provodio ostatak dana. Čak ni drveni konjić kojeg je Nizama ispustila, a ja zgrabio i kojeg sam stezao u rukama više nije bio tako privlačan. Ponekad sam uspijevao uvjeriti sebe da me babo neće udariti jer to nije nikada radio, a onda bih zamislio uplakanu i krvavu Nizamu i babu kako ga hvata bijes. I mrak i babin povratak kući su se približavali, a ja sam tražio najbolje skrovište ispod stabala. Tražio sam i tražio, ali nijedno nije bilo dovoljno dobro. Kada sam konačno zastao nisam znao ni odakle sam došao niti kuda trebam ići. A onda sam čuo neku buku koja je postajala sve glasnija i glasnija ,a onda opet sve tiša i tiša. Pa ponovo. Tjeran strahom trčao sam nadajući se da ću naći kuću. Našao sam se na širokom izbrazdanom putu.
/nastavit će se/