Slobodno mogu reći da ljudi, a naročito ja kao jedan od pripadnika te vrste, ne vole osobe koje jadikuju. Ne moraju čak ni puno ni često jadikovati. Dovoljno je i u miligramskim dozama pri svakom susretu pa da prijatelji, poznanici, kolege počnu osjećati želju i potrebu da što prije prekinu susret, ako ga već nisu mogli izbjeći. Sretala sam osobe koje uživaju da jadikuju. Baš kao što sam sretala i one koji uživaju da se hvališu. To su skoro patološki poremećaji koji ometaju zdravu komunikaciju s okruželjem.
I baš zbog toga što sam vidjela kako negativan efekat postižu, uvježbala sam se još od malih nogu da ne jadikujem. Realno nisam za tim imala ni potrebe. Al nemaju ni drugi neki koje poznajem pa ipak to rade. Ono što je meni jedan sasvim običan problem koji zahtijeva malo posvećenosti i malo energije za neke druge je nerješiv odnosno rješiv uz pomoć svih znanih i neznanih. Naglašavam da ovdje ne govorim o osobama koje će se požaliti s vremena na vrijeme na neku situaciju s kojom se ranije nisu susretali, a nakon toga voditi sasvim normalan razgovor. Govorim o onima koji se žale i na posao i na kuću i na roditelje i na muževe roditelje i na muža i na komšiluk i doktore i, i…ma na sve i svakoga. Ne mogu reći da me takve osobe nerviraju. Možda bi me i nervirale da imaju kad odnosno da im pružim priliku i dovoljno vremena. Ali ne. Presijecam to u korjenu nimalo osjećajno i nimalo uviđavno.
Čuvajući se da ne prekršim samonametnuto pravilo privatnosti otišla sam u drugu krajnost, skoro misterioznu, u kojoj ni moji najbliži ne vjeruju da ja uopće imam ikakvih problema niti da je meni teško. Ali zar su činjenice koje su svima jasne nedovoljne da oni pomisle da meni i mojima nije lahko? Zar ja moram jadikovati da bi shvatili da je došao trenutak u kom je neki red da ponude pomoć?
Već skoro godinu dana trudim se da se ne raspadnem. I niko se za tu godinu dana nije ponudio da pomogne. Meni finansijska potpora ne treba. Hvala Allahu situirana sam i solventna. Ali bilo mi je recimo potrebno da neko s vremena na vrijeme uskoči i pomogne na drugi način. Da me zamijeni na jednom mjestu da bih ja mogla nešto obaviti na drugom. Ali ne. Povrh svega vrlo bliska osoba me juče nazove i kritizira zašto nisam došla na roštilj, jer eto mogu svugdje stići osim kod nje. Bukvalno sam je od*ebala.

Nisam ja ljuta na njih. Nisam jer ću vjerojatno imati priliku da im to nabijem na nos kad dođu i zatraže uslugu kao što su radili i ranije. S druge strane pitam se da li možda griješim što očekujem od drugih da čitaju između redova? Da misle na mene, a da im to nisam tražila? Ne mogu biti pametna. Al, opet, o kakvoj mi bliskosti pričamo ako trebam crtati ama baš sve da bi neko shvatio? Ima li onda ta bliskost granice? Ako ima onda se valjda više ne zove bliskost već neki drugi odnos u kom ne treba puno da očekujem.