Mrzim kad mi razum i emocije tj. onaj splet mišića kojeg popularno zovu SRCE ne idu ukorak.

Što ne idu u korak ni po muke, al da barem idu u istom smjeru pa makar srce kaskalo za razumom ili obratno, ali ne: ni u korak ni u istom smjeru. Svako vuče na svoju stranu. Ne zna čovjek kome popustiti? Kome prednost dati? Čini se da kako god odluči da će se, da prostite, za*ebati. Kako god.

Insanu ostaje samo da se nada i moli da će, šta god bude, upravo to biti najbolje za njega.