Sjećam se, kao mala, bojala sam se svega. I mraka i kiše i nepoznatih ljudi i vršnjaka i nastavnika i jedinice … Svega. Izgledalo je da će me strahovi progutati. Bila sam noćna mora svakog roditelja: dijete koje ne smije samo ostati u sobi. Čak iako je kuća bila puna. Uvijek je jedna od starijih sestara morala da me čuva. Očekivala sam da će čudovišta i ko zna šta iskočiti iz ormara čim otvorim vrata, iz sudopera, pa čak i iz wc šolje. Da, danas bi vjerojatno odjurili tražiti stručnu pomoć gdje bi stručnjaci zaključili da sam pretrpjela neku traumu zbog koje se bojim svega i svačega. Odmah da kažem da traume nije bilo jer bukvalno nisam imala priliku za nju.

Ako koga zanima više od ovoga što sam ovdje napisala neka posjeti

https://amazonke.com/2017/11/12/kako-pobjedujem-strah/