Kasne ᾿91-e i početkom ᾿92-e moj rođak je radio u policiji. Ona

kretanja stanovništva se još nisu zvala progon ili izbjeglištvo, ali su

se dešavala. Ljudi su odlazili. Među onima koji su ostajali našla se

skupina onih koji su smatrali da je napušteno sve što oni koji su otišli

nisu ponijeli sa sobom. Uzalud se pošten svijet, kojeg je bilo daleko

više nego nepoštenog, zgražavao.

Bez straha i srama ti neki su u po bijela dana došli da uzmu to što nije

njihovo.

Moj rođak je došao i spriječio pljačku, neke pohapsio, neki su oružje

potegli, neki ga popljuvali, pošteni potapšali…

Kad su ga oni otjerani i uhapšeni upitali zašto se zamjera njima zbog

tuđe imovine odgovorio je da je to zato kao prvo jer to je i grijeh i

kriminal, a drugo da će kad nestane tog napuštenog pljačkat njegovo i

od ovih drugih. I zaista nije pogriješio u svojoj procjeni.

I još nešto: nema sitne krađe. Ima trenutno, al᾿ ako se ne sankcioniše

na vakat preraste u krupnu krađu i krupnu pljačku. Jer, stari narod je

dobro zaključio: „ko hoće koku hoće i voku“.

I nikad niko nije ukrao samo onoliko koliko mu treba. Jer lopovu i

pljačkašu nikad nije dosta tuđeg i onog što mu ne pripada. Zato

nijednu „sitnu krađu“ ne treba zanemariti jer će nam skočiti na nos.