Zemaljski muzej u Sarajevu neformalno je otvoren za javnost. Prvi put od 04.10.2012 godine. Ranije te 2012 posjetila sam muzej. Muzej k*o muzej. Ničim nije odavao teško stanje niti šta će ga snaći. Ugodna svježina iako je napolju bilo blizu +30. Osim nas kroz muzej u ugodnoj tišini šeta još nekoliko manjih grupa posjetilaca. Baš smo razgovarali kako je šteta što se tu negdje u nekom ćošku u sklopu muzeja nema kafa ili sok popiti. Pa da onda dođemo barem na cjelodnevnu turu. Jer, šta se može vidjeti za par sati? O svakom eksponatu posjetilac želi pročitati barem osnovne stvari, ali nema vremena za sve.
Kasnije te godine uprava Muzeja najavi zatvaranje zbog neriješenih finansijskih problema. Čovjeka, onog našeg najnormalnijeg i najobičnijeg bosanskog prosto huja uhvati kad to čuje. Ok, ovo jest siromašna zemlja. Ali, kad čujemo i vidimo za šta se sve pare izdvajaju baš bi čovjek, ma koliko insistirao na tome da jest i da ostane kulturan i civiliziran, najradije uzeo motku i sve pomlatio. Jer, nekad je to jedini i najbolji način da nekom nešto dopre do mozga. Ili kako narod kaže: da mu dođe iz gu*ice u glavu.
Po službenoj dužnosti čitam službena glasila i nema skoro broja da u njima nema nekih odluka o izdvajanju budžetskih sredstava za ovo ili ono, tamo ili ovamo. Sad bi bajne vlade rekle: eee, ovo su sitne pare prema onome što traži Muzej. Jesu pojedinačno. Ali ako jednom domaćinstvu treba stvar veće vrijednosti nikad je neće nabaviti ako ne reducira čak i one najmanje troškove i ne izvrši preraspodjelu sredstava. Ne možete se svega odreći. Ali može nečega. Jer ušteđen novac je dvaput zarađen novac (ovo sam ukrala od nekog mudrijeg od mene, ali ne znam ko to bješe  ).
O Muzeju kao ustanovi kulture, o njegovom značaju za jednu državu, za jedan narod suvišno je pričati. Valjda je to jasno svakom živom. A možda je baš zato što je značajan i ostao bez sredstava. Ko zna. Svašta onim smislovima iz tri nivoa vlasti može na um pasti. Ipak ovakav odnos ne može a da ne izazove gorčinu. Došli su neki strani ljudi, neka druga država je anektirala ovu državu i namjenski projektovala i napravila zgradu muzeja. I to kakvu. A onda nakon skoro sto godina dođu kobajagi neki „naši“ i „njihovi“, a ne razlikuju se uopće po djelovanju, i odluče da Muzej ne treba nikome. Jer prije njih je bilo sivilo. Ništavilo. Kakav Muzej? Vrijeme je kao poslije velikog praska počelo teći i mjeriti se njihovim dolaskom. Ali nisu samo oni krivi za to.
Smatram da smo svi odgovorni jer svi trpimo. Eto kad se Muzej zatvarao izišli studenti pred Muzej jedan dan i nikada više. Čak ni na godišnjice zatvaranja. Malo ha-hu u oktobru 2012 i ende.
Nadam se da ova građanska akcija neće biti još jedan ha-hu i nakon toga samo The End.