Neću kolač, daj marku

Ništa nije tako oprečno i teško primjenljivo u današnjem društvu kao pozitivan odnos prema prosjačkoj populaciji. A nije da je ta populacija malobrojna.

Dok sam bila mala rijetko sam viđala prosjake mada je sigurno neimaština bila veća, a BDP bio daleko manji nego danas. Prosjačili su invalidi i to s posebnim dopuštenjem od nadležnih organa. U to vrijeme važilo je nepisano pravilo da se prosjak ne vraća s vrata. Ako je došao na vrata znači da možeš slobodno pretpostaviti da je morao. Ako te slagao nije do tebe već do njega. Zato nikad ne davati previše, a ipak dati.

Ne vratiti i ne poniziti.

Čak i kad sam odrasla, a prosjački biznis se polako, što milom što silom, izmještao iz zapadnih zemalja i selio u naše krajeve ,u meni duboko ukorijenjeni stav da niko ne bi pružio ruku da ne mora, je teško uzmicao pred surovom realnošću.

Sjećam se da sam na prvoj godini fakulteta ostala bez novčanika i sve svoje skromne zalihe novca koji mi je trebao obezbijediti boravak u Sarajevu do kraja mjeseca. Jedva sam ostala prisebna nakon što sam to utvrdila. Hodala sam gradom razmišljajući što da učinim. Bio je decembar, a po kartonima su , na obje strane Latinske ćuprije , tada još uvijek Principovog mosta, sjedili i ležali prosjaci. U jednom trenutku sam uvukla ruku u džep jakne i napipala nekoliko novčanica. Valjda kusur s neke trafike. Bez razmišljanja sam ih izvadila i spustila u prvu prosjačku kutiju. Kad nemam više nek nemam ni ovo. I to je bilo jedini put u životu do dana današnjega da sam prošla pored prosjaka bez griže savjesti što im ništa ne ostavljam. Zato što nisam ni sama više imala.

Vremena su se promijenila. Ulice su pune prosjaka. Teško je poslušati razum i napraviti se da ne vidite i ne čujete molbu za deset, dvadeset feninga ili marku.

Jer, oni nikad ne traže više.

S vremenima promijenile su se i tehnike prosjačenja. Neke su tako uvjerljive da je jasno da zahtijevaju veći nivo organizacije i obuke. Poput organizacije i sistematizacije poslova u pojedinim ograncima preduzeća ili institucija.

Ovi iz tih drugih OOUR-a sa razvijenijim tehnikama su lukaviji. Oni nose nekakve papire u pvc foliji i skupljaju novce za liječenje. Treći vam prodaju bezvezne sličice, markice i kojekakve drangulije opet za djecu s posebnim potrebama.

Prosjačenje je mašinerija koja uzima lopatom. Mašinerija je jer tu zasigurno nema freelancera. Postoji hijerarhija i postoji disciplina.

Prije nekoliko dana pila sam kafu s prijateljima u buregdžinici bez bureka. Dječačić od nekih pet-šest godina nam je prišao i molio marku. Vlasnica ga je pokušala odstraniti, ali nije uspjela. Ponudila sam mu kolač. Prihvatio je, ali otrčao napolje da prvo pita nekoga koga ja nisam vidjela, smije li? Vratio se za neki minut i obavijestio me da je pitao i da su mu dozvolili da smije umjesto marke pojesti kolač.

A pričali su mi da je jedno od te djece bacilo kifle zato što ih je  dobilo umjesto marke.

Šta reći? Dijete od pet-šest godina je disciplinirana prosjačka vojska. O metodama discipliniranja ne bih da nagađam. Žao mi. Uhvatila me tuga. Poželim učiniti nešto više za tog i takve mališane. I cijeli dan me drži taj tugaljiv osjećaj u kom nagađam da je mališan bez roditelja. Nagađam da ga zla maćeha tjera na prosjačenje.

A onda se trgnem i vidim da prosjak koji se previja ispred mene i traži marku za hljeb nije niti dijete od pet-šest godina, niti invalid niti star već momak od dvadesetak godina. I on je sigurno bio prosjak od pet-šest godina i rastuživao neku drugu majku ili oca koji su mu nudili kolačić.

Šta uraditi? Praviti se da ne vidim? Kako kad vrebaju ispred radnog mjesta, ispred prodavnice, ispred bankomata…

I skupljaju marku po marku.

Dati ili ne dati?

Vratiti ili ne vratiti kada pokucaju na vrata?

Ako ih vratim hoće li to za njih biti poniženje ili poslovni ćorak? Hoće li za mene biti posljedica? Ko može biti pametan pa dati instrukcije za ponašanje prema ovoj populaciji koja je sigurno sve samo ne neorganizirana.

Ja znam i vidim samo mali dio, a ono što vidim i mogu izračunati mjeri se zaista visokim ciframa tako da je teško povjerovati da je sve prepušteno tamo nekakvom krimosu s ohrdalim kombijem koji razvlači prosjake na njihova radna mjesta i u njihovu zonu odgovornosti. Ne bih bila iznenađena kad bi se otkrilo da je sjedište agencije za prosjačenje u nekoj velelepnoj zgradi i da tamo uz najsavremeniju tehniku sjede uglađeni poslovni ljudi i preko GPS sustava prate svoje radnike- prosjake. Zašto ne? Jer ipak je u pitanju profit bez ikakvog ulaganja.

 

4 thoughts on “Neću kolač, daj marku

  1. komplikovano br’te..ja sam presjeko, mor’o sam, tako da što se tiče prosjaka ne dajem više nikome, sa druge strane, postoji dosta humanitarnih organizacija, koji traže i znaju za teške socijalne slučajeve i koji ili povremeno za njih sakupljaju pomoć ili im daju redovnu pomoć, a sve se radi o provjernim slučajevima, tako da se tu može dati bez da se osjeća insan krivim što nije dao ili što je dao i možda potpomogao neke organizovane grupa koje iskorištavaju i djecu i ostale

    • I te kako komplikovano.Nažalost ne radi se dovoljno na suzbijanju prosjačenja. Policija rijetko kad ukloni prosjaka, a oni su naročito aktivni ispred vjerskih objekata.

  2. Ja ne dajem prosijacima! Pogotovo ne djeci (necu da se uce prositi) ili ljudima u radnom dobu. Smatram da se taj novac bolje da uloziti u npr. narodnu kuhinju ili u neku organizaciju koja ipak organizovano radi na tome da poboljsa ljudima zivote.

    • Dobar stav. Nažalost u mom okruženju je baš najviše mališana jer su ljudi najslabiji prema njima i to oni krimosi iskorištavaju.

Comments are closed.