Od svih prirodnih elemenata zemlja je najzanemarenija. Od nje se očekuje da je plodna, da daje sočne plodove, da upije višak oborina,a vrati čistu i pitku izvorsku vodu, da rastvori ono što se u nju zakopa…I to je to. Od zemlje neki očekuju i da čuva njihove tajne. O tom nekom drugom prilikom. Vrijednost zemlje se mjeri uglavnom kvalitetom njenih plodova ili vodom koju nam izdašno šalje na površinu. Po ovom bi se dalo zaključiti da ljudska vrsta od svega najozbiljnije shvata pitanje prehrane

Onu drugu, odnosno jednu od mnogih, uloga zemlje kao elementa malo ko izučava, ističe i cijeni. Osim kakvog naučnika-fizičara. A i njega većina ne razumije dok priča. Tu ulogu zemlje smatramo prirodnom. Normalnom. Bez našeg ikakvog uticaja na to. I šta se onda ima tu cijeniti ili o tome razglabati?

E, to je ona njena uloga gutača energije nastale atmosferskim pražnjenjem poznatijim kao munja i njen zvučni efekat grom.

Jeste li imali blizak kontakt s munjom i gromom?

Ako jeste bilo bliži bilo malo dalji onda je pravo čudo ako vam je nakon toga pogled na svijet, na život, na koncu i na zemlju, ostao nepromijenjen. Jer onog momenta kad iz prvog reda vidite tu silu, kojoj uopće razmjere ne možete spoznati, neslućene jačine, al ipak usmjerenu i kontrolisanu ne možete samo ostati i praviti se da ništa ne vidite i ne osjećate.

Prije mnogo godina vidjela sam djelić te sile. Moj drug je pogođen munjom dok se od ljetnjeg pljuska sklonio ispod stare kruške. Njegov mlađi brat i otac te još jedan rođak su povrijeđeni. Bilo je nevjerojatno gledati staru, ogromnu krušku zasječenu kako se ni jednim predmetom ne može zasjeći. Tačnije raščerečiti. I tako stoji ta kruška raščerečena od vrha do visine gdje su na nju bila naslonjena leđa mog druga, a onda donji dio stabla ostaje netaknut. Nevidljiva, ali ubojita sila koja je raščerečila staru krušku svela se na strelicu iza koje je ostala propržena majica na leđima veličine metalne dvomarke i otprilike toliko i trenerka na desnom koljenu kud je sav taj elektricitet izašao kad je moj drug pod njegovom jačinom poklekao.I našao smiraj u zemlji. Jer tu silu usmjerenu prema tlu jedino može smiriti baš zemlja. I to je ona uloga koju ljudi ne cijene i o kojoj ne govore.Koja se podrazumijeva.

Moj drug je umro tako brzo da mu je ostao osmijeh na usnama. Ostali povrijeđeni dugo su osjećali posljedice. Da nismo bili ožalošćeni vjerojatno bismo se smijali: njegov otac je sjedio dugo nakon toga nogu zakopanih u pijesak, a u ruci držao sijalicu. I sijalica svijetli.

Drugi moj blizak kontakt bio je nekoliko godina kasnije stotinama kilometara dalje kada je od posljedica te pojave nestalo struje u kući. Mislim ona nije nestala. Samo je ostala prikrivena. Naime, raniji vlasnici nisu se baš zamarali sigurnosnim aspektima gradnje kuće te su umjesto uzemljenja primijenili drugi način tzv. nulovanje. Dakle struje nije bilo u sijalicama, ni jedan aparat nije radio, ali ju je bilo u svim metalnim lajsnama na tadašnjim aparatima: frižideru, štednjaku, pa čak i sudoperu.Još se sjećam kako me je odbacio dodir česme mokrom rukom. Dajdža rahmetli doveo majstora, a on kaže: nula se izgubila. Oprosti , kažem ja, izgleda da sam luftala sa tog časa fizike: kakva nula? I objašnjava on meni da nije urađeno standardno uzemljenje nego spajanje onih žica na nulu. Da je uzemljenje elektricitet bi završio u zemlji. Ovako…Ovako, kažem, slikovito rečeno, sad sav taj elektricitet koji je stigao i s munjom i iz one žice sa električnog stuba luta mojim zidovima, krcka, luta lajsnama, luta svuda kud ne treba. Samo ga nema gdje treba.

Nakon toga renovirala sam dva stana i nadgledala treći i svaki put insistirala na uzemljenju. Pusti ti to: zemlja je zemlja. Sigurno je samo ono što je osigurano.

Prije dva dana grom je udario u kuću mojih prijatelja. Sve je hvala Bogu dobro prošlo jer je očito gromobran odradio svoju ulogu kako treba. Ipak došlo je do raspada električnog sustava u kući. A nakon minutu dvije one igračke koje inače rade na baterije počele su se uključivati. Kao u hororu. Čak se i tv sam upalio. Kasnije se sam i ugasio.

I kad čovjek sve ovo sagleda postaje mu smiješan strah nekih ljudi od nekih drugih ljudi. Jer šta je šef pa makar bio i šef mafije, a ne neke firme ili firmice prema toj sili? Smiješno je bojati se ikoga i ičega kad vidite Božiju moć u 3D projekciji. I sve se to dešava pred vama i pored vas. Nekad neko bude i povrijeđen, ali i iz toga treba izvući pouku: da nema straha nad onim od Boga. Jer, ako neko drugi može ukrotiti tu silu onda neka se javi.